POSTAVLJANJE bivšeg skladištara Samira Hadžića za direktora novog Uljanika pokazuje da u Hrvatskoj ima lijepih priča, da se dovoljnim trudom može uzdizati na socioekonomskoj ljestvici. Jer zašto ne bi netko sa srednjom školom mogao tijekom nekoliko godina rada od skladištara postati direktor, što je u tome loše?
Sve djeluje kao jedna topla priča o borbi i uspjehu jednog čovjeka kojeg je sistem cijeli život držao tamo gdje on po svojim sposobnostima ne pripada. On se ipak nakon godina truda i borbe uzdignuo na poziciju koja mu po vrlinama pripada, direktora. Nije bitno ni obrazovanje ni podrijetlo, nego isključivo sposobnost. A ta sposobnost ga je vodila od skladišta do direktorskog ureda.
Takve životne priče nisu nikakva rijetkost u SAD-u ili Zapadnoj Europi. Neki od najboljih menadžera su se izdizali "s dna", stepenicu po stepenicu. Bilo da se radilo o usponu u postojećoj kompaniji ili stvaranju sasvim nove kompanije, formalno obrazovanje često nije nikakva prepreka u usponu uzduž socioekonomske ljestvice. Zašto bi uopće ikome smetalo što je netko sa srednjoškolskim obrazovanjem postao top menadžer, direktor, poduzetnik pa na kraju i milijunaš? U tome nema ništa loše, dapače dokaz je da u društvu dominira meritokracija. Pod uvjetom da postoji efikasno pravosuđe i da se taj uspon ostvaruje na temelju sposobnosti i rezultata te da je postepen.
No, budimo iskreni, to nije slučaj u priči o skladištaru koji je postao direktor Uljanika jer niti je Hrvatska Zapadna Europa i SAD niti je Uljanik normalna kompanija.
Uljanik je uvijek bio kompanija koju je vodila politika
Uljanik je uvijek bio kompanija koju je vodila politika i koju je financirala država. Prijelaz iz Jugoslavije u Hrvatsku tu glavnu činjenicu nije puno promijenio. Komunističku partiju je zamijenio IDS, Jugoslaviju Hrvatska, a radničko samoupravljanje je zamijenilo radničko dioničarstvo. Privatizacija Uljanika je provedena u dvije faze.
Najprije je državni udjel prepušten radnicima, a nakon toga je provedena dokapitalizacija, u kojoj su sudjelovali institucionalni ulagači. Radnicima je prodano 1.3 milijuna dionica po povlaštenoj cijeni od 51.23 kune. Nakon toga uslijedilo je smanjenje, a zatim povećanje kapitala izdavanjem 1.1 milijuna dionica po cijeni od 90 kuna. Nove dionice kupili su veliki investitori. Međutim, iako se država riješila vlasništva, pokazalo se da je riječ samo o formalnoj promjeni. U dokapitalizaciji su uglavnom sudjelovali fondovi naslonjeni na državu i 'poslušni' investitori koji su uložili novac na mig države ili lokalne zajednice. Ali daleko najveći vlasnici Uljanika d.d. su bili sami radnici s 47% udjela. No stvarna moć je ležala u rukama lokalnih IDS-ovaca koji su kontrolirali Uljanik. Zašto se radnici, kao daleko najveći dioničari, nisu organizirali na vrijeme i spasili Uljanik, ostaje pitanje za raspravu.
Bilo kako bilo, Uljanik d.d. je završio u stečaju. Troškovi tog stečaja za državu su bili otprilike 4.5 milijardi kuna jer je praktički sve što je Uljanik radio bilo financijski garantirano državnim jamstvima. Ali tu nije kraj.
Osnovana je nova kompanija pod nazivom Uljanik 1856., koja nije pravna sljednica starog Uljanika d.d. ali se na njega prebacuje koncesija na pomorsko dobro i većina opreme, kao i dio radnika. Pojednostavljeno rečeno, to znači da su svi dugovi izbrisani ili ostavljeni državi da ih podmiri, a sve što vrijedi je prebačeno na novu kompaniju.
