Come fly with me: Lajtmotivi tjedna

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

TJEDAN je počeo poprilično laganini, ručak uz fontane, malo slinjenja po izlozima dućana i na kraju pakiranje za Prag. Zadnji let prije godišnjeg odmora... 
 
Utorak - kiša, magla, sivilo, ugodnih 7 Celzijevih u glavnom gradu Češke. S obzirom da vrijeme nikako nije bilo za duže šetnje i razgledavanje, koje sam ionako već obavila, odlučile se kolegica iz Srbije i ja uputiti u balkanski restoran. 5 minuta šetnje udaljen od Karlovog mosta, Luka Lu ima poveću ponudu klope iz cuge, što iz Hrvatske, što iz Srbije i Bosne. Sreću koju u tim trenucima osjetiš nemoguće je opisati. Sama činjenica da ćeš jesti pravo svinjsko meso, meso s okusom, je već ogromna stvar! Ne kažem da u Dubaiju ne možeš kupiti svinjetinu, ali kad shvatiš da nisi jedini luđak koji misli da je meso u tom gradu "drugačije" i kada glumim vegetarijanca dok sam tamo, onda to dovoljno govori o mesu kao takvom. Enivej, klopa je bila odlična! Ne znam je li pametno hvaliti se činjenicom da smo nas dvije uspjele ubiti 3 kg mesa ili bi mi trebalo biti neugodno, ali kada si toliko željan onoga čemu nemaš pristup svaki dan, a navikao si na isto, onda u situacijama poput ovih izgubiš svaki smisao za samokontrolu. Nakon što smo se uspjele otkotrljati do centra grada, zalile smo sve to još i kuhanim vinom, koje nas je savršeno uspavalo do jutra dok me nije probudio tzv. "wake up call". A zašto je to bitno? Zato jer je s druge strane umjesto uobičajenog "Dobro jutro, tražili ste buđenje u tolko i tolko sati", netko pjevao "Lepe ti je lepe ti je Zagorje zelene..." Najbolje buđenje od svih hotelskih buđenja ikad!
 
 
Četvrtak -  Godišnji! Iz jednog aviona u drugi, s leta od 6 sati na let od 14 sati. Slijetanje na osunčani JFK aerodrom i 45 minutna vožnja taksijem do Manhattana. Nakon svakodnevnih razgovora s neznancima, u kojima većinom glumim zainteresiranost, jer moja uniforma to zahtijeva, prestala sam biti ljubitelj "small talka" s ljudima u prolazu. Ali, kada je ovaj taksist započeo svoju priču, jednostavno ga nisam mogla ignorirati. Neugledni taksist iz Pakistana nije samo običan vozač taksija. To je čovjek koji je rođen u Islamabadu, odrastao u Japanu, završio fakultet i postao nuklearni inženjer. Radio je za vladu Pakistana, za vladu Južne Koreje. Putovao je svijetom i 2009. osvojio zelenu kartu na lutriji. Mogućnost za započeti drukčiji život, daleko od zemlje koju danas posjećuje samo zato jer su mu roditelji još uvijek tamo. Inače, mrzi način na koji politika funkcionira, neprovođenje zakona pa čak i promet na cestama. Mrzi način na koji se tretiraju žene u njegovoj zemlji, mrzi način na koji određeni ljudi tumače Kur'an i kako se na njega gleda, kada kaže da je musliman iz Pakistana. Došao je u Ameriku sa svojom ženom i troje djece i sada vozi taksi, zato što njegova diploma nije priznata u ovoj zemlji. Čovjek radi 12 sati dnevno, 7 dana u tjednu, ima 46 godina i ide u školu zadnje tri godine, da bi mogao ponovno raditi kao nuklearni inženjer. Kupio je kuću, svoj vlastiti taksi, ima 2 mjeseca godišnjeg svako ljeto, kada vodi cijelu svoju obitelj u Meku za vrijeme Ramadana i u posjet baki i djedu... I sretan je! Ponosan je sa svime što radi i sa svime što je postigao i to sve pomoću samo jednog principa, misli kojom se vodi - budi iskren u poslu koji radiš i u budućnosti će te dočekati samo pozitivni ishodi (u slobodnom prijevodu s njegovog ne baš savršenog engleskog). Zanimljivi ljudi na ne tako zanimljivim mjestima ili situacijama. New York... 
 
 
Subota - nikada baš nisam shvaćala pojam bruncha, nit je doručak, nit je ručak, nešto između... Što se onda jede na brunchu? U Dubaiju brunch podrazumijeva plaćanje od minimalno 300 kn pa do 700 i više, ovisno u kojem hotelu se održava i kakva je ponuda. Obično se radi o švedskom stolu i alkoholu uključenom u cijenu, a princip je najesti se i napiti od 12 do 3 popodne za malo para. Woohoo, besmisleno i osobno, nimalo interesantno. Zato me ideja o brunchu u subotu ujutro nije previše veselila, sve dok nisam shvatila da pojam bruncha u ovom gradu nema veze s onim u pješčaniku. Ovdje je to jednostavno kasni doručak vikendom, bez napijanja, bez švedskog stola. I bio bi to jedan sasvim običan obrok u restoranu, da u tom trenu u njega nije ušetao Danny de Vito. Glavom i bradom. Moja prva poznata osoba! Dva stola dalje od nas! Brzinska paparazzo fotka i nastavak predivnog subotnjeg popodneva... Šetnja High line parkom, šetnicom uređenom čitavom duljinom stare željezničke pruge i posjet Met muzeju, nekima poznatim jedino iz serije Gossip Girl. Inače je to najveći muzej umjetnosti u Americi i jedan od 10 najvećih u svijetu. Plaćanje ulaza funkcionira na donacijama, daj kolko daš. Želja mi je bila popiti piće u kafiću na krovu muzeja s predivnim pogledom na čitav Central Park obojen jesenskim bojama. Kao i uvijek, kakve sam ja sreće, kafić je otvoren samo ljeti. 
 
 
Blagdanski tjedan slijedi pa da vidim kako to izgleda i ovdje, do idućeg ponedjeljka...
 
Pssst! Teu pratite i na njezinom blogu!

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara