Dnevnik gradske cure: Atrakcija na Adventu koju ste sigurno fulali (i ne deblja)

Dnevnik gradske cure: Atrakcija na Adventu koju ste sigurno fulali (i ne deblja)

Foto: Karmen Poznić, RimacLemac

ŠTA ću pojest na Adventu? To i “di ćeš za Novu?” su dva najčešća pitanja ovih dana. 
 
Ok, i pitanje zašto je Hrvatska prošli tjedan proglašena najglupljom zemljom na svijetu, kako je moguće da ministrica obitelji odnese poklone za potrebite u privatni vrtić i svejedno uspije zadržat posao, zašto kupujemo blindirane aute za 12 milijuna kuna a za bolesnu djecu novac moraju skupljat građani i TKO je osoba koja je u subotu preuranjeno ejakulirala i iz čiste pohlepe za klikovima ubila živog Olivera Dragojevića… ali šta ću pojest na Adventu i di ćeš za Novu su ipak važnija pitanja. Možda ne važnija, ali češća.
 
Još jedno često pitanje koje često čujem ovih dana: “Imate kunu?”
 
Sjela sam na kobasice s mamom prošli četvrtak… ovo zvuči pogrešno. Odvela sam mamu na ručak prošli četvrtak, naručile smo kobasice. I to je jedno od čestih pitanja ovih dana - GDJE su dobre kobasice na Adventu? 
 
Lakše ih je pronać nego prošle godine jer je ponuda bolja, ali i dalje na puno mjesta za 20 kuna možeš kupit onu generičku, plastičnu, nezainteresiranu kobasicu koju ti stave u pecivo koje baš i nije u cvijetu mladosti, zbog čega se ljudi bune.  
 
I imaju pravo - ako platiš kobasicu, a ona nije ni vruća, ni fina, smiješ se bunit.
 
Kobasice na koje sam odvela mamu u četvrtak nisu takve. Fine su. Domaće. Imaju dušu. I kiselo zelje kao prilog. Moje pitanje šta ću jest na Adventu je dobilo odgovor koji se neće mijenjat dok god ta kućica stoji na svom mjestu.
 
Dok smo sjedile za stolom i čekale da kobasice stignu, prišle su nam dvije žene.
 
Jedna po jedna, u razmaku od dvije minute.
 
“Imate kunu?” pitala nas je prva koja je na rukama nosila dijete koje je žvakalo kinder jaje.
 
Druga je bila konkretnija.
 
“Molim vas, za malo kruha i litru mlijeka.” Njeno dijete je u ruci imalo mobitel. Dobar mobitel.
 
Kad nam je stigla hrana, došla je i treća.
 
“Kupite mi pelene, ne morate mi dat novac…” takvima inače i dam nešto, ali ova je imala svježe pramenove. Jaknu iz Zare, ovogodišnja kolekcija. Nove tenisice. “Ne sudi knjigu po koricama”, znam, ali ovoj knjizi vjerujem manje nego Herbalajfu.
 
Ispričale smo joj se, onako kako se uvijek imaš potrebu ispričat kad ljudima ne daš novac koji prose, i nastavile jest.
 
“O, jebo vas Bog!” poželila nam je dok je ljutito odlazila od našeg stola.
 
Dok smo pojele kobasice, prošlo ih je još četiri. 
 
Sedam žena u petnaest minuta.
 
Sve na isti kalup, svaka sa svojom rečenicom, onom koja se u svijetu marketinga i prodaje zove “call to action.”
 
Svaka od njih uredna, čista, dobro obučena. Naušnice, prstenje, nova obuća… jedna je čak imala i  balayage na kosi, što i nije najjeftiniji sport na svijetu.
 
Jučer je izašao članak o tome kako djeca od 10 godina više ne bi trebala vjerovati da postoji Djed Mraz. Ili Djed Božićnjak, svejedno.
 
