Kako bi izgledali pravedniji izbori i tko bi najviše profitirao?

POKUŠAJI oporbe da se dogovori o formiranju saborske većine koja bi promijenila izborne zakone tako da budu pravedniji, nakon čega bi se organizirali novi izbori, otvorili su par važnih pitanja.

Prvo je koliko bi pravedniji zakoni promijenili izborne rezultate i u čiju korist? Naime, neke postizborne računice pokazale su kako su rezultati mogli biti značajno drugačiji, osobito za neke manje stranke, da je izborni sustav pravednije uređen.

Drugo važno pitanje je bi li takav zakon nešto promijenio u korist Domovinskog pokreta, bez kojeg oporba ne bi mogla sastaviti većinu potrebnu za mijenjanje zakona? Naime, bilo bi za očekivati da DP nema interesa za inicijativu oporbe predvođenu Rijekama pravde ako njome ništa ne dobiva.

Ključni prigovori postojećem zakonu

Kako smo već naveli, nakon što su parlamentarni izbori provedeni, izračuni su još jednom potvrdili ozbiljne manjkavosti u izbornom zakonu.

Primjerice, pokazalo se da su mandati nekih stranaka bili "skuplji" od drugih, odnosno da su za određeni broj ukupnih glasova dobile nesrazmjerno manji broj mandata od nekih drugih.

Neki su kritičari ukazali na činjenicu da su u nekim ruralnim izbornim jedinicama, koje su tradicionalno uporište HDZ-a i desnice, manji brojevi glasova rezultirali većim brojem mandata nego u urbanim središtima koja su tradicionalno uporište lijevih i liberalnih opcija.

Osim toga, zbog frankenštajnskog izgleda izbornih jedinica, u javnosti se stvorio dojam da se HDZ služi krojenjem, odnosno gerrymanderingom, kako bi si povećao broj mandata, a protivnicima smanjio.

Konačno, usporedba zbroja mandata s ukupnim brojem glasova koje su dobile razne stranke te primjena drugačijih mogućih izbornih modela pokazali su da je od postojećeg najviše profitirao HDZ. On bi bio najveći gubitnik da se sustav promjeni, a manje stranke, osobito Možemo, bile bi najveći dobitnici.

Kakve promjene je tražio Ustavni sud?

Podsjetimo za početak da je izborni zakon još od 1990-ih jedan od ozbiljnijih problema hrvatske demokracije.

To je potvrdio čak i Ustavni sud, koji je u veljači 2023. zaključio da su u starom izbornom zakonu postojala značajna odstupanja od načela jednakog biračkog prava među izbornim jedinicama jer broj birača u njima nije bio usklađen s brojem mandata koje su nosile te jedinice. U nekim izbornim jedinicama, osobito u Slavoniji, ta odstupanja bila su visokih 15-ak posto, dok zakon propisuje da ona ne bi smjela prelaziti 5%

Sadašnji model

Sud je također tražio da se granice izbornih jedinica usklade s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica te da se pri njihovom određivanju uvaže mjerila zemljopisne kartografije.

Reagirajući na zahtjeve Ustavnog suda, HDZ-ova je vlast napravila određeno usklađivanje oblika izbornih jedinica na takav način da broj birača u njima bolje odgovara broju mandata koji nose, no po pitanju geografske i regionalne logike nije učinila ništa. Naprotiv, stvorila je ponovo 10 izbornih jedinica koje opet sve nose isti broj mandata, a koje imaju još manje geografske logike nego prije.

Oporba se žalila Ustavnom sudu na takvo rješenje, međutim žalba je odbačena, što bi trebalo značiti da su suci procijenili da su učinjene promjene zadovoljile njihove zahtjeve.

Broj izbornih jedinica smanjiti s 10 na 6

U Gongu upozoravaju da je ključni problem novog izbornog zakona to što nije ni približno ispunio očekivanja javnosti, odnosno nije postao transparentniji i pravedniji.

