NOVO istraživanje otkriva zašto neki ljudi dožive stotu, a drugi ne, te pokazuje kolike su vam šanse da živite više od 100 godina. Budući da tek malen dio populacije doživi tu dob, znanstvenike već dugo zanima imaju li dugovječni ljudi nešto zajedničko i što svatko od nas može učiniti da poveća svoje izglede, piše UNILAD.

Genetika i navike ključne su za dug život

Ljudska fascinacija dugim životom navela je mnoge znanstvenike da godinama proučavaju stogodišnjake i pokušaju otkriti što stoji iza njihove dugovječnosti. Ipak, kad je riječ o prehrani i načinu života, odgovori se često razlikuju od osobe do osobe. Novo istraživanje sada upućuje na to da su ključni čimbenici životne navike i, još više, genetika.

Analiza krvi otkrila razlike u starenju

Tim znanstvenika predvođen Karl-Heinzom Krauseom, profesorom emeritusom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ženevi (UNIGE), analizirao je uzorke krvi triju skupina - stogodišnjaka, osamdesetogodišnjaka i ljudi od 30 do 60 godina.

Proučavajući 724 proteina, zaključili su da ljudi stariji od 100 godina stare drukčije od ostatka populacije. Otkrili su i da imaju 37 proteina čije su razine slične onima kod znatno mlađih ljudi, što bi moglo biti važno za njihovu dugovječnost.

Manje oksidativnog stresa

Prema studiji, pet od tih proteina povezano je s oksidativnim stresom. Klinika Cleveland opisuje oksidativni stres kao "neravnotežu slobodnih radikala i antioksidansa u tijelu koja dovodi do oštećenja stanica".

Smatra se da oksidativni stres sudjeluje u razvoju mnogih bolesti, poput raka, Alzheimerove bolesti i srčanih bolesti, a mogu ga potaknuti toksini iz cigaretnog dima i razni okolišni iritansi. Pojednostavljeno, problem nastaje kada organizam nema dovoljno antioksidansa koji bi se borili protiv viška slobodnih radikala.

Istraživanje je pokazalo i nešto na prvi pogled neobično - stogodišnjaci su imali niže razine antioksidativnih proteina. Za razliku od prosječne starije populacije, to kod njih nije imalo negativan učinak. "Odgovor je posve jasan: stogodišnjaci imaju znatno niže razine antioksidativnih proteina u usporedbi s prosječnom gerijatrijskom populacijom", pojasnio je Krause.

"Na prvi pogled to zvuči nelogično, ali zapravo pokazuje da im je, budući da je oksidativni stres toliko niži, potrebno manje antioksidativnih proteina da bi ga držali pod kontrolom", dodao je.

Uloga metabolizma i očuvanja tkiva

Studija je također pokazala da su razine proteina koji pomažu očuvati čvrstoću tkiva kod stogodišnjaka bile jednake onima kod mlađih sudionika. Osim toga, imali su manje proteina povezanih s metabolizmom masti, čija se aktivnost inače povećava s godinama, kao i manje proteina koji razgrađuje peptid GLP-1, DPP-4.

Iz svega proizlazi da su za dug život vjerojatno važni izbjegavanje toksina, dovoljan unos antioksidansa i, prije svega, genetske predispozicije koje tijelu omogućuju da se učinkovitije nosi sa starenjem.