Ja s 10 više nisam vjerovala u njega - znala sam da je onaj Djed Mraz kojeg viđaš po shopping centrima i gradskim trgovima zapravo samo zamaskirani striček kojem je to sezonski posao.
 
Ali s 10 sam i dalje vjerovala da su svi ljudi koji prose stvarno siromašni.
 
Kad sam bila klinka, u to nije bilo toliko teško povjerovati - ekipa koja prosi je stvarno izgledala kao da im treba svaka kuna za koju mole.
 
Nešto kasnije sam čula i da je za puno njih to samo posao koji rade, zamaskirani u siromahe, slično kao što se onaj striček maskira u Djeda Mraza.
 
Uvijek su postojale priče da neki od njih zapravo žive sasvim dobro, da imaju aute i stanove i ostale stvari, ali prije su se barem potrudili izgledat siromašno. Zvuči ružno kad to napišeš ovako bez ikakvog umatanja u celofan, ali s takvih stvari treba maknut celofan, kao što ga treba maknut i s naše ministrice koja bježi od kamera.
 
Ovih sedam žena koje sam vidjela u četvrtak su bile najobičnije poduzetnice, ništa drugo.
 
Samouvjerene, robotizirane u svojim molbama i u većini slučajeva bahate kad ne popušiš njihovu priču. 
 
I naravno, iznervirale su me, jer se to događa kad netko od tebe pokušava napravit budalu - iznerviraš se.
 
Ima jedna takva koja uvijek prosi ispred Mekića u Jurišićevoj. Priča je uvijek ista: “Molim vas kupite mi nešto u pekari” - nedavno se baš preko puta njenog “radnog mjesta” otvorila pekara, ali prije par godina je nije bilo, a ona je namjerno strateški stala tako da je najbliža pekara ili na Trgu, ili na Draškovićevoj. Taman dovoljno daleko da čovjek kaže “ma samo ću joj dat pare” i otiđe. 
 
Jednom prilikom sam prolazila pored nje s frendicom koja radi u blizini, a kad nas je zaustavila s pričom o pekari, moja frendica je rekla: “Ok, ajmo do pekare.”
 
Gospođa je bila spremna s odgovorom i za takve slučajeve.
 
“Ajoj, ma znate ne mogu se sad maknut odavde, kćer mi je unutra u wc-u”, očekujući da ćemo joj samo dat novce i otić.
 
“Ok”, kaže moja frendica, “ja ću polako krenut prema pekari na Trgu, vi dođite za mnom, bit ću tamo sljedećih 10 minuta.”
 
Nije se nikad pojavila.
 
I dalje tamo stoji svaki dan, s istom pričom.
 
Ima još jedna koja stoji s bebom ispred drogerije u mom kvartu - viđam ju već godinama, a beba je uvijek beba. Ne raste. Samo je beba. Ona me prije nekih 7 godina zaustavila na ulazu i molila da kupim pelene za tu njenu vječnu bebu.
 
“Ne za mene, ništa za mene, molim vas, za moju bebu.”
 
Kupila sam paket pelena jer mi je bilo žao, a kad sam joj ga dala, znaš kaj me pitala? Tj. nije me pitala, samo je prokomentirala:
 
“A baš ste morali uzet ove najjeftinije.” Platila sam ih 83 kune, i to svejedno nije bilo dosta.
 
Tad sam još naivno mislila da želi skuplje pelene zbog djeteta - tek sam par mjeseci kasnije, kad sam vidjela da svaki put kad joj netko kupi pelene, iste strpa u auto parkiran par metara dalje, shvatila da je to samo žena koja preprodaje pelene koje je dobila besplatno.
 
Ima i jedan frajer koji u mom kvartu svakih par dana parkira svoj sasvim dobar auto ispred kontejnera i vadi boce, tako da oni koji do tog istog kontejnera došepaju na štakama više nemaju što pokupit.
 
