DUGO već nismo imali prilike na Hrvatskoj televiziji gledati ovakvu orkestriranu harangu. Ono što su Božo Sušec i Igor Štimac, uz asistenciju urednika Sportskog programa Brune Kovačevića, u emisiji Otvoreno učinili glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza Zorislavu Srebriću dugo već nije viđeno na javnoj televiziji. Lomača je zapravo bila složena za velikog šefa Vlatka Markovića, ali budući da je on mudro odmaglio "u neki europski grad", na njoj je ritualno spaljen njegov pajdaš Srebrić.
Povod je bio onaj nesretni prijenos nogometne utakmice iz Harkiva i Markovićevo naknadno preuzimanje svih zasluga za njegovu realizaciju. Ali operacija je bila mnogo složenija i njezin doseg mnogo obuhvatniji. Rječnikom haških optužnica, može se ustvrditi da je to bilo "prekomjerno bombardiranje" HNS-a. Na prvi pogled, činilo se blesavim jednom tako minornom događaju posvetiti polovicu elitne HTV-ove emisije. No kad su se pred kamerama poslagali akteri, postalo je jasno da će to biti ofenziva širih razmjera. Očekivanja nisu iznevjerena.
Smišljeni obračun
Nije to bila polemika oko jedne obične utakmice. Bio je to smišljeni obračun jednog novinarsko-poduzetničko-sportskog klana s aktualnim vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza, a sve to u sklopu kampanje koju Igor Štimac uz pomoć svojih prijatelja već godinama vodi protiv Vlatka Markovića. A cijela priča, naravno, vodila se oko novaca. I to gomile novaca.
Prva točka: HNS je optužen da je za male novce prodao prava prijenosa reprezentativnih utakmica Sportfiveu, koji je na njima kasnije višestruko zaradio. Druga točka: HNS je ismijan zbog lažirane gradnje nogometnog kapma u Tuhelju, bez sredstava, partnera i izvora financiranja. I treća točka: HNS-u se prijetilo da mora otkriti sve poslovne ugovore koji Igoru Štimcu kao potpredsjedniku Saveza dosad nisu bili dostupni.
Međutim, u isto vrijeme nismo mogli saznati jednako zanimljive podatke druge strane. Prva točka: Božo Sušec u dva navrata odbio je otkriti iznos za koji je HRT otkupio pravo prijenosa utakmice Ukrajina-Hrvatska, premda se u napadu na HNS bez pardona pozvao na nekakvu web stranicu gdje piše da je Sportfive trostruko zaradio na utakmici Hrvatska-Engleska. Druga točka: Igor Štimac bubnuo je iznos od 400 tisuća eura za prijenos iz Harkiva, što su Sušec i Bruno Kovačević uredno odšutjeli, a njihov kolega i partner kasnije pokajnički pripisao "govorkanjima". Treća točka: ni Štimac ni Sušec nisu se u svojoj borbi za transparentno financiranje ponudili otkriti kolika je stvarna vrijednost njihova projekta Volim nogomet. Četvrta točka: u želji da se pohvale kako su zaslužni za prijenos iz Harkiva, Sušec i Kovačević neuvjerljivo su pravdali tragične pogreške prilikom (ne)dobivanja prijenosa Svjetskog prvenstva u rukometu i košarkaških kvalifikacija za Olimpijske igre u Pekingu. Činjenicu da su prije četiri godine izgubili prava prijenosa inozemnih utakmica nogometne reprezentacije nisu se ni trudili komentirati.
Ukratko, Sušec i kompanjoni tjerali su lisicu, a istjerali vuka. Naručena emisija Otvoreno, posvećena obračunu s Vlatkom Markovićem ne samo oko prava prijenosa utakmica, već i u vezi financiranja Nogometnog saveza i gradnje Tuhelja - a najviše zbog promocije njegova protukandidata Igora Štimca - otvorila je gomilu novih pitanja. Ne previše ugodnih za čelništvo HRT-a.