Prije svega smatraju da je broj izbornih jedinica trebalo smanjiti s 10 na šest, koje bi bile regionalno logičnije.

One bi trebale imati varijabilan broj mandata, a on bi se određivao u skladu s brojem birača koji stvarno žive u izbornim jedinicama. Kada bi se ljudi iz neke izborne jedinice iselili u drugu ili u inozemstvo, proporcionalno smanjenju broja stvarnih, preostalih birača, smanjio bi se i broj mandata koji nosi ta jedinica. Dok se ne uredi registar birača, njihov broj bi se kratkoročno mogao najbolje utvrditi na temelju broja punoljetnih stanovnika prema posljednjem popisu iz 2021.

Za ilustraciju, kada bi se uredio registar birača, ljudi koji su iselili iz Slavonije u neku stranu zemlju trebali bi glasati kao dijaspora, a ne kao slavonski birači samo zato što nisu odjavili prebivalište u mjestu iz kojeg su iselili.

Smanjiti izborni prag

Gong bi također smanjio izborni prag na 4% jer bi zadržavanje postojećeg praga od 5% i dalje bilo prerestriktivno za manje stranke i ne bi dovoljno pridonijelo razmjernosti. Naime, manje stranke u postojećem modelu gube brojne glasove u jedinicama u kojima ne uspijevaju prijeći prag pa se može reći da ti glasovi bivaju bačeni.

Osim toga, smanjivanje broja izbornih jedinica s 10 na šest podrazumijevalo bi da bi one bile veće - u njima bi se dobivalo između 17 i 29 mandata. U takvim većim izbornim jedinicama manjim bi strankama bilo još teže skupiti dovoljno velik broj glasova kada bi prag ostao na 5%.

Kako bi izgledali rezultati po Gongovom modelu?

Gong na svojim stranicama ističe da bi se na taj način dobilo šest logičnih cjelina – Slavonija, Dalmacija, Zagreb bez sjeckanja kao mjesto gdje živi najveći broj ljudi, Rijeka s Istrom i gorskim Kotarom, Sjeverna Hrvatska s Međimurjem i Zagorjem te Središnja Hrvatska s Karlovcem i Siskom.

U Gongu smatraju da bi se njihovim modelom barem djelomično ujednačio nesrazmjer između broja osvojenih mandata i ukupnog broja glasova.

Organizacija je napravila interaktivnu kartu (dolje) koja pokazuje kako bi izgledali rezultati novih izbora da su se vodili po tom modelu

Rezultati po Gongovom modelu

Iz karte je vidljivo da bi neke velike stranke, poput HDZ-a, dobile manje mandata, a neke manje, poput Možemo i IDS-a, više.

Prema Gongu, veliki problem je i činjenica da u registru birača postoji oko 500.000 birača više nego što ih stvarno ima.

Pitanje cijene mandata

Politolog i redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Goran Čular kaže da treba biti oprezan kada se govori o koštanju mandata.

"Ako broj glasova po jednom mandatu računamo tako da sve glasove jedne stranke koje je ona dobila u cijeloj Hrvatskoj podijelimo s ukupnim brojem mandata koje je dobila, kako se to u javnosti adresiralo, onda su najveći gubitnici stranke koje nisu osvojile niti jedan mandat, i to bez obzira koliko su glasova dobile, jer njihov mandat košta beskonačno mnogo glasova. Ispravno je koštanje mandata računati na razini izborne jedinice, i to samo za stranke koje su osvojile neki mandat, a onda eventualno interpretirati razlike koje su se pojavile između stranaka. Ili, moglo bi se podijeliti ukupne glasove svake stranke s njenim ukupnim mandatima, ali računajući samo glasove u izbornim jedinicama gdje su stranke osvojile mandate. Tako dobivamo ono što nas zanima - efekt interakcije metode preračunavanja glasova u mandate i veličine izborne jedinice, tj. broja mandata koji se u izbornoj jedinici dijeli. U protivnom, u našu računicu ubacujemo i djelovanje izbornog praga, a ono se ne može podvesti pod nepravednost sustava - jer smo ga htjeli imati. Da nismo, ne bismo ga stavili u zakon", tumači politolog.

