PRIJE nekoliko godina, netom nakon što je EPH kupio posrnulu Slobodnu Dalmaciju, jedan od instaliranih urednika komentirao je pred novinarima način na koji splitski dnevnik dosad pratio rad Željka Keruma. Godinama je tu bilo žestokih komentara, ozbiljnih analiza, ruganja i sprdačine... A onda je pala zapovjed da se s kritikama na Kerumov račun prestane jer nije u redu napadati poslodavca koji - tako je točno glasilo obrazloženje - "ipak zapošljava puno ljudi".
"Ne bogatim se, činim dobra djela"
Nešto slično u svoju je obranu izrekao sam Željko Kerum, gostujući u emisiji "Nedjeljom u dva". Na inzistiranje voditelja da odgovori zbog čega svoje radnike plaća samo 3500 kuna mjesečno, iznervirani Kerum - poduzetnik i gradonačelnik - na kraju je ispalio: "Ne bogatim se ja na tuđoj muci, nego činim dobro djelo što sam ih zaposlio".
I eto nama prave istine o tome kako tajkuni - od onih neotesanih do onih ispeglanih - vide svoj rad koji se uglavnom svodi na bogaćenje preko kičme potplaćenih radnika. Oni bi morali biti sretni da uopće rade. Da nema Keruma, bili bi na cesti. Ili bi radili kod njegova prijatelja Joška Svaguše koji je svojedobno novčano kažnjen zbog izrabljivanja svojih radnica. Ili bi crnčili kod Kerumova suparnika Ivice Todorića, ali za dvije i pol tisuće kuna.
Uvrnuta logika: Ne štetimo tajkunima, da ne bismo naštetili radnicima
Ako dosad niste znali, sad znate. Svi hrvatski tajkuni zapravo čine dobra djela. Otvaraju radna mjesta. Omogućuju ljudima da zarade (barem) za kruh. Nemojte misliti da su radnici ovdje kako bi tajkuni širili svoja carstva, gradili dvorce, kupovali helikoptere, jahte i Maybache. Upravo suprotno: tajkuni su ovdje u ulozi humanitarnih djelatnika koji dijele poslove sirotinji i kmetovima. Ili po onoj Kerumovoj, "čine dobra djela".
U pravu je stoga bio onaj urednik iz Slobodne Dalmacije, visokotiražnog dugopoljskog dnevnika. Takve ljude ne treba izlagati kritici zbog izrabljivanja radnika, zbog bahatog preseravanja i tajkunskog kriminala, zbog primitivizma i bezobrazluka. Upravo suprotno, treba ih poštedjeti kako im se ne bi nanijela poslovna šteta, e da bi oni i dalje mogli zapošljavati (izrabljivati, ponižavati, eksploatirati) svoje zaposlene. Tako u kratkim crtama izgleda briga za malog čovjeka. Medijska kao i tajkunska.
Slika hrvatskog društva, medija i birača
To je ono temeljno u slučaju Željka Keruma. Sve ostalo, one eskapade o Srbima koji "trebaju znati gdje im je mjesto", o novinarima Jugoslavenima, o političkim suparnicima "koji laju", tek su medijske poslastice koje služe javnosti za jednokratnu zabavu, odvraćaju pažnju od pravih svinjarija i služe kao ukras koji upotpunjava nakaznu sliku hrvatskog tajkuna prerušenog u gradonačelnika. Međutim- a to je ono što najviše šokira - sve to više od svega slika je hrvatskog društva, hrvatskih medija i hrvatskih birača.
Lijepo je Kerum priznao kod Stankovića: "Vidite, ovaki ki sam vam ja, sišlo u Split sto iljada. Oni će glasat za me". Dobar dio njih radi u njegovim trgovinama. Dobar dio zahvalan je na radnom mjestu. Dobar dio divi se svom "zemljaku" koji je postao tako uspješan u velikom gradu. Oni podržavaju njegove stavove o Srbima i novinarima Jugoslavenima, o tome kako su "odgojeni da im Srbi ne budu zetovi". A uvjerljivim izborom za gradonačelnika drugog najvećeg hrvatskog grada u Hrvatskoj Kerum je odjednom postao "slika i prilika hrvatskog birača".
Vizionar, poduzetnik, spasitelj, zemljak i prijatelj
Otud Kerumu i pokriće da na javnoj televiziji bez ustručavanja pokaže svoje pravo - i jedino - lice. Ne pada mu na pamet da ga se odrekne jer je svjestan da je upravo to u ovoj zemlji recept za uspjeh. Ovakav Željko Kerum se traži. Vizionar, poduzetnik, spasitelj, zemljak i prijatelj. Mrzi Srbe kao i njegovi birači, psuje novinare-Jugoslavene kao i njegovi birači, obogatio se kako bi to učinili i njegovi birači. Samo da su mogli.
Što je onda jadni Željko kriv?
I tako dolazimo do jednostavnog zaključka. Da nema birača, ne bi bilo ni gradonačelnika Keruma. Da nema radnika osuđenih na "dobra djela" od tri tisuće kuna, ne bi bilo ni tajkuna Keruma. Pa što je onda jadni Željko kriv? Čemu pljuvati po njemu kad je on samo produkt ovog podneblja i mentaliteta, ove psihoze i očaja? On je izbor hrvatskih birača, odabir hrvatskih potrošača i sudbina hrvatskih radnika. Pa ima li nešto bolje od toga?