U prvom redu, nejasna je uloga Bože Sušeca. U emisiji je bio predstavljen kao pomoćnik glavnog ravnatelja Vanje Sutlića (premda ne i kao njegov kum). Kao takav (pomoćnik, a ne kum), on je formalno član Uprave HRT-a i ne bi smio raditi novinarski posao, jer je to izravno miješanje ravnateljstva u program, što su (ili bi trebale biti) odvojene cjeline. Kad je Sušec postavljen za pomoćnika glavnog ravnatelja, uredniku Sportskog programa Bruni Kovačeviću iz Ravnateljstva je poručeno da ne računa na Sušeca u novinarskim zadacima. Međutim, Sušec je u Ukrajini radio oba posla: kao pomoćnik ravnatelja dogovarao je prijenos (uz ovlast da ukrajinskim reketarima isplati 400 tisuća eura), a potom kao novinar komentirao utakmicu. A možda je bilo obrnuto: kao novinar dogovarao je isplatu golemih novaca javne televizije, a kao član Uprave komentirao utakmicu. U Zakonu o HRT-u jasno stoji da su ovlasti ravnatelja da vodi brigu o "zakonitosti i poslovanju HRT-a". Program se nigdje ne spominje. A bogami ni njegov pomoćnik.
Famozni i misteriozni projekt "Volim nogomet"
No, idemo dalje. Božo Sušec, zajedno s Igorom Štimcem, kreator je famoznog, pomalo misterioznog projekta Volim nogomet. Njegova financijska vrijednost još uvijek je nepoznata, budući da obojica to nazivaju poslovnom tajnom. Sušec je svojedobno najavljivao da će se emisija zvati po sloganu glavnog sponzora, što je samo po sebi nečuveno za javnu, nekomercijalnu televiziju. Svejedno, sudbina tog projekta odavno je intrigantna.
Svojedobno je Robert Šveb, bivši ravnatelj HTV-a, odbio taj projekt jer je smatrao da nije kvalitetan, isplativ i da oko njega ima mnogo nepoznanica. Gurnuo ga je u ladicu, odakle je izvučen tek nakon što je Šveb, u sumnjivoj aferi, žrtvovan kao glavni krivac za gubitak Svjetskog prvenstva u rukometu. Začudo, Božo Sušec, pomoćnik glavnog ravnatelja, hijerarhijski pozicioniran iznad Šveba i odavno blizak rukometu, zbog tog debakla nije snosio nikakvu odgovornost. Dapače, nagrađen je Godišnjom nagradom HRT-a, što je pak manje bitno. Bitnije je da je ravnateljeva smjena Sušecu omogućila da sa Štimcem konačno pokrene dugo očekivani projekt Volim nogomet. On je, doduše, startao tek od osmog kola HNL-a, odvija se pred praznim tribinama i pred šest posto tv gledatelja, ali zato je prepun velikih ambicija. I opet - gomile novaca.
Tko je Sušecu dao ovlasti da javnu tv koristi za Štimčev obračun s Markovićem?
Vratimo se na Otvoreno. U njemu je, naizgled ničim izazvan i bez ikakvog razloga, sudjelovao i Igor Štimac. Taj Sušecov sukomentator nije išao u Ukrajinu, njegova Udruga prvoligaša nema nikakve veze s reprezentacijom, a kao potpredsjednik HNS-a nije pred kamerama činio ništa osim što je radio na rušenju Markovića i Srebrića. Samo Štimac zna zbog čega se u emisiji o televizijskim pravima spomenulo otvaranje nogometnog kampa u Tuhelju. I samo on zna otkud mu drskost za prozivanje čelnika HNS-a (inače s gomilom putra na glavi) za netransparentnost u poslovanju, kad ni sam nije podastro svoje ugovore o poslovanju s javnom televizijom.
I na kraju, heroji s Prisavlja, koji su uspjeli slomiti Ukrajince i iz njihovih pohlepnih ralja iščupati taj prijenos, nisu uvjerljivo objasnili zbog čega se na isti način nisu izborili za košarku i rukomet. Tko je Sušecu dao ovlast da potroši 400 tisuća eura za jednu utakmicu? Kome će on to pravdati? Je li to marketinški pokriveno? I otkud mu pravo da trošenje novca tv pretplatnika, a još više javnu televiziju, koristi za Štimčev obračun s Markovićem?
Uglavnom, bilo je to prekomjerno granatiranje Hrvatskog nogometnog saveza, ali od gelera su stradali i sami naručitelji. Nema spora da je HNS sasvim legitimna meta, samo je pitanje je li javna televizija baš idealna kota za otvaranje paljbe. No, u ovakvim ratovima cilj je oduvijek opravdavao sredstva. Naročito financijska.