Problem visine izbornog praga

Čular kaže da se postojeći izborni prag uistinu protivi razmjernosti.

"No, opet, gotovo svi razmjerni sustavi ga imaju. Razlog je to što maksimalna razmjernost vodi jednoj drugoj pojavi koja nije poželjna – ekstremnoj fragmentaciji parlamenta koja također ugrožava jednu od vrijednosti dobro izbalansiranog sustava – efikasnost odlučivanja i jasnost odgovornosti stranaka", kaže Čular.

Uz zakonski prag postoji i prirodni

Ističe da također postoji prirodni prag koji djeluje mimo zakonskog praga.

"On je posljedica veličine izbornog okruga. Što je okrug manji, prirodni prag za osvajanje mandata je veći. U Hrvatskoj se uvijek događalo da neka stranka prijeđe prag, a da ne osvoji mandat. Ovaj put to se dogodilo stranci Možemo u dvije izborne jedinice, u IV. i X., te DP-u u III. U izbornim jedinicama od 14 mandata, ako se mandati dijele d'Hondtovom metodom, a to je hrvatski slučaj, stranka teorijski može ostati bez mandata sve do 6.66% glasova", tumači naš politolog.

Problem krojenja izbornih jedinica

Kada je riječ o krojenju jedinica, odnosno gerrymanderingu, stvari su malo manje jasne.

Podsjetimo kratko, gerrymandering je praksa crtanja izbornih jedinica na takav način da se dobiju povoljni efekti za jednu političku stranku ili grupu u odnosu na druge. Ova manipulacija može uključivati "razbijanje" (razvodnjavanje glasačke moći pristaša protivničke stranke na više okruga) ili "pakiranje" (koncentriranje glasačke moći pristaša suprotne stranke u jednom okrugu kako bi se smanjila njihova moć glasanja u drugim okruzima).

Nema dokaza o krojenju jedinica?

Čular kaže da on nije pronašao uvjerljivih dokaza o HDZ-ovu krojenju jedinica.

"Općenito, pravi gerrymandering je karakterističan za većinske sustave kakav je američki. U takvom sustavu stranka koja dobije većinu glasova u nekom okrugu dobiva i mandat, a druga ne, pa gerrymandering može jako doći do izražaja. U razmjernim sustavima njegov učinak je vrlo mali i tim je manji što su izborne jedinice veće. Mislim da je više pokušaja gerrymanderinga bilo u izbornim jedinicama koje su bile na snazi od 1999. do 2023. nego u ovom najnovijem rješenju", kaže Čular.

Pitanje ruralnih glasova kontra urbanih

Čular smatra da izračun prema kojem je manji broj glasova u nekim ruralnim krajevima, poput Slavonije, nekim strankama donio više mandata nego što je isti broj urbanih glasova donio drugima, nije posljedica nepravednosti sustava. "Eventualno može biti riječi o tome da je u izbornim jedinicama s više ruralnih područja izlaznost manja, pa je i cijena mandata manja. Također, neke izborne jedinice više su pogođene iseljavanjem, pa je u biračkim popisima više birača koji nemaju stvarne prilike glasati", tumači Čular.

Tko bi najviše profitirao od pravednijeg sustava?

Nameće se pitanje tko bi najviše profitirao da je izborni sustav pravedniji, primjerice, da se koristi Gongov model.

Može se reći da bi prije svega profitirali građani jer bi izborni sustav izgledao transparentnije i smislenije, a glas građana bi imao ujednačeniju vrijednost.  

Kada je riječ o aktualnim izborima, izračuni Gonga pokazuju da bi najveći dobitnici bile manje stranke kao što je Možemo, koji bi dobio tri mandata više, te regionalne stranke kao što je IDS. Najveći gubitnik bio bi HDZ koji bi dobio tri mandata manje. On, kao najveća stranka profitira u postojećem modelu s više manjih jedinica i visokim pragom.

