STRAŠAN toplinski val, koji je ove godine zahvatio velik dio sjeverne hemisfere uzrokujući katastrofalne šumske požare, suše, poplave i odnijevši stotine ljudskih žrtava, ostavio je vrlo malo mjesta za sumnje da su klimatske promjene, uzrokovane ljudskim aktivnostima, jedan od najvećih problema s kojima se danas suočava čovječanstvo.
Izazovi, koje uzrokuju globalno zagrijavanje i posljedični vremenski ekstremi, postali su očiti čak i u temeljnoj infrastrukturi koju su ljudi gradili za umjerenije klimatske uvjete. Primjerice, ekstremne temperature prošli su mjesec iskrivile željezničke tračnice, uzrokovale pucanje pista i savijanje konstrukcija u zračnim lukama, a brojne nuklearke od Francuske do Finske bile su prisiljene isključivati reaktore jer su se rijeke toliko zagrijale da ih više nisu mogle hladiti, među ostalim, i zbog ekoloških standarda. Vode Baltika postale su toliko tople da su se u njima počele razvijati opasne bakterije i toksične alge.
Jedna nova studija pokazala je da smo promijenili čak i godišnja doba, što se, među ostalim, očituje u činjenici da cvjetanje drveća počinje sve ranije. Prosječne temperature danas su oko 1,1 ºC više od onih u predindustrijskoj eri, dok su se razine CO2 gotovo udvostručile i dosegnule 410 ppm (udjela na milijun). Pritom, za ilustraciju, treba imati na umu da su se neka prirodna izumiranja, poput Velikog izumiranja na prijelazu iz perma u trijas, u kojem je nestalo više od 96 % svih morskih vrsta te preko 70 % kopnenih kralježnjaka, dogodila pri porastu temperatura za 8 ºC i pri koncentracijama CO2 od oko 2000 ppm. Životu na kopnu trebalo je oko 10 milijuna godina da se oporavi. Valja također istaknuti da je brzina današnjih klimatskih promjena bez poznatog presedana.
Zaokret u vladi Donalda Trumpa?
U ovom kontekstu zanimljivo je da je američki predsjednik Donald Trump, koji je inače poznat kao veliki poricatelj klimatskih promjena, početkom ovog tjedna najavio da će za svojeg glavnog savjetnika imenovati uglednog meteorologa, stručnjaka za uragane i vremenske ekstreme Kelvina Droegemeiera, što je svjetska znanstvena zajednica pozdravila kao moguću najavu njegova zaokreta. Naime, Trump je inače predsjednik koji je za svojeg mandata najdulje, čak 19 mjeseci, odgađao imenovanje čelne osobe Ministarstva znanosti i tehnologije. Istovremeno je broj osoblja u tom resoru smanjio s oko 130 na samo 50, a također je skresao sredstva za istraživanja klimatskih promjena. Koliko će Droegemeier imati odriješene ruke, tek će trebati vidjeti, no moguće je da je američki predsjednik ublažio svoje antiznanstvene stavove nakon što su vremenski ekstremi, od šumskih požara preko suša i poplava do uragana, u SAD-u prošle godine uzrokovali rekordne štete od oko 306 milijardi dolara (u 2016. godini one su bile oko 46 milijardi). Za usporedbu, prema Forbesu, vremenski ekstremi u 2016. su u cijelom svijetu uzrokovali štete od oko 129,4 milijarde dolara.
Paradoks Kine i SAD-a
U takvim okolnostima jedan grafikon koji se posljednjih dana širi internetom, može izgledati zbunjujuće, pa čak i paradoksalno (grafikon dolje napravljen je prema podacima BP Statistical Review of World Energy od 2018., pa ćemo ih i mi nadalje koristiti). Naime, neki Amerikanci, a potom i neki Hrvati, na društvenim su mrežama kao intrigantne podijelili novoobjavljene podatke za 2017. koji pokazuju da je SAD, unatoč Trumpovim nastojanjima da u energetiku vrati ugljen, da razvije eksploataciju nafte u priobalnim područjima te da se povuče iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, najviše od svih zemalja svijeta smanjio emisije CO2. S druge strane, prema grafikonu su EU i Kina, potpisnici Pariškog sporazuma, povećali svoje emisije, s tim da je azijski div u tome uvjerljivi svjetski rekorder.
