Ne znam kad sam posljednji put pošteno odgledao Eurosong, mislio sam ga i ovaj put preskočiti. I sad se kajem što sam nasjeo na tu euforiju da bi se i nama jednom moglo dogoditi čudo pobjede (ako ne računamo ono s Rivom još u vrijeme Jugoslavije). Mada me moj unutarnji radar unaprijed upozorio što bi se moglo dogoditi, predugo sam na ovoj zemlji da bih bio naivan.
Nisam sklon teorijama zavjere, ali ovaj put su nas jednostavno pokrali
I evo mene u jedan u noći nervoznog, ljutog i razočaranog. Nisam sklon teorijama zavjere, ne mislim da su za naše poraze uvijek neki drugi krivi, ali ovaj put su nas jednostavno pokrali.
Ili, bolje rečeno, prebogato su nagradili nimalo lošeg Nema, kao da je to gotovo najkvalitetnija pjesma u povijesti natjecanja. Da je žiri u obzir uzeo samo glazbene kriterije, onda je pobjednik najvjerojatnije trebala biti Francuska (a ne Portugal, majko mila, kako se naš žiri samo njih sjetio?).
I nipošto se ne bi moglo desiti da Izrael skupi tek bijednih pedesetak bodova „stručnjaka” koji su svoje eventualno poznavanje glazbe jednostavno ostavili pred vratima studija. Možda bih i shvatio da tko stavi Nemu ispred Baby Lasagne, ali Švicarcu 12, a našem 0 bodova? Nemojte me nasmijavati.
Što reći djeci?
Naravno, ja sam nitko i ništa, one iz žirija apsolutno ne zanima što mislim o njima. Što nas jedno parsto milijuna misli o njima. Dobili su svoje honorare, lovu za koju mi ostali moramo dobro zasukati rukave.
A, opet, ja jesam netko i nešto ovim svojim curicama, njima sam najbolji djed na svijetu. Na svijetu u kojem je ovo s Eurosongom tek jedan od primjera nepravde i gluposti. Uhvati me nerijetko strah kad pomislim što njih tek čeka. A ima još puno vas koji ste se sinoć susreli s onim spontanim dječjim iščuđavanjem nad čudnim odlukama i bodovanjima.
I svakako da djeci trebamo reći da ovaj svijet nije baš pravedan, da je on više poput neke škole u kojoj nije dovoljno da se primjerno vladaš i znaš dobro gradivo, nego je važnije da se nekako dopadneš profesorima. Profesorima koji su zaboravili što su svojedobno studirali.
Puno je važnije imati glasove iskrene publike
Ipak, to nije sve što trebamo reći svojoj djeci. Jer, ovo je sada prilika da ih naučimo nečem puno bitnijem, da steknu stav koji im možda neće donositi pobjede na natjecanjima, ali će im omogućiti ono što se u životu jedino stvarno računa.
I ja taj stav imam već odavno, ne znam jesu li ga u mene usadili roditelji ili prilično drugačije društvo od današnjeg. Najkraće rečeno, stoput je bolje biti Baby Lasagna nego Nemo.
Puno je važnije imati glasove iskrene publike, neopterećene bilo kakvim ideologijama, nego politikantskih žirija sastavljenih od polukompetentnih poluanonimaca. Napokon, glazbenici žive od slušanosti pjesama, a ne od ocjena samozvanih stručnjaka.
Kad se samo sjetim što su sve kojekakvi kritičari pisali o raznim izvođačima i autorima koje danas smatramo klasicima popularne glazbe, jazza, pa čak i ozbiljne muzike. Sjeća li se više itko tih kritičara? A glazbenike slušate i stoljećima kasnije.
Ovo ljeto će se stvar Baby Lasagne više vrtjeti čak i u Švicarskoj. To je uspjeh, sve drugo je privid
Napokon, što realno uopće tko ima od pobjede na Eurosongu?
Baby Lasagna je već sad ostvario najveći komercijalni uspjeh naše pjesme u inozemstvu, njegova je stvar najslušanija od svih s ovog natjecanja - i to se jedino računa. Uspjeti u životu znači imati priznanje onih do kojih ti je najviše stalo. Nitko ne stvara pop glazbu da bi ušao u glazbene udžbenike, nego da bi ga slušala publika - i to je naš Marko Purišić zapanjujuće dobro ostvario. Ovo će se ljeto čak i u Švicarskoj više vrtjeti njegova stvar po klubovima i terasama nego bilo koja druga. To je uspjeh, sve ostalo je privid.
Još dva pozitivna momenta
I još su mi dvije stvari zasladile dušu ogorčenu ovim nepravednim ishodom.
Čestitam publici što je toliko glasova poklonila izraelskoj pjesmi. Ne mogu reći da je i meni ona druga najbolja, svejedno, nije se podleglo pritiscima koji opet nemaju nikakve veze s glazbom. Nitko nije glasao za jednu vrlo problematičnu politiku, nego za jednu simpatičnu pjevačicu i slušljivu pjesmu. Žiri je kalkulirao, htio izbjeći konflikt s publikom i naravno da su se kolosalno prešli u procjeni.
Isto tako, drago mi je da smo od Srbije dobili dvaput po dvanaest bodova - a i oni od naše publike, koja se opet pokazala pametnijom od našeg žirija. Naučimo djecu da nikada ne miješaju glazbu s politikom. Da nikada ne miješaju bilo što na ovom svijetu s politikom. I da su nam ljudi, pjesme i uživanje u životu bitniji od svih politika ovoga svijeta.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."