Ima i ona jedna što prodaje kalendare po gradu i jebe ti mater na sav glas ako ih ne kupiš - ovo ljeto smo ju vidjeli kako isto to radi u Splitu. Jer je sezona, otišla je radit na more, jasno.
 
Vjerojatno u apartman s klimom. Možda čak i svoj.
 
Ima ih puno, svatko od nas ima barem jednu takvu osobu koju zna.
 
Kažu da smo najgluplja zemlja na svijetu - ja u to ne vjerujem. Ali kad pogledam ovu ekipu koja danas bahato prosi u novim tenisicama i skupim jaknama, a ljudi im svejedno daju novac, ponekad mislim da su u pravu. 
 
Kako su krenuli, profesionalni žicaroši će još malo umjesto ruke za kunu-dvije, ispred nas ispružit POS aparat ili smartphone da im uplatiš pare preko net bankinga. 
 
I tad će se vjerojatno nać netko tko je dovoljno glup da im da pare. 
 
Dok sam sjedila s mamom i jela kobasice, uletilo nam je SEDAM glasnih, bahatih žena koje su inzistirale na svom pravu da od nas dobiju novac.
 
Za kiflu.
 
Za pelene. 
 
Za balayage.
 
Prvoj smo posvetile najviše vremena. 
 
Drugoj malo manje. 
 
Treća, ona koja nam je opsovala Boga, bila je dovoljno bahata da na ostale četiri reagiramo samo odmahivanjem rukom.
 
Isto su radili i svi drugi koji su sjedili za stolovima oko našeg.
 
Okreneš glavu i na jedne i na druge, ignoriraš, pa će otić, a ti ćeš nastavit jest svoju kobasicu.
 
Nisu sve kobasice na Adventu bezokusna plastika, ni sve germknedle bezdušna spužva, ali ako naletiš na njih dva, tri puta, jasno je da ćeš bit skeptičan.
 
I dovoljno je da naletiš na dvije, tri bahate osobe koje profesionalno prose da ubuduće okrećeš glavu od onih kojima stvarno treba tvoja pomoć.
 
Minutu nakon što je od našeg stola odšetala sedma bahata žena, pored nas se stvorio jedan striček.
 
U staroj jakni, umoran, tužan.
 
Polako je hodao prema nama, očekivala sam da će nas i on tražiti kunu.
 
“Još jedan”, to mi je prvo palo na pamet jer nakon sedam loših iskustava u petnaest minuta, očekuješ da će i osmo biti isto.
 
Skužili su ga i ljudi za obližnjim stolovima pa su, iziritirani onim bahatim poduzetnicama koje psuju kad im ništa ne daš, već lagano počeli okretat glavu u drugom smjeru.
 
Ali ovaj striček nam se nije obratio.
 
Nije nas ni pogledao.
 
Nije pogledao nikoga, ni za jednim stolom.
 
Gledao je u pod. 
 
Zaobišao nas je i krenuo ravno prema kanti za smeće.
 
Tiho, mirno, da nikome ne smeta.
 
Pogledao je u koš. Gurnuo ruku unutra. Izvadio trećinu zgužvanog peciva koje je netko bacio. 
 
Na njemu je ostalo i malo kobasice. 
 
Jedne od onih kobasica zbog kojih se buniš jer je plastična i hladna, bez duše. 
 
Njemu je na licu izazvala olakšanje - i on vjerojatno svaki dan hoda gradom i postavlja si pitanje “šta ću danas pojest na Adventu?” 
 
Ne na kojem štandu, nego iz kojeg koša.
 
Počeo ju je žvakati, sasvim smireno, bez trenutka oklijevanja, kao da ju nije upravo izvadio iz kante za smeće.
 
Smrznula sam se na licu mjesta.
 
Ne samo zbog toga što čovjek jede iz koša, ni zbog toga što ga je većina stolova ignorirala, nego i zbog toga što je on ignorirao NAS.
 