Zvuči poznato?
"Dugovi vaši, a imovina naša" - zvuči poznato?
Na čelo cijele operacije je postavljen Samir Hadžić, skladištar iz starog Uljanika koji u novom Uljaniku postaje direktor. Nije jasno čime je g. Hadžić to zaslužio, osim činjenicom da je bio najglasniji među radnicima koji su se pobunili tek kada su shvatili da država ne želi više stalno plaćati jamstva i kredite kompaniji koja je na papiru privatna i kojoj su vlasnici većinom sami radnici, a u stvarnosti ju vodi politika, točnije IDS. Nije to puno drugačiji model nego što je postojao u Jugoslaviji, kada su deklarativno radnici, tj. samoupravljači, bili vlasnici kompanija, a u stvarnosti ih je vodila Partija.
Ne postoji neki karijerni put g. Hadžića od skladištara prema direktorskoj poziciji. Nije da se uspinjao korporativnom ljestvicom, nego je skočio direktno s radnog mjesta skladištara na radno mjesto direktora. Ne samo to nego je skočio s radnog mjesta skladištara u kompaniji koja je završila u stečaju koji je porezne obveznike stajao minimalno 4.5 milijardi kn na radno mjesto direktora nove kompanije kojoj su izbrisani svi dugovi iz stare. a prenesena sva vrijednost.
Da g. Hadžić svoj nagli skok u karijeri ne duguje meritokraciji i svojim sposobnostima nego upravo suprotno, politici i interesnim mrežama, priznaje i on sam. Tako je u jednom razgovoru za lokalni medij rekao kako to što su uspjeli, pri čemu je valjda mislio na brisanje dugova koje će platiti porezni obveznici i prebacivanje imovine u novi Uljanik, ne bi ostvarili bez podrške premijera Plenkovića i "jedne meni drage osobe iz Umaga". Radi se doslovno o priznanju da iza svega stoje politika i skrivene interesne skupine koje se neće imenovati. Na opasku novinara da je neobično da poteze i konce u poduzećima javnog interesa povlače neimenovani ljudi, on doslovno odgovara da "...postoji puno ljudi koji stoje u sjeni...".
Priča o marljivom radniku ili?
Izgleda da se ipak ne radi o priči o marljivom radniku koji se postepeno godinama uzdizao korporativnom ljestvicom do samog vrha, nego o glasnom sindikalistu koji je natjerao državu, tj. porezne obveznike, da plati dugove kompanije u kojoj je bio skladištar, a imovinu prebaci u novu kompaniju u kojoj će njega postaviti na čelo.
Najvjerojatnije će g. Hadžić biti samo marioneta politike i "ljudi koji stoje u sjeni", a preuzimat će odgovornost za sve što se događa. Njegov potpis će stajati na svim važnijim dokumentima, a kakvi će dokumenti biti, određivat će politika i javnosti nepoznate interesne skupine. On je samo žrtveno janje koje će služiti kao osigurač onima koji će na razne načine izvlačiti novac iz novog Uljanika, baš kao što se radilo u starome.
Sve će biti kao prije. Novi direktor je već otkrio da će najprije uzeti kredit na osnovu novih jamstava koja je dala RH. Stvaranje novih dugova, jamstava, kredita, subvencija i povlaštenih uvjeta može početi. Čak i ako se zanemari činjenica da se stari dugovi prepuštaju poreznim obveznicima, a otvara nova kompanija sa starom imovinom, zar netko ozbiljno misli da će "novi" Uljanik 1856 - sa starim načinom poslovanja, sa starim radnicima, sa starim načinom financiranja, sa starim utjecajem politike, sa starom opremom i sa starim interesnim skupinama u sjeni - funkcionirati na novi način.
Onaj tko to tvrdi je ili lud ili se pravi lud.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala