CRKVI su puna usta demokracije, sve dok ju sama ne mora prakticirati. Puna su joj usta slobode mišljenja, dokle god se to mišljenje ne odnosi na njezino djelovanje. Puna su joj usta temeljnih ljudskih prava, ali samo ako se uklapaju u njezine dogme. Puna su joj usta solidarnosti u društvu, dokle god to ne znači i njezino odricanje. Poziva se na Ustav kad brani svoja prava, ali ne i kad zadire u tuđa.
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić ustao je ovih dana u obranu prava Katoličke crkve i njezinih biskupa da se angažiraju u predizbornoj kampanji. Uvrijedilo ga je tko zna koje po redu upozorenje predsjednika Mesića da se Crkva ne bi smjela miješati u izbore, pa se uhvatio Ustava k'o pijan plota, podsjetivši kako je "došlo vrijeme kada je Crkva izašla iz sakristije i kad biskupi imaju pravo izreći svoje mišljenje".
Iznošenje ili nametanje mišljenja?
Na prvi pogled, logika je uvjerljiva. Kad ne bi bila varljiva. Crkva nije iz sakristije izašla danas, nego još prije dvadeset godina kad je na velika vrata ušla u politiku, medije, obitelj, škole i vrtiće, u državni proračun, u biznis i gospodarstvo, zakone... A ono što Srakić danas naziva "iznošenjem mišljenja" nije ništa drugo nego nametanje mišljenja, jer je to ono što Crkva već stoljećima radi i jedino zna raditi. Ona diktira ponašanje vjernika, nameće im stavove, uklapa ih u usvojene dogme, uživajući pritom u povlaštenoj poziciji vrhunskog moralnog autoriteta u društvu sa četiri petine katolika.
U društvu u kojem se netko poziva na pravo da iznosi vlastito mišljenje, podrazumijeva se da je istodobno spreman prihvatiti suprotno. Ali kao što znamo, nije se dobro proveo onaj koji je polemizirao sa Crkvom. Svaki onaj koji dirne u njezinu uzvišenost, dovede u pitanje njezinu nedodirljivost - i nadasve nepogrešivost - automatski se pribija na križ srama i žigoše kao "komunjara, jugonostalgičar, liberal, nevjernik". Jer, tko je uopće vidio raspravljati o dogmama? Tko je još čuo da se dovikuje prema oltaru?
Treba li onda čuditi što je Ivo Sanader cijelu kampanju za lokalne izbore proveo u plašenju naroda "komunjarama i nevjernicima otuđenih od naroda i Boga", onima koji žele "izbaciti vjeronauk iz škola" i koji "žele legalizirati lake droge"? Njegove poruke idealno su se poklopile s napucima Crkve koja je instruirala svoje slobodnomisleće vjernike da odaberu one koji žele vjeronauk u školi i zabranu rada nedjeljom. Ali to mora da je bila puka slučajnost.
Ustav naš svagdašnji
Evo, da sada pitate Srakića i druge svećenike što misle o demokraciji, vjerojatno bi vas udavili pričom o njezinim blagodatima i prednostima, o slobodi koju donosi i izborima koje nudi. Ali samo ako se te blagodati ne primjenjuju na crkvene redove.
Primjerice, zašto građani - bez obzira jesu li vjernici - koji putem državnog proračuna moraju izdvajati milijune kuna za plaće svećenika, ne bi imali mogućnost da izaberu svog župnika? I ako ih već plaćaju, ne bi li zapravo bilo logičnije da građani govore biskupima što da rade, a ne da Crkva njima određuje za koga da glasaju, kako, kada i s kime da stupaju u seksualni odnos, kad da idu u šoping, što da uče u školi, koje novine da čitaju i koju televiziju da gledaju?
Slično je i kod medija. Crkva si redovito uzima slobodu komentirati standarde koji vladaju u medijima, propisivati što je dobro, a što nije, ocjenjivati što je profesionalno, a što nepoćudno, kolika je kritika poželjna i prema kome. Pritom dio crkvenih medija postojano krši standarde struke, a da se o huškačkim i difamirajućim komentarima u Glasu koncila i ne govori. Naravno, javnost mora imati obzira prema Crkvi, ali ne i obrnuto. I normalno, Crkva se na Ustav poziva kad brani svoja prava, ali ga prešućuje kad krši prava drugih. Recimo, u dijelu o odvojenosti Crkve i države.
Crkva pomaže u izboru vlasti
Na slično crkveno licemjerje naišli smo posljednjih mjeseci u pričama o gospodarskoj krizi, rastu nezaposlenosti, padu standarda. Kad je Sanader pozivao na "stezanje remena", kad se govorilo o rebalansu proračuna, rezanju socijalnih i drugih prava, tko je najglasnije šutio? Pogađate, Katolička crkva.
Ona će u ovim kriznim mjesecima iz proračuna i dalje dobivati svojih 400 milijuna kuna i nikome nije palo na pamet spomenuti kako bi i Crkva - sa svim moralnim uzusima, nekretninama i bogatstvom - trebala solidarno podnijeti teret krize. Zajedno s vjernicima koji ostaju bez posla, bez plaće, bez primanja, pa čak i bez mogućnosti da nedjeljom odu u šoping.
Pored toga, nitko se nije ni upitao što Crkva uopće radi s tolikim novcem. I u ovom slučaju zabranjeno je moralni autoritet dovoditi u pitanje. Od svih korisnika proračuna očekuje se da podnesu račune. Osim od Crkve.
I kako se onda može očekivati da se Crkva prestane miješati u izbore? Ili, kako veli Srakić, "iznositi mišljenje"? Ako to traje dvadeset godina, zašto bi sad prestalo? Ako za takvo ponašanje nitko ne snosi posljedice - već, štoviše, HDZ već godinama dobiva izbore - zašto bi se od toga sada odustalo? Crkva pomaže u izboru vlasti i vlast joj je na tome zahvalna. A što se predsjednika Mesića tiče, on ionako do kraja godine odlazi s funkcije i Marin Srakić više neće morati ni sa kim brusiti finese Ustava, bistriti demokratske baruštine i pozivati se na demokraciju, temeljna prava i slobode. Možda i bolje. To ionako ne vodi ničemu.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Neja Markičević, Igor Sambolec, Vlado Kos/ Cropix