Nije mu palo na pamet tražit nekoga da mu pomogne.
 
Možda zato što misli da ne zaslužuje, možda zato što mu je neugodno, možda zato što je naviknut na to da ljudi od njega okreću glavu.
 
Vjerojatno zato što zna da na ovom našem najboljem Adventu u Europi, punom mirisnih kobasica, fritula i germknedli sa šljokicama, on predstavlja “atrakciju” koja kvari dojam. 
 
Brzo je krenuo dalje - vidjelo se da mu je neugodno jer kvari zabavu nama koji smo se samo došli osjećat božićno, bez ostalih komplikacija. Kad si na Adventu, želiš gledat samo lijepe stvari, a on zna da to njegovo nije lijepo za gledat, pa je otišao, da nam ne smeta.
 
I opet se kod mene javila ona glupa nelagoda o kojoj sam već pisala - ono kad želiš nekom dat novce, ali bed ti je uletit jer ne znaš kako će reagirat. 
 
Glupi su to trenutci jer je na jednoj strani poriv da nekome pomogneš, a na drugoj poriv da ostaneš u svojoj maloj, slatkoj zoni komfora i samo nastaviš žvakat kobasicu koju ćeš kasnije objavit na instagramu uz hešteg omnomnom.
 
Srećom, istrenirala sam se da tu nelagodu odmah srežem i zaletila sam se prema stričeku da mu dam novce za hranu. Zaletio se i dečko koji radi u kućici s najboljim kobasicama, dao mu je par boca.
 
Striček je samo stao i s ustima punim kobasice koju je netko bacio tiho šapuno hvala. Bilo mu je neugodno primit nešto od drugih, puno neugodnije nego što mu je bilo izvadit kobasicu iz kante za smeće. 
 
A skoro sam ga fulala, iznervirana zbog onih bahatih, pohlepnih žena koje te vuku za novčanik na svakom koraku i bijesne kad im ne daš što su te tražile.
 
Drugi stolovi ga jesu fulali. 
 
Neki jer zbog najezde pohlepnih, glasnih žicaroša više nikome ne daju daju ništa.
 
Neki jer je lakše pogledat lijevo ako je na desnoj strani nešto neugodno.
 
Neki samo zato što ne znaju kako da ulete takvom čovjeku jer se boje negativne reakcije.
 
A dovoljno je samo uletit. 
 
U najgorem slučaju, ispast ćeš neugodno dobar prema nekom.
 
To je uvijek bolje od ugodno nezainteresiran.
 
Puno nam toga zamjeraju u onoj anketi koja nas proglašava najglupljom nacijom svijeta, a ja nam ovih dana najviše zamjeram baš to - što smo prečesto samo ugodno nezainteresirani.
 
Najčešće zato da spasimo same sebe od potencijalne neugodnosti.
 
Jer je neugodno to što se događa. To što neki od nas sjede za stolovima i gunđaju zbog hladnih kobasica, a drugi ih vade iz smeća nakon što ih mi odbacimo. Bed ti je kad vidiš da netko kopa po smeću, osjećaš se loše iako nisi napravio ništa loše.
 
Lakše je samo okrenut glavu na drugu stranu jer ako dovoljno dugo gledaš na pravu stranu, možeš vidjet nešto što će ti slomit srce.
 
Lakše je i tom stričeku samo proć pored stolova punih kobasica i kuhanog vina i gledat u pod, jer ako pogleda u ljude, može vidjet stvari koje će njemu slomit srce.
 
To da glume da ga ne vide. 
 
Ili još gore, da ga vide, ali samo kao ružan ukras koji smeta u prekrasno okićenom gradu.
 
Zato on prešutnim dogovorom gleda u pod, a ljudi su samo ugodno nezainteresirani i svima je “dobro.”
 
Svi su u svojoj zoni komfora - neki za stolom, neki rukom u