Kako objasniti ovakav naizgled neočekivani razvoj situacije? Najvažnije od svega jest shvatiti da brojke treba sagledavati u pravom kontekstu, uz korektne interpretacije, podrobnije informacije o duljim razdobljima te uz poznavanje Pariškog sporazuma. No krenimo redom.
Mali postoci, velike brojke
Prije svega, treba znati da su Kina i SAD najveći svjetski zagađivači, s tim da Kina ispušta CO2 koliko SAD i EU zajedno. Udio Kine u ukupnim svjetskim emisijama u 2017. bio je 27,6 %, SAD-a 15,2 %, a Europe zajedno s Turskom 12,4 %. U tome ima logike kada uzmemo u obzir brojnost stanovnika Kine i tempo njezina razvoja, što, među ostalim, podrazumijeva sve više automobila i potrošnje energije po glavi Kineza. Stoga čak i relativno male promjene, na bolje ili na lošije, u SAD-u i u Kini imaju velik apsolutni efekt. Primjerice, SAD je u 2017. smanjio emisije za samo 0,5 %, a Kina povećala za 1,7 %. No kada se to prikaže u apsolutnim brojkama, odnosno u milijunima tona, kao u grafici gore, promjene izgledaju dramatične.
SAD zapravo nije iznenađenje
Naoko iznenađujuće smanjenje emisija CO2 u SAD-u može se, među ostalim, objasniti tržišnim silnicama, primjerice, niskim cijenama obnovljive energije i prirodnog plina te porastom interesa za takve izvore. Oni su u SAD-u u 2017. bili zaslužni za proizvodnju čak 17 % struje, a očekuje se da će nastaviti rasti.
Za porast obnovljivih izvora i plina dijelom je zaslužan i pritisak na energetske kompanije da smanje emisije unatoč tome što su Obamine zakonske izmjene u sklopu ''Plana za čistu energiju'' trenutno u svojevrsnom limbu. Primjerice, čak i Duke Energy, jedan od najvećih proizvođača energije u SAD-u, kompanija koja se u prošlosti snažno protivila nekim obnovljivim izvorima, svojim je dioničarima u svibnju predstavio plan kojim bi do 2050. postupno napustio ugljen i smanjio emisije CO2 za 72 % u odnosu na one iz 2010. Prema informacijama čelnih ljudi kompanije, stvari se trenutno kreću u skladu s tim planom, ponajviše zahvaljujući prelasku na sve jeftiniji plin.
Dakle, SAD očito smanjuje svoje emisije unatoč Trumpu, a ne zahvaljujući njemu. Američki stručnjaci ne razmišljaju samo na kratke staze, u kontekstu jednog mandata jednog predsjednika. Oni znaju da će on otići kao što je došao, dok će oni i njihove kompanije i institucije morati nastaviti živjeti i funkcionirati u svijetu koji se zagrijava. To je u biti vjerojatno jedna od ponajboljih potvrda da su klimatske promjene stvarnost te da ih uzrokuju ljudi. Osim toga, u SAD-u nisu ni sve savezne države ni njihovi guverneri niti svi bogataši i njihove zaklade uz Trumpa. Mnogi od njih nastavljaju misliti i raditi sasvim suprotno od službene administracije. Primjerice, Kalifornija je 2016. donijela svoj zakon poznat kao SB-32, prema kojem bi se emisije stakleničkih plinova u toj saveznoj državi do 2030. trebale smanjiti za 40 % u odnosu na razine iz 1990.
Konačno, treba imati na umu da je SAD i danas 12. zemlja na svijetu po emisijama CO2 po glavi stanovnika koje su oko 2,2 puta veće nego u Kini.
Kina – crna ovca ili pozitivac?
Porast emisija CO2 u Kini, prikazan na gornjem grafikonu, na prvi pogled čini se u suprotnosti s činjenicom da je ona potpisnica Pariškog sporazuma. No kada se sagleda cjelokupan kontekst, Kina ne ispada takav negativac, naprotiv. Njezine emisije u razdoblju od 2000. do 2013. godišnje su rasle za 9,3 %. Potom su, nakon strukturnih reformi u 2014., nekoliko godina stagnirale, da bi u 2017. i 2018. ponovno počele rasti. No pritom treba imati na umu da je kineski gospodarski rast nakon 2013. također značajno usporio, iako to službeni Peking nikada nije otvoreno priznao. Kada se u obzir još uzme i činjenica da je Kina u 2017. ponovno počela bilježiti snažan rast gospodarstva od oko 7 %, porast emisija od samo 1,7 % može se smatrati uspjehom. Taj uspjeh Kina može zahvaliti prvenstveno snažnom razvoju obnovljivih izvora energije, velikoj zamjeni ugljena prirodnim plinom te gradnjom nuklearki.
Takav nizak porast emisija CO2 zapravo je u skladu s Pariškim sporazumom jer se Kina nije obavezala odmah početi smanjivati svoje emisije u apsolutnim količinama, već rast emisija po jedinici rasta BDP-a, odnosno intenzitet. Prema sporazumu, ona bi trebala dostići plafon u intenzitetu emisija prije 2030. pa je kineski čelni čovjek za klimatske promjene Xie Zhenhua nedavno objavio da je njegova zemlja svoje obaveze planirane do 2020. već dostigla u 2017., čak tri godine prije nego što je planirano. Neki stručnjaci ponadali su se da je Kina već negdje oko 2014. dosegnula plafon u emisijama te da bi se one mogle početi smanjivati, no to se ipak nije dogodilo.
Prema BP Statistical Review of World Energy od 2018., Kina je u razdoblju od 2006. do 2016. godišnje bilježila rast emisija CO2 od 3,2 %, što je gotovo dvostruko više nego u 2017. Drugim riječima, prepolovila je rast svojih emisija. Naravno, ona to nije učinila samo zbog obaveza prema svijetu već i zbog toga što je zagađenje njoj samoj postao velik problem, osobito zato što je dobrim dijelom suptropska zemlja s relativno slabim strujanjima zraka.
Treba konačno istaknuti da je Kina tek u posljednjim desetljećima postala najveći izvor emisija, baš kao i Indija, dok su SAD i Europa zahvaljujući velikim emisijama kroz brojna ranija desetljeća ostvarili industrijske, gospodarske i tehnološke domete koje danas imaju. Stručnjaci za energetiku i klimatske promjene stoga smatraju da bi bilo etički neopravdano očekivati da Kina danas jednakim tempom smanjuje svoje emisije kako to čine najrazvijenije zemlje.
