Foto: Index
VELIKU istinu (i hvala mu za to kao i na svemu što je učinio za Hrvatsku) danas je u emisiji Nedjeljom u dva rekao vukovarski veteran i zarobljenik srpskih logora Predrag Mišić Peđa. Mjeseci obrane Vukovara i potom 271 dan u zatvoru u Mitrovici. Među ostalim, Mišić je pričao i o svojoj mirovini: "Od 1998. dobivam prosječno 1000 eura, za 240 mjeseci sam dobio 240.000 eura. Da mi je netko 1998. rekao ne evo ti taj novac, nego evo ti bager, evo ti kamion - idi raditi. Pet godina nećeš plaćati porez državi, a onda kada staneš na noge, plaćat ćeš državi porez. Danas bismo bili mnogo sretniji, iz kojeg se razloga nas gurnulo na marginu, zašto smo šutjeli 20 godina - evo do čega smo došli".
Jasna i bolno iskrena izjava i - hvala mu na tome. Ljudi su masovnim slanjem u mirovinu marginalizirani, a mirovina mladom čovjeku nije pomoć nego teret. U samoj suštini definicije čovjeka je rad i čovjek koji ne radi ne može se osjećati dobro. Mladi ljudi gurnuti u mirovine gurnuti su i na rub društva, osuđeni na čekanje državne rente i onda prirodom samog života okrenuti jedni drugima – a to često znači ponavljanje i ponovno ponavljanje priča o ratu i priča o stradanju.
Dođe onda tu često i alkohol, kladionice i na kraju od pristojne mirovine, veće od većine hrvatskih plaća, kod mnogih već polovinom mjeseca ne ostane ništa. Zar je moralo tako? Zašto su toliki hrvatski veterani gurnuti u mirovine, često doslovno prisiljeni propisima otići u mirovinu? Problem se sada već prelijeva na narednu generaciju, iako o tome nitko ne voli pisati – otac u prijevremenoj mirovini, majka nema posla pa djeca doslovno nemaju od koga naučiti radne navike.
Neuki partizani su dugoročnije razmišljali
Nakon Drugog svjetskog rata, koliko god da je neuka ekipa došla na vlast, mora se priznati da su problem ratnih veterana i ratnih invalida riješili drugačije. Osim onih najtežih koji su dobili mirovinu i skrb, svima drugima je nađen posao. Ljudi bez ruke ili bez noge, čak ni oni nisu bili u poslani u mirovinu, već na primjerena radna mjesta, pri čemu su na plaću imali dodatke – kako bi mogli kupiti prilagođeno vozilo, i naravno imali su prednost u dodjeli stana. Pravilnici su im osiguravali i određeni broj tjedana rehabilitacije u toplicama (dodatno na dane godišnjeg odmora), ali u svemu drugome su bili sa svojim kolegama s posla.
Time su ti ljudi bili uključeni u zajednicu, u događanja i živote svojih kolega, išli na rođendane, sindikalne izlete, bili kumovi, živjeli sa svojim kolegama s posla – i nije bilo puno šanse ponovno i ponovno proživljavati strahote rata. Čak su i stanove dobivali tamo gdje i "obični" radnici, kako ne bi dolazilo do getiziranja i kako ne bi stalno mislili na ono što im se dogodilo, na užase rata.
Dignitet se zavrjeđuje
Ima još jedna stvar u svemu tome – kada čovjek radi, kada privređuje, kada stvara – onda se osjeća drugačije u sebi i prema drugima. I drugi se na drugačiji način odnose prema njemu. Jednom sam upoznao branitelja koji je stradao u ratu, ostao bez noge, no nije u mirovini – radi na naplatnoj postaji HAC-a. Ima suprugu, dijete, zabrinut je kao i svi za budućnost ove zemlje, no ne možete ne osjetiti ponos u njegovu glasu – on je taj koji ujutro ustane, namjesti protezu, ode na svoje radno mjesto i odradi svoju smjenu. Borio se za ovu državu i sada se unatoč svemu bori za svoju plaću i za svoju obitelj. Takvome ne treba zakonska odredba o braniteljskom dignitetu – on ga ima, on je dignitet zavrijedio i zavrjeđuje svakim danom. Takvi ljudi su hrvatski heroji!
No mnogi su gurnuti u mirovine i gurnuti u zapećak. Mnogima se ozljede fizički ne vide, ali vidi se u susjedstvu jako dobro kako se ujutro ide u kafić dok drugi idu zarađivati. I onda, dovoljno je da se nađe par u takvim mirovinama, počne priča o ratu, PTSP može biti samo gori…
Mnogi i bez invaliditeta su gurnuti u tko zna kakve mirovine, neki drugi ipak su uspjeli doći do posla, većina ratnih veterana se i dalje bori svaki dan za plaću, nema tu pravila. No desetine tisuća ljudi koji su mogli nešto raditi – praktično su protjerani s tržišta rada, gotovo pa prisilno umirovljeni. Zašto?
Ratni veterani nisu odgovarali muvatorima i kriminalcima
Možda su hrvatski heroji kakav je Predrag Mišić Peđa namjerno i potpuno s planom gurnuti u razne oblike mirovine. Zamislite da je nekome tko je za ovu zemlju doslovno krvario i robijao omogućeno da postane poduzetnik, kakav vlasnik i direktor male firme ili obrtnik? Mislite da bi takav šutio kada bi neki lokalni političar namještao posao rodijaku? Mislite da bi takav pognuo glavu kada bi vidio javni natječaj gdje skoro da se vidi OIB kuma kakvog pročelnika?
Ljudi koji su se iskreno borili za ovu zemlju, koji su dali zdravlje za ovu zemlju – velika većina takvih ne bi trpjela muteži i lopovluke. Zato ih je trebalo umiroviti, odgurati od svega, gotovo pa getoizirati. Da je ljudima kakav je Predrag Mišić Peđa omogućeno kupiti bager, onda bi Peđa za 10 godina možda imao firmu s 50 zaposlenih i digao gužvu čim bi vidio kakav namješten natječaj oko autocesta. Predrag Mišić Peđa nije odgovarao i ne odgovara svima onima koji Hrvatsku smatraju sredstvo za osobni probitak. Zato je njemu i njegovim suborcima dano 1000 eura mjesečno, a ne bager ili kakav drugi posao – sve kako bi primali novac i šutjeli.
Pa čak ni kao Srbin, taj isti Predrag Mišić Peđa nije odgovarao i ne odgovara profesionalnim etno-biznismenima u saboru, baš kao ni onima koji kao profesionalni Srbi žive od umjetnih podjela kao što su podjele na hrvatske i srpske vrtiće i škole u Vukovaru.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala