PLAĆE u Hrvatskoj kontinuirano rastu od 2014. godine, što i ne čudi s obzirom na to da je zbog iseljavanja sve teže pronaći slobodnog radnika, a najviše prosječne plaće imaju Grad Zagreb i Dubrovačko-neretvanska županija, pokazuje analiza Hrvatske gospodarske komore.
Situaciju u Hrvatskoj obilježavaju izrazite razlike u razini plaća među regionalnim jedinicama te skroman broj onih jedinica koje ostvaruju višu plaću od prosječne u Hrvatskoj. Posebnu ulogu ima Grad Zagreb koji zbog svoje gospodarske snage te udjela u BDP-u (trećina BDP-a Hrvatske), zaposlenosti (30% zaposlenih u Hrvatskoj) i stanovništvu (20% stanovništva Hrvatske) snažno utječe na ukupnu aktivnost u zemlji, a time i na visinu prosječne mjesečne plaće po zaposlenom u pravnim osobama. U takvim okolnostima županije teško dosežu razinu prosječne plaće u Hrvatskoj te znatno zaostaju u odnosu na prosječnu plaću u Gradu Zagrebu, navode analitičari HGK.
Neto plaća u Gradu Zagrebu, kako se navodi u analizi, bila je u 2017. godini 17,1% viša od prosječne u Hrvatskoj, s tim da je u posljednjih 14 godina uvijek bila barem 15% viša od prosječne. Slična je situacija i s bruto plaćom koja je u Gradu Zagrebu u 2017. godini bila 21% viša od hrvatskog prosjeka, s tim da je u prethodnih 14 godina uvijek bila barem 20% viša.
Zagreb ima barem 40 posto višu plaću od županije s najnižom plaćom
Od 2001. godine Grad Zagreb u svim godinama ima barem 40% višu neto plaću od županije s najnižom plaćom, pri čemu se tek mijenjala županija koja je u pojedinoj godini bilježila najnižu plaću. Tako je u 2017. godini neto plaća u Gradu Zagrebu bila 41,8% viša nego u Varaždinskoj županiji, koja je te godine imala najnižu plaću. Ipak, u posljednje se tri godine postupno smanjuje raspon između najviše i najniže neto plaće u regijama, i to s 1:1,46 u 2015. na 1:1,42 u 2017. godini.
U posljednjih je desetak godina poredak regionalnih jedinica prema visini neto plaće relativno statičan, osobito na vrhu i pri dnu distribucije.
Na čelu je s najvišom plaćom cijelo vrijeme Grad Zagreb, dok se na posljednjem mjestu prema visini plaće izmjenjuju Međimurska (najniža plaća od 2007. do 2012. te u 2016. godini) i Varaždinska županija (najniža neto plaća od 2012. s izuzetkom 2016. godine). Pritom je u prvom dijelu promatranog razdoblja (do 2014. godine) poredak prve četiri regionalne jedinice bio identičan, ali se od 2015. godine promijenio poredak i ustalio kod prvih pet regija NUTS 3 prema visini neto plaće. Šire promatrano, u razdoblju od 2007. do 2017. godine na prva tri mjesta prema visini prosječne neto plaće u svakoj su godini bile pozicionirane tri od ove četiri regije: Grad Zagreb, Primorsko-goranska, Dubrovačko-neretvanska i Istarska županija, s tim da su se u svim godinama na prva tri mjesta nalazili Primorsko-goranska županija i Grad Zagreb. Istodobno se u tom razdoblju među tri županije s najnižom neto plaćom pozicionirala kombinacija Varaždinske, Virovitičko-podravske, Bjelovarsko-bilogorske i Međimurske županije, s tim da je u svim godinama Varaždinska županija pripadala grupi od tri županije s najnižom plaćom, navodi se u analizi HGK.
U razdoblju od 2007. do 2017. godine neto plaću iznad prosječne u Hrvatskoj bilježi Grad Zagreb, a njemu se povremeno priključuju Primorsko-goranska ili Dubrovačko-neretvanska županija. Izuzetak je 2017. godina u kojoj su prvi put tri regije imale natprosječnu plaću (Grad Zagreb, Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska županija), što upućuje na pozitivne pomake i jačanje konvergencije u razini plaća među županijama. Međutim, izvan promatranog razdoblja, odnosno prije gospodarske krize, veći je broj regija bilježio natprosječnu plaću pa su tako u 1994. godini (prva godina od koje postoje usporedivi podaci po županijama) neto plaću višu od prosjeka Hrvatske bilježili Grad Zagreb i sedam županija, a u 2003. godini Grad Zagreb i četiri županije (u preostalim su godinama prije promatranog razdoblja barem po tri regije imale natprosječnu plaću).
Turizam diže plaće na Jadranu
Posljednjih je godina sve vidljiviji utjecaj niza uspješnih turističkih sezona na razinu plaća pa se na vrhu poretka regija prema visini neto plaće, uz Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, nalaze sve županije Jadranske Hrvatske, izuzev Ličko-senjske županije.
Promatra li se kretanje plaća po regijama NUTS 2 (Jadranska i Kontinentalna Hrvatska, op.a.), uočljivo je da je u Kontinentalnoj Hrvatskoj prisutna diferencijacija među županijama i Gradom Zagrebom, pri čemu se Grad Zagreb pozicionira iznad prosjeka Hrvatske, dok se plaće u ostalim županijama kreću međusobno sličnom dinamikom, a konstantno su ispod hrvatskog prosjeka. U posljednjim je godinama uočljiv određen odmak u razini plaća u Zagrebačkoj županiji obilježen nešto bržim približavanjem prosječnoj plaći u Hrvatskoj, što je dijelom refleksija blizine i utjecaja Grada Zagreba. S druge strane, plaće u županijama Jadranske Hrvatske bilježe nešto homogeniju dinamiku kretanja, pri čemu se po bliskim kretanjima izdvajaju Istarska, Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska županija, čija razina plaća oscilira oko prosječne u Hrvatskoj.
U 2017. su u odnosu na prethodnu godinu neto plaće u Hrvatskoj porasle za 4,8% (u nominalnom izrazu sa stanjem 31. ožujka), a taj se rast po regijama NUTS 3 kretao od 1,4% u Brodsko-posavskoj do 7,9% u Zagrebačkoj županiji. Rast neto plaće na razini prosječnog u Hrvatskoj ostvaren je u četiri županije, natprosječan rast zabilježen je u sedam županija, dok je kod ostalih županija i u Gradu Zagrebu rast neto plaće bio ispodprosječan. Riječ je o prvoj godini nakon 2009. u kojoj je rast neto plaće zabilježen u svim županijama, što je odraz stabiliziranja, dinamiziranja i šire rasprostranjenosti gospodarskog rasta. Regionalne jedinice u Hrvatskoj su brojne i relativno male pa se pojedinačni problemi u tvrtkama u znatnoj mjeri odražavaju na gospodarstvo županije. Stoga su i kretanja u razini neto plaće često diskontinuirana i oscilatorna.
Tako su u posljednjih pet godina Zagrebačka, Ličko-senjska i Međimurska županija dva puta pripadale trima županijama s najvišim ostvarenim rastom u pojedinoj godini. Međutim, istodobno su Zagrebačka i Ličko-senjska županija u po dvije godine zabilježile i pad razine plaća koji je u polovini slučajeva pripadao trima najizraženijim padovima zabilježenima među svim županijama u određenoj godini. S druge strane, u posljednjih je pet godina trima županijama s najnižim stopama rasta (odnosno najvišim stopama pada) Zadarska županija pripadala triput, a dvaput su to bile Karlovačka i Požeško-slavonska županija. U takvim je okolnostima u dugoročnijem razdoblju (2017. u odnosu na 2008. godinu) prosječna neto plaća najviše povećana u Međimurskoj (+21,4%), Dubrovačko-neretvanskoj (+19,1%) i Zagrebačkoj županiji (+18,5%), dok je istodobno najniži porast zabilježen u Sisačko-moslavačkoj (+10,7%), Zadarskoj (+11,5%), Bjelovarsko-bilogorskoj (+12,4%) i Karlovačkoj županiji (+12,4%). Unatoč visokom rastu i činjenici da se od 1995. godine do sada Međimurska županija nalazila među šest županija u kojima niti jedne godine nije zabilježen pad neto plaće, ipak ta županija i dalje pripada regionalnim jedinicama s niskom razinom plaće (u 2017. godini četvrta odozdo s razinom od 84,0% prosjeka Hrvatske).