Europa ispunjava svoje ciljeve
Kada je riječ o Europi, stvari su još malo kompliciranije. Naime, prema podacima BP-a za 2017., cijela Europa zabilježila je rast od 2,5 %. Tome su najviše pridonijele Turska s rastom od 12,7 %, Portugal s 9,7 %, Rumunjska sa 7,3 % i Španjolska sa 6,9 %. Za rast emisija u Europi prije svega je zaslužan oporavak gospodarstava. Pritom treba znati da je najveći zagađivač Njemačka, čiji je udio u emisijama EU-a 2016. bio 21 %. Nakon nje slijede Velika Britanija i Francuska. No dok je Velika Britanija svoje emisije u 2017. smanjila za čak 3,8 %, Njemačka ih je uspjela smanjiti za samo 0,9 % nastavljajući tako trend pada manjeg od planiranog čime se u pitanje dovode projekcije njezinih vlasti da će ih do 2020. smanjiti za 40 %. Neki stručnjaci smatraju da je problem u tome što je Njemačka pod pritiskom svojih zelenih napravila grandiozan populistički potez krenuvši u ubrzano zatvaranje nuklearki što je dijelom morala kompenzirati povećanjem potrošnje ugljena. Za razliku od njemačkih, neki zeleni u nekim drugim zemljama, poput britanskih i finskih, sve snažnije podržavaju nuklearnu energiju kao dio rješenja za klimatske promjene, barem u prijelaznom razdoblju, dok obnovljivi izvori ne zauzmu značajniji udio u energetskom kolaču. Naime, iako obnovljivi izvori posljednjih godina u svijetu ubrzano rastu, njihov udio u ukupnoj proizvodnji energije u 2017. bio je tek 3,8 %. Za usporedbu, udio nafte bio je 35 %, ugljena 27,6 %, a prirodnog plina 23,4 %. Prema BP-u, obnovljivi izvori u 2017. nisu uspjeli nadomjestiti čak ni pad u proizvodnji nuklearki. Istovremeno je ukupna proizvodnja i potrošnja energije u svijetu porasla gotovo 3 %.
Treba posebno istaknuti da izdvojeni podaci za 2017. za Europu mogu zavarati iz više razloga. Prije svega oni ne predstavljaju cjelovitu sliku o dugoročnim trendovima. Naime, Europa je, prema BP-u, od 2006. do 2016. bilježila pad od 1,6 % godišnje, dok je SAD u istom razdoblju bilježio pad od 1,2 %.
Osim toga nije jasno kako to da podaci na grafikonu predstavljaju zasebno EU, koji je zagovaratelj i potpisnik Pariškog sporazuma, a usto zasebno i Tursku i Španjolsku. BP iznosi samo podatke za neke europske zemlje, a zatim kumulativno za cijelu Europu, ne i za EU.
Službeni podaci za EU, koji za sada nisu obrađeni za 2017. pokazuju da se ona kreće prema zadanom cilju da do 2030. smanji svoje emisije za 30 % u odnosu na 1990., unatoč tome što Njemačka ima određenih problema. Do 2016. uspjela ih je smanjiti za 23 %, a pritom je ostvarila gospodarski rast od preko 53 %!
Naravno, sve ovo vrijedi ako se pod EU ne ubroji i Turska koja se posljednjih godina ubrzano razvija.
Zaključak
Dakle, da rezimiramo. Intencije tvoraca gornjeg grafikona su jasne – ideja je bila da se pokaže da je SAD i pod Trumpom, dakle u 2017., bio rekorder u smanjenju emisija dok su ih potpisnice Pariškog sporazuma poput EU-a i Kine u istom razdoblju povećale.
No stvari je teško pravilno sagledati izvan konteksta i bez ispravne interpretacije. Prava istina je da Europa i Kina, gledano kroz dulja razdoblja, ispunjavaju svoje obaveze te da SAD smanjuje svoje emisije unatoč Trumpu, a ne zahvaljujući njemu.
Ipak, za kraj treba naglasiti da cjelovita priča nije baš ružičasta jer brojni stručnjaci ne vjeruju da će se emisije stakleničkih plinova uspjeti smanjiti do razina potrebnih da se porast temperatura do 2100. zaustavi ispod kritična 2 ºC u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Klimatološki stručnjaci plafon od 2 ºC smatraju kritičnim iz brojnih razloga - od odumiranja koraljnih grebena, preko smanjenja dostupnosti pitke vode u mediteranskim zemljama, do drastičnog pada u proizvodnji žitarica i soje (porast od 1,5 ºC smatra se mnogo manje rizičnim).
Kako je upozorio Dave Schimel iz NASA-inog Carbon Cycle and Ecosystems groupa, većina navedenih temperaturnih promjena vjerojatno će se događati u malom dijelu godine, u kojem one mogu zapravo predstavljati uvjete koji mogu biti čak 5 ili 10 ºC topliji od predindustrijskih, umjesto samo 1,5 ili 2 ºC!