Foto: IDF
KUPNJA borbene eskadrile ozbiljan je posao, ne samo zato što su avioni skupe igračke nego i zato što su u svaku takvu kupovinu uključeni interesi veći od financijskih. Ipak, Hrvatska se prema kupnji 12 borbenih aviona ponaša manje ozbiljno nego kad kupuje limuzine i u njima bira kožu koja će milovati ministarske stražnjice.
Kako sada stvari stoje, Ministarstvo obrane već je odlučilo da želi za 500 milijuna dolara kupiti polovne izraelske avione F 16 Barak i sada tu odluku pokušava prodati saboru, predsjednici i cijeloj vladi koja, na koncu, jedina i odlučuje. Formalna odluka još uvijek nije donesena, no čini se da je od početka sve bilo inscenirano da bi se kupili baš stari izraelski avioni.
Čak i ako se složimo da nam je 12 borbenih aviona nužno, cijeli proces kupovine primjer je kako država ne bi trebala raditi. Niz je sumnjivih postupaka i neodgovorenih pitanja.
1. Miješani natječaj
Ministarstvo obrane je raspisalo natječaj za kupovinu borbene eskadrile u kojem je tražilo ili nove ili polovne avione. Na natječaj su stigle četiri ponude. Amerikanci su ponudili novi F16, Šveđani novi Gripen JAS 39, Grci polovni F 16 i Izraelci polovni F 16 Barak.
Zašto je ovo problematično?
Novi avioni polovnima ne mogu konkurirati cijenom i cijena tu nipošto ne bi trebala biti glavni element odabira. Međutim, još je problematičnije ono što se može čuti neslužbeno, a to je da je Ministarstvo obrane uvjeravalo i američke i švedske ponuđače da želi baš nove avione, a kad je ponude za njih i dobilo, diskreditiralo ih je kao preskupe. Ministarstvo obrane moralo je, ako je već željelo dobiti ponude za nove i polovne borbene avione, razdvojiti natječaje. I tako dobiti usporedive ponude.
2. Novac pripremljen za Izraelce
Ministarstvo obrane raspisalo je natječaj za kupovinu borbene eskadrile a da ni u projekciji proračuna nije imalo osiguran novac za to. Tek nakon što su, u listopadu prošle godine pristigle ponude, u projekciju proračuna za 2018. uvršteno je 350 milijuna kuna za avione. Sljedeće godine u proračunu bi trebalo biti 360 milijuna, a 2020. 370 milijuna kuna za avione.
Zašto je ovo sumnjivo?
Novac predviđen u proračunu odgovara cijeni koju bismo trebali platiti za izraelske avione. No u proračun je uvršten prije nego što je dovršeno ocjenjivanje ponuda. Ovom količinom novca praktično su eliminirane američka i švedska ponuda.
3. Nismo ni pokušali pregovarati
Po otvaranju ponuda u listopadu objavljeno je da će cijeli proces trajati samo tri mjeseca. Najmanja moguća vrijednost tog posla je 500 milijuna dolara, odnosno 3 milijarde kuna. Uobičajeno je da se kupnja vojnih aviona dogovara daleko dulje pokušavajući ispregovarati najbolju moguću cijenu.
Zašto je ovo problematično?
Davši samoj sebi ovoliko kratak rok Hrvatska se zapravo odrekla i same mogućnosti pregovaranja o cijeni. Jednostavno je odlučila pristati na ono što joj se nudi. Za usporedbu, u Austriji je natječaj za kupnju aviona trajao dvije godine, u Švicarskoj traje već devet godina, a u međuvremenu je bio raspisan i referendum na kojem su građani odbili već dogovoren posao s Gripenom.
4. Isključena javnost
Nije tajna da Hrvatska želi kupiti borbenu eskadrilu, nije tajna ni tko je dao ponudu, međutim svi su podaci koji se pojavljuju u javnosti potpuno neslužbeni. Štoviše, dobar dio medija postavio se navijački iz vlastitih političkih ili financijskih razloga. Postojalo je mjesto na kojem je javnost mogla više doznati o kupovini aviona, a to je saborski Odbor za obranu. Međutim, sjednica na kojoj je MORH zastupnicima prezentirao ponude bila je zatvorena za javnost.
Zašto je to problematično?
Javnost ima pravo znati zašto i kako je Ministarstvo obrane odlučilo potrošiti golem novac. Već smo spomenuli švicarski slučaj u kojem je na referendumu odbijen posao s Gripenom. Švicarci su mogli odlučiti zato što su bili informirani i pritom nije važno jesu li ispravno ili pogrešno odlučili.
Jednostavno, građani moraju biti obaviješteni o tome što se radi s njihovim novcem. Ako je u ponudama bilo nešto što bi ugrozilo sigurnost onda su se ti dijelovi mogli skriti. Umjesto toga MORH je odlučio ukinuti pristup svim informacijama osim onima za koje ministar Damir Krstičević smatra da mu idu u prilog. Dodatnu sumnju u transparentnost cijelog postupka budi i odbijanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se uključi u cijeli proces. Krstičević je žarko želio dobiti njen blagoslov na Vijeću za nacionalnu sigurnost, no ona je navodno odbila sudjelovati u tome. Krstičević je, pak, na sjednici predsjedništva HDZ-a otvoreno lobirao za izraelsku ponudu što je u najmanju ruku neobično, a zapravo iznimno nelegitimno i sumnjivo.
5. Izraelci znali prije Hrvata
Izraelski medij Jerusalem Post, pozivajući se na izvore bliske premijeru Benjaminu Netanyahuu, u siječnju je objavio da će Hrvatska od Izraela kupiti borbene avione. U tom trenutku nije postojala, a ne postoji ni sada, odluka vlade Republike Hrvatske o kupovini aviona od Izraela.
Zašto je to problematično?
Jerusalem Post nije jedini koji je objavio tu informaciju, učinio je to i niz hrvatskih medija pozivajući se na upućene izvore u MORH-u i vladi. Međutim, posao te vrijednosti i tolike važnosti ne bi se smio zaključivati skriven od javnosti niti bi se glasinama smjela javnost pripremati na njega. Štoviše, izraelska javnost bi o tome trebala doznati nakon hrvatske.
6. Stara kanta koju Amerikanci ne smatraju F 16
Hrvatska je, prema svemu sudeći, izabrala izraelski F 16 Barak koji će u vrijeme isporuke biti star oko 30 godina. Za 12 komada će platiti 3 milijarde kuna.
Zašto je to problematično?
Prema svim dostupnim podacima ova verzija aviona pretrpjela je tolike modifikacije da je izvorni proizvođač Lockheed Martin više uopće ne smatra svojim avionom. Sam trup aviona je nadograđen, zbog težine povećane za gotovo tonu i pol izmijenjen je trap, elektronika u njemu potpuno je različita od one koja je originalno ugrađena. Promjene su tolike da ga se uopće ne smatra pravim F 16 pa je i dobio oznaku IF 16. Zbog svega toga postoji mogućnost da Hrvatska neće moći kupiti rezervne dijelove za njega u Americi i ovisit će o dobroj volji Izraela da će joj ih isporučivati. S njima već ima loša iskustva oko isporuke rezervnih dijelova za bespilotne letjelice. Nadalje, stručnjaci tvrde da ovaj avion više nije kompatibilan s NATO standardima i da će ga se morati prerađivati da bi ih ispunio. Upitna je volja Amerikanaca da to naprave iako Izraelci MORH-u tvrde da će oni to dogovoriti.
7. Offset samo Krstičeviću
Pri kupnji toliko skupe vojne opreme kao što su borbeni avioni uobičajeno je da se sklapaju offset ugovori kojima zemlja koja kupuje dobije određene poslove u proizvodnji vojne opreme ili izravna ulaganja. O tom dijelu izraelske ponude ne znamo ništa.
Zašto je to problematično?
Kupnja vojne opreme nije običan posao u kojem se mijenja novac za neku robu. Uvijek je tu riječ o partnerstvu. Neslužbeno se može čuti da će Hrvatska i Izrael postati strateški partneri što je samo po sebi lijepo, ali ne znači ništa. Umjesto offseta spominje se mogućnost da jednom u budućnosti povoljno kupimo F 35 kad ih Izrael izrauba. Najbliže offsetu što se moglo čuti je da je MSAN, tvrtka iz koje je ministar obrane Damir Krstičević došao u vladu, osnovala tvrtke kćeri registrirane za servis aviona i dronova.