Čular kaže da to nije posljedica toga što je riječ konkretno o HDZ-u, već toga što je on u daleko najvećem broju izbornih jedinca bio najjača stranka.

"Da su Rijeke pravde i Možemo nastupili zajedno u svim izbornim jedinicama, oni bi u nekoliko dodatnih bili jači od HDZ-a, a u ostalima puno bliže HDZ-ovom rezultatu, pa bi se disproporcionalnost prelila na njihovu stranu, a ne na HDZ-ovu. Ideja svake liste u postojećem sustavu je da bude prva lista u izbornoj jedinici, a ako je druga, da bude što bliže prvoj. Mehaničko zbrajanje glasova Rijeka pravde i Možemo u svim izbornim jedinicama daje im dodatnih šest mandata, odnosno ukupno 58, koliko bi imao i HDZ, od kojih bi tri izbili HDZ-u, a tri DP-u", kaže Čular.

Što bi s inicijativom oporbe dobio DP?

Čini se da DP ne bi imao nikakve koristi od uvođenja pravednijeg izbornog zakona, primjerice Gongovog – on bi ostao na istom broju mandata ili bi ih čak dobio manje.

Nameće se stoga pitanje bi li DP i u teoriji mogao biti zainteresiran za prijedlog oporbe?

Naravno, ovdje treba imati na umu da je pitanje kako bi se ponašali glasači kada bi izborni sustav bio drugačiji. U svakom slučaju, s nižim pragom i većim izbornim jedinicama postojao bi manji pritisak na stranke da stvaraju predizborne koalicije koje prema sadašnjem modelu većim strankama i koalicijama donose više mandata.

Dugoročno je pravedniji sustav najbolji za sve

Čular smatra da je vrlo problematično kada političke stranke promjene izbornog sustava gledaju kratkoročno i u odnosu na njihovu trenutnu snagu.

"Trenutna snaga se mijenja. Ono što ti danas odgovara, sutra može raditi upravo protiv tebe. Iako DP ništa ne bi dobio u konkretnom slučaju, ne znači da im sutra, ako padnu za nekoliko postotaka, to ne bi odgovaralo. Načelno, pravedniji izborni sustav, mjereći na dugi rok, svima više odgovara od sustava koji ima izraženu disproporcionalnost. Stranke su povijesno strašno griješile čak i na kratke rokove jer su kretale od pogrešnih pretpostavki. Primjerice, SDP je 1990. optirao za francuski model većinskog sustava u dva kruga jer je smatrao da je jači od tada novog HDZ-a. Pokazalo se da bi bolje prošao po svakom temeljnom sustavu, pa čak i britanskom većinskom, a da o razmjernom ne govorimo. HDZ je pak 1999., kada je već znao da sigurno gubi, optirao za razmjerni sustav kojemu se do tada uvijek opirao. Inače bi njegov poraz 2000. u vidu mandata bio drastičan", kaže Čular.

Zašto ne jedna izborna jedinica?

Tijekom računanja glasova i mandata, među ostalim, potegnulo se pitanje mogućnosti uvođenja sustava u kojem bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica. U njemu bi svaka stranka najrazmjernije dobila onoliko mandata koliko je osvojila glasova. No takav sustav ne bi bio dobar iz nekoliko razloga.

Čular kaže da je razmjerni sustav s jednom izbornom jedinicom jako nepovoljan za regionalne stranke i sve stranke koje imaju teritorijalno koncentriranu podršku.

"Primjerice, jedna stara i naša najveća regionalna stranka IDS vrlo vjerojatno bi u takvom sustavu ostala nepredstavljena na nacionalnoj razini jer ne bi prešla prag. Hrvatska je ukinula Županijski dom kao izraz regionalnog predstavništva pa bi trebalo osigurati da su relevantne regionalne stranke predstavljene u jedinom domu koji imamo", zaključio je Čular.