GODIŠNJI je gotov i vrijeme je za vratiti se natrag na posao. Neću vam pričati o tome kako sam uživala i ovaj put doma, niti kako je teško otići... Svjećice otpuhane, kavice obavljene... Nego, pričat ću opet malo o putnicima kao takvima, s obzirom da cijeli dan tratim u avionima, presjedanjima i aerodromima... 

 

Veliki aerodromi svim ljudima predstavljaju dodatan stres, što zbog udaljenosti jednog terminala od drugog, što zbog vožnje vlakićima, pronalaska izlaza za sljedeći let, a kamoli ako još k tome ne pričate niti jezik zemlje u kojoj se nalazite niti engleski. Tako sam danas imala priliku vidjeti jednog starijeg stričeka kako izgubljeno zuji po vlakiću i nije siguran gdje treba izaći, a ne priča niti jedan drugi jezik osim svog materinjeg, koji naravno nije isti mom. Dobroćudno lice, nervoza, neugoda, ali i prije nego sam mu ponudila pomoć, došao je do mene i pokušao rukama i nogama objasniti što ga muči. Na aerodromu smo. Ne trebamo znati niti jedan strani jezik, osim jezika koji se zove "govor tijela" da bi pomogli ikome i tako sam mu uspjela objasniti što ga je zanimalo. Jedan jedini papir koji je imao u ruci ispao mu je na pod i kada sam ga podigla, osim isprintane karte, vidjela sam i rečenice na engleskom - Dobar dan, ja sam taj i taj. Putujem sam i ne pričam engleski, možete li mi pomoći? Čašu vode molim. Hvala. 

 

Jako pametno i simpatično od bilo koga, tko je ovog starog gospona pustio da putuje sam po bijelom svijetu. Uspjela sam mu pokazati kako da se snađe i njegov pogled mi je rekao sve. Bez ijedne jedine riječi, izrečene na jeziku koji oboje znamo. 

 

 

Poanta ovoga je zapravo ta da starijim ljudima, vašim bakama i djedovima, stričevima, tetama, roditeljima koji ne znaju engleski, pomognete na isti način na koji je i njemu netko: napišite im kratke rečenice na jezicima koje znate, da bi se čim lakše snalazili u stranom svijetu i da ne bi hodali okolo izgubljeni i prestrašeni da će zakasniti negdje, kao ovaj djedica. Tako nešto jako puno može pomoći i nama kao kabinskom osoblju (ajme kako ne volim ovaj izraz!), gore u zraku. Naručiti što žele piti ili jesti, pogotovo starijim ljudima je jako neugodno, ako ne razumiju niti oni nas niti mi njih, ali uz papirić na kojem je nekoliko riječi prevedenih na 2 ili tri jezika, svima će biti lakše, a vaš netko neće ostati gladan ili žedan, jer vjerujte mi, neće uvijek svatko stati i potruditi se razumjeti! Kad sam već kod starijih putnika ili onih koji lete avionom prvi put u životu - raspitajte se o aviokompaniji kojoj ste tu osobu poslali na put i objasnite joj što je besplatno, a što možda nije. Nebrojeno puta sam imala situaciju da bakica ne želi uzeti čašu soka ili jelo na letu od 7+ sati, jer misli da mora platiti, dok im nekako ne uspiješ objasniti da je besplatno i da se ponudi (ako ništa drugo, bar zato da mi se ne sruši u nesvijest pa još moram i to hendlat).

