Rim je u svojoj povijesti više puta mijenjao političko uređenje. Naravno, svaka promjena bila je posljedica društvenih, ekonomskih i geopolitičkih okolnosti. Od kraljevstva, gdje je vlast bila akumulirana u jednoj osobi, preko republike, gdje je ta ista vlast s razlogom bila ograničena na kratke mandate, pa do carstva, koje je ponovno centriralo moć u jednoj osobi – Rim je zatvorio jedan dugi krug političkih promjena.
Što možemo naučiti o prirodi političkih promjena na rimskom primjeru? Jesu li one samo nužnost koja je nastala u skladu s društvenim promjenama ili su rezultat ambicija pojedinaca? Odnosno, je li Rim postao carstvo jer su preduvjeti za to bili ostvareni ili zato što su neki Julije Cezar i njegov nećak odlučili postati najvažniji politički čimbenici u zemlji?
Rimsko Kraljevstvo i prelazak na Republiku
Povijest Rima, prema legendi, započinje 753. godine prije rođenja Krista. Gradić na sedam brežuljaka razvio se u važno pristanište mnogih trgovaca koji su putovali Apeninskim poluotokom i tako postao utjecajan u svojoj regiji. Rimom su tada vladali kraljevi o kojima ne znamo puno. Navodno se izredalo samo njih sedam u 250 godina. Vrlo vjerojatno ih je bilo više, no kako se radi o periodu iz kojeg imamo malo povijesnih izvora, pravi odgovor o točnom broju kraljeva vjerojatno nikad nećemo dobiti.
Posljednji od sedam kraljeva Tarkvinije Oholi našao se u problemu kad je njegov sin silovao rimsku plemkinju. Nakon njezinog samoubojstva nastala je pobuna među prominentnim rimskim obiteljima, a Tarkvinije je protjeran iz grada. Proglašena je Rimska Republika i Rimljani su se zakleli da više nikada neće dopustiti takvu koncentraciju moći.
Rimom od tada vlada rimski Senat, politička institucija koja okuplja pojedince iz najvažnijih rimskih obitelji. U Rimu ih nazivaju "očevima". 300 očeva, odnosno patricija, svake bi godine izglasalo dvojicu među sobom na poziciju konzula. Tu je funkciju konzul smio obavljati najdulje godinu dana kako ne bi došao u priliku da prigrabi više moći.
Razvoj Rimske Republike
Osim patricija, rimsko društvo činili su i plebejci. Plebejac je mogao biti skromni stolar koji je radio u radnji svog oca, ali i bogati zemljoposjednik čija bi pšenica hranila pola grada. Rani period Rimske Republike obilježen je uglavnom borbom plebejaca da izbore moć u rimskom Senatu te da se i njihov glas čuje kad je u pitanju vođenje države.
Skromni građani Rima često su u svojem odabiru karijere birali vojsku. Snažni mladići, koji su nerijetko bili i nepismeni, kroz vojsku su mogli ostvariti bolje prilike za sebe i svoju obitelj. Ipak, očevi njihovih bogatijih prijatelja često su se žalili na odluke Senata, koje su uglavnom podilazile samo patricijima. Tako je nastao animozitet između dvaju slojeva društva u Rimu.
Patriciji su s vremenom morali popustiti. Svaki put kada bi nezadovoljstvo plebejaca dosegnulo vrhunac, vojska bi protestirala, a kad vojska počne protestirati, onda više nema šale. Tako su patriciji uveli novu poziciju pučkog tribuna. Tribun je bio predstavnik plebejaca u Senatu, a imao je moć da poništi svaku odluku Senata. Latinski "zabranjujem" kaže se "veto", riječ koja je do danas ostala u političkom rječniku zapadne civilizacije.
Međutim, jedan predstavnik u Senatu nije zadovoljio sve potrebe drugog rimskog staleža. Tako se u ranim fazama Rimske Republike javljaju prvi pisani zakoni. Prije su zakoni bili nedorečeni, a sudske odluke ovisile bi o tome komu se sudi. Uz pisani zakon, svaki rimski građanin bio bi jednak u pravnim pitanjima.
