Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
KNJIGa bira čovjeka. Toliko puta sam to čula. Isto tako i neki grad izabere osobu. Usudit ću se povući paralelu između dviju stvari bez kojih ja ne bi bila ja: knjiga i putovanja. Koliko se puta dogodilo da u knjižari provedem i po par sati pretražujući police za onom jednom koju ću odnijeti doma i hlapljivo iščitati svako slovo u jednom dahu, a na kraju izaći iz nje bez knjige u ruci? A koliko puta se dogodilo da bih u prolazu, krajičkom oka, upecala onu pravu, kroz izlog i u roku dvije minute, ušla, kupila ju i odnijela doma? Zato jer ju nisam tražila, ona je našla mene. Isto tako je i sa putovanjima, mjestima i gradovima koje posjećujem. Znaju proći tjedni pa čak i mjeseci da me niti jedno mjesto ne privuče na način da me ostavi bez teksta, bez riječi kojom bih opisala što osjećam u trenucima dok hodam njegovim ulicama i trgovima, posjećujem poznate i manje poznate atrakcije, uživam u parkovima i gubim se u suvenirnicama, restoranima, muzejima, dućanima... Upravo zato jer sam ne biraš grad koji će ti se svidjeti, nego grad izabere tebe. Uvuče te u sebe, s lakoćom te natjera da ga zavoliš i ne dozvoli da ga ikada zaboraviš. Natjera te da obećaš kako ćeš ga ponovo posjetiti. Sve to jedan grad može. I knjiga isto.
Malo je takvih gradova u koje sam se zaljubila na prvi pogled. Događaju se rijetko, ali zato su posebni. Posebni kao što je Venecija, Santorini, New York, Key West, Pariz, Edinburgh, Kuala Lumpur... I tko zna zašto je tako? Možda zbog osjećaja, možda zbog načina na koji sam ga upoznala, možda zbog osobe s kojom sam ga upoznala, možda zbog povijesti koju sam znala, a tada gledala uživo, možda zbog prirode ili arhitekture, a možda zbog priča koje imam za ispričati. Gradovi koji su izabrali mene, sasvim slučajno, iz nekog svog razloga...
U ovom slučaju znam i koji je. Ne možeš ne upamtiti ili ne staviti na tu listu grad do kojeg je netko preletio pola kontinenta da bi proveo vikend s tobom, jer te eto, tvoj roster poslao tamo! Humphrey Bogart bi rekao "We'll always have Paris", a mi ćemo uvijek imat San Francisco...I New York...I Zagreb, ali kužite na što mislim :).
Dubai - San Francisco = 15 sati i 3 minute.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Rekao bi čovjek američki let, američki ljudi, izi bizi. Kad bi bar tako bilo, ali nije. 15 sati trčanja uz i niz kabinu, odgovaranja na milijun nepotrebnih call-bellova, zahtjevi i prohtjevi na svim jezicima, osim na engleskom! Hoćeš Hindi, Farsi, Urdu i tu i tamo nešto pokvarenog engleskog, biraj! Umor za mozak i tijelo! Ding ding ding ding ding!!! Hoću ovo, želim ono, daj mi ipak nešto drugo, moje dijete je gladno, gdje da bacim pelenu (meni u džep vjerojatno), meni je hladno, čaj mi se ohladio, gdje se pusti voda u wc-u, koliko još vremena, gdje smo sad (još uvijek u zraku i predaleko od destinacije), koliko je sati (pet i petnaest do pol devetnaest, jel' bitno kad prelijećemo x vremenskih zona?!), koliko ce biti sati kad sletimo (1 popodne. 1 popodne? Kako?), zašto ste toliko SPORI (jer sjediš u zadnjem redu, logika ne?)??? Najiscrpljujući let IKADA! Inače bih dobila lagani slom živaca već pri ukrcavanju, ali samo si ponavljaš u glavi layover će biti super, on ce doći, isplanirali smo 2 dana skupa, jeeeej...ding ding ding, prestani sanjariti, ding ding DING...!!! Kad se samo sjetim da se treba i vratiti natrag...
Iako je ljeto došlo, ovdje je klima totalno čudnjikava, samo 20ak celzijanera koji na suncu peku kao da je 30, a u hladu uz malo vjetra navlačiš duge rukave! Enihou parkali smo rentanog tutača u garažu kraj Union square-a i prošetali duž Market streeta, gdje su pripremali sve za nedjeljni gay pride, do Embarcadera i najpoznatijeg doka luke, Pier 39 od kuda se pruža najbolji pogled na Alcatraz. Jedan od najpoznatijih zatvora 20.stoljeća. koji se naziva još i Stijena, jer se i nalazi na stjenovitom otočiću s kojeg navodno nikada nitko nije uspio pobjeći ili bar u 29,30 godina koliko je služio kao federalni zatvor za najveće kriminalce tog doba, od kojih je i jedan od najpoznatijih Al Capone. Posjet otočiću nekom drugom prilikom, nedjelja je bila rezervirana za izlet u Napa Valley. Sat vremena od grada, preko nezaobilaznog Golden Gate mosta, u unutrašnjost. Brdašca posipana vinogradima i prekrasnim vinarijama, kućicama i vilama, malim obiteljskim Bed&Breakfast hotelčićima. Oaza relaksacije! Između svih tih silnih vinara, jedan od najstarijih i definitivno najpoznatijih, što ovdje, što u Hrvatskoj je striček Grgić. Osvojivši prestižnu nagradu '76. u Parizu, biznis je procvao, a Napa je postala važan dio vinske karte svijeta zahvaljujući upravo njemu! Mir, tišina, nedjelja, sunce, ptičice, nekoliko čaša vina i raznih sireva za isprobati. uz malo hrvatskog dekor štiha i nekako se osjećaš bliže doma, a trebam li romantiku uopće spominjati? Barba Grgić nije došao na vrijeme da ga upoznamo pa smo se samo preselili u drugu vinariju i isprobali još koje fino vinčeko. U tom okruženju, društvu nisam imala apsolutno nikakav osjećaj da se sutra vraćamo na posao. Posao? Što je to? Još nešto za popit? Hik:)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Od silnog izbora restorana i klope nismo se mogli odlučiti gdje ćemo na večericu, ali je odluka na kraju ipak pala na to da se odemo uprasiti u Bubba Gump! I jesmo se uprasili, onak s guštom...
Vikend je završio prebrzo, ali kako se kaže, sve što je slatko traje kratko. Ili tako nekako. Više ne znam što pričam, jet lag me šora na najjače, a treba se naspavati za još jedan sektor od petnaestak sati...
Pssst! Našu stjuardesu Teu pratite i na njezinom
blogu!