 

Druga stvar koju primijetim apsolutno svaki put, bilo da radim ili sam putnik - veliki brojevi ljudi na jednoj hrpi u većini slučajeva postupaju po principu "majmun radi što majmun vidi", bez uvrede, jer to ne mora nužno biti negativno (većinom jest, ali ne i u sljedećem primjeru). Svaki put se ne mogu dovoljno načuditi kako ljudi izgube neke osnove bontona, čim kroče nogom u taj avion. Pladanj s hranom koju si dobio u avionu, ničime se ne razlikuje od tanjura s hranom koju bi dobio u restoranu ili za maminim stolom. Zašto onda taj pladanj ne izgleda pristojno kada završiš s njim, nego papiri lete na sve strane, zmazana slinava salveta stoji na vrhu (što ja kasnije moram dirati golim rukama da ne popada po podu...hint - higijena!!!), beštek na sve strane... Pa nisi iz šume pobjegao! Složi to kao jedno odgojeno muško od... rekla bih 35+ godina, koje imaš u dupetu i ne sramoti se! (Pričam o mladom gosponu koji sjedi pokraj mene i gužva se u sjedalu koje je valjda 3x premalo za njegovu guzu.) 

 

Preokret se dogodio kada je počeo zjakati okolo i vidio moj pladanj i pladanj žene sa suprotne strane pa je malo po malo počeo slagati to smeće ispred sebe, da ne popada po svima nama, kada ga stjuardesa dođe pokupiti. Braaaavo! Na kraju je tako i bacao smeće i vratio dekicu i slušalice na kraju leta (a ne ih ostavio na podu kako to ljudi vole, jer vjerojatno i doma kada se dignu iz kreveta ostave poplun na podu i smeće po stanu). To su rijetkosti, jer kao što sam rekla, većinom su primjeri negativni pa zato pazite što radite i kak se ponašate, jer nikada ne znate tko vas gleda i tko će se povući za vašim glupim (ili pametnim) primjerom, jer i dalje smo ljudi, samo što se nalazimo u zraku, a ne na zemlji. Kad bolje razmislim, možda je hipoksija u pitanju! Zapravo je jedno ovakvo okruženje idealno za psihološko testiranje socijalnih (ne)navika ljudi i kako ih se brzo i lako gubi u nesvakidašnjim situacijama. 

 

Treće i zadnje, obećajem, ali šećer na kraju, jer je ovo jedna od stvari koje mi možda najviše od svega dižu tlak kao putniku, a vjerujem i svima vama. Guranje, nabijanje, povlačenje sjedala na kojem sjedim!!! Jasno je meni da ima velikih ljudi, visokih ljudi, starih, djece, nervoznih, kojima se teško ustati sa i sjesti na svoje sjedalo, ALI to ne znači da je u redu da potežeš moje sa svakim svojim pokretom, pri tome me čupaš za kosu, jer nije dovoljno da izađem s blagim potresom mozga, od milijun puta koliko si se ti digao/la na wc, prebacila s lijevog na desni guz ili otvorio/zatvorio stolić za hranu! Možda od svega najbrojanog mi je najdraže lupkanje po ekranu kada biraju filmove, kao da mi djetlić tupka po malom mozgu i ne prestajeeee! Ako ti je pak teško ustati ili sjesti, osloni se na SVOJE sjedalo i nikoga nećeš uznemiriti ili još gore PROBUDITI (a ja uspijem zaspati isto toliko rijetko, koliko često jedna takva neuviđavna osoba sjedi iza mene!) Dajte razvijte malo osjećaja za druge oko sebe! Niste jedini na svijetu, ni u avionu! (Poruka gospođi iza mene, koja mozda je stara ,ali onda nije morala strusiti 3 bočice crnog vina pa da joj još teže bude ustati na wc, na koji sada mora ići duplo češće...)

 

 

Ah, doživljaji putovanja avionom... Ne znam razlikuje li se to od kompanije do kompanije, leta do leta, nacionalnosti putnika, ali nakon ugodnog leta iz Zagreba za Frankfurt, na koji nikada nemam jednu riječ prigovora na ljude, to je dojam o konekcijskom letu za Dubai jos izraženiji. Kada bi samo svatko malo razmislio kako njihov postupak u jednom takvom malom i skučenom prostoru, u kojem provodimo određen broj sati, djeluje na osobu do sebe, svijet bi bio ljepši! 

 

Budite suputnici o kojima će drugi pričati u pozitivnom kontekstu, pusa, bok i hvala što letite s nama:)!

 

Pssst! Teine leteće avanture pratite svakodnevno i na njezinom blogu!