Period vojnih reformi i ekspanzije
Nakon prvih 100 godina Republike Rim je zadesila invazija Gala, koji su opljačkali i spalili grad. Senat nakon ovog događaja ulaže velike napore u modernizaciju svoje vojske. S novom vojnom organizacijom javlja se i potreba da se ta vojska isproba – tada Rim započinje ratovati s obližnjim narodima na Apeninskom poluotoku i uspostavlja dominaciju. Ratovi s Etruščanima i Samnićanima trajali su gotovo neprekidno cijelo jedno stoljeće, a neposredno po završetku osvajanja poluotoka Rim dolazi u doticaj s Kartagom i njihovim kolonijama.
Punski ratovi okupirali su rimski politički diskurs preko sto godina, a u periodu nesigurnosti, pogotovo tijekom Drugog punskog rata kada je Hanibal stigao na Apeninski poluotok s kopnenom vojskom, Senat je izdao brojne zakone koji su mu povećali ovlasti nad financijama i vojskom. Osim toga, vojne kampanje, prije i za vrijeme Punskih ratova, učinile su mnoge vojne zapovjednike vrlo utjecajnima i bogatima.
Onaj tko kontrolira vojnike mogao je značajno utjecati na odluke Senata, to smo vidjeli na primjeru uvođenja pisanog zakona i tribuna. U periodu kada Rim postaje vojna sila, ta je moć još značajnija.
Gaj Marije živio je na prijelazu iz 2. u 1. stoljeće prije Krista i vidio je kako se velik broj osiromašenih seljaka seli u Rim. U to vrijeme Rim se već bio proširio na obale Afrike i Hispanije na zapadu te je osvojio Grčku i Makedoniju na istoku.
Rimsku državu zahvaća proces svojevrsne globalizacije. Cijena rada opada jer umjesto rimskih plebejaca u gradu rade doseljenici iz Ilirije, Grčke ili Sicilije, i to za puno manji novac. Javljaju se čežnje za boljom sociološkom jednakošću, a Gaj Marije uvrštava mnoge siromašne u svoje vojne postrojbe, što ga čini još popularnijim.
Upravo u ovom periodu možemo vidjeti kako snaga Senata opada, a moć vojskovođa raste. Nakon Gaja Marija javljaju se i druga vojna lica koja sa svojom vojskom osvajaju popularnost. Gnej Pompej po istom je modelu stekao popularnost, a onda sa svojom vojskom navalio na Siriju i ostatak Levanta i tako proširio Rim na rub istočnog Sredozemlja.
Istodobno, Julije Cezar radi isto u Galiji, današnjoj Francuskoj. Osvaja cijeli prostor te ubija i porobljuje tamošnje stanovništvo. Rimski Senat javlja mu da se mora vratiti u Rim i raspustiti vojsku. Senat se zajedno s Pompejem bojao Cezarove rastuće popularnosti i htio tome stati na kraj, a Cezar je prešao rijeku Rubikon i započeo građanski rat.
Kraj Republike i početak Carstva
Cezar je pobijedio u građanskom ratu, ali Senat ga je i dalje smatrao opasnim i previše popularnim. Zato je ubijen 5 godina kasnije jer se smatralo da će srušiti cijelu Republiku i sebe proglasiti kraljem. Svoje nasljedstvo ostavlja sinu svoje nećakinje Gaju Oktavijanu, koji se u sljedećem periodu obračunava s Cezarovim ubojicama i Senatom.
Nakon što je Oktavijan pobijedio svog glavnog suparnika Marka Antonija, Senat ga proglašava "prvim senatorom", a njegove ovlasti bile su tek nešto veće od običnog konzula. Ovaj period danas nazivamo početkom Rimskog Carstva, no bilo bi krivo pretpostaviti da je Oktavijan, koji je tada uzeo ime August, preko noći postao prvi rimski car. On je zapravo postepeno preuzimao ovlasti i stavljao sebe na razne političke funkcije.
Carevi iza njega radili su isto, a pozicija prvog senatora s vremenom je imala sve veće ovlasti.
Nakon stoljeća ratovanja, što sa svojim susjedima, što sami sa sobom, Rim napokon dočekuje period mira koji će trajati gotovo dva stoljeća, poznat i kao Pax Romana. Političke promjene koje se tada događaju u Rimu tiču se usmjerivanja novca u kulturu i poboljšanje standarda života Rimljana.
Kada nema ratovanja, ekonomska aktivnost raste, a time i privreda. Da bi se izbjegli nemiri, rimski carevi često koriste viškove iz državnih blagajni kako bi podijelili besplatnu hranu i aktivnosti za rimski narod. Počinje i masovna izgradnja cesta preko cijelog Carstva kako bi se još više stimulirala ekonomska aktivnost.
Kasno Carstvo
Prevelika moć rimske vojske dovela je do novih problema. Nakon što je car Komod ubijen u zavjeri na kraju 2. stoljeća prije Krista, počinju se redati rimski carevi čija je vladavina bila relativno kratka. Razlog tomu bio je to što je utjecaj vojske bio golem te su careve smjenjivali čim im ne bi pasale njihove nove odluke.
Problem će se nastaviti sve do pojave cara Dioklecijana. Sin oslobođenog roba uspio se probiti do visokih političkih pozicija da bi na kraju bio proglašen carem i kompletno promijenio funkcioniranje Rimskog Carstva. Njegovo vrijeme tražilo je drukčije političke inicijative i odluke. Odlučio je podijeliti vlast s još jednim carem, a svaki od njih dvojice pod sobom je imao još jednog "malog cara". Prvi rimski carevi činili su sve što je moguće da povećaju svoju moć, a Dioklecijan ju je odlučio podijeliti na četiri čovjeka.
Iako je službeno vlast dijelio, Dioklecijan je u praksi bio najvažniji i prvi među carevima. On se više nije nazivao prvim senatorom, kao njegovi prethodnici, već je uzeo naziv dominus, što je bio pojam kojim su robovi zvali svoje vlasnike. Takav potez jasno odražava stanje u Rimskom Carstvu, gdje se umjesto mira ponovno osjeća napetost zbog stalnih provala barbarskih plemena na granicama.
Nakon njega i njegove ekipe budući carevi u novom sustavu borili su se za prevlast i koncentraciju moći, što je dodatno oslabilo Carstvo. U 4. stoljeću na političku pozornicu stiže Konstantin, čovjek koji će ponovno postati samostalni vladar velike rimske države. Njegovi nasljednici držat će moć u svojim rukama sve dok car Teodozije ne podijeli Rim na dva politička entiteta i proglasi svoju dvojicu sinova svojim nasljednicima.
Zapadno Rimsko Carstvo nestat će kao država ni sto godina poslije, kada ga osvaja germanski vođa Odoakar, a Istočno će preživjeti još tisuću godina, sve do pada Konstantinopola 1453. godine.
Što uzrokuje drastične političke promjene?
Dakle, političke promjene koje su Rim prvo pretvorile iz kraljevstva u republiku, zatim iz republike u carstvo i konačno dovele do njegovog raspada pričaju vrlo zanimljivu priču. Rimska politička moć inicijalno je bila fokusirana u jednoj osobi, a zatim se na takav politički sustav gledalo s gađenjem te je usavršen sustav koji nikome ne dopušta da preuzme apsolutnu vlast. Ipak, s vremenom Rim zatvara cijeli krug i vraća se apsolutnim vladarima u obliku Rimskog Carstva.
Premda su najvažnije ličnosti rimske povijesti bili ljudi izrazitih ambicija i sposobnosti, njihova ostavština nikada ne bi postojala da nisu stvoreni preduvjeti za njihovo osvajanje vlasti ili donošenje bitnih odluka. Razlog zbog kojeg je Rim mijenjao svoj politički sustav ne leži u Cezarovoj pobjedi ili Dioklecijanovim naporima da stvori novi državni ustroj koji će funkcionirati, već u činjenici da su postojali nebrojivi društveni ili geopolitički parametri koji su zahtijevali da se nešto promijeni.
Rimska Republika mijenjala se jer je morala zadovoljiti svoje plebejce, a ne samo patricije. Gaj Marije postao je popularan vojskovođa jer su se stvorili uvjeti u kojima je mogao uvrštavati velik broj vojnika u svoje postrojbe. Rimsko Carstvo nastalo je nakon stoljeća opadanja moći Senata, a prodori barbarskih plemena i nestabilna vlast omogućili su Dioklecijanu da usavrši novi sustav.
Političko uređenje mijenja se kada se za to stvore uvjeti, a pojedinci velikih ambicija tada se mogu dokazati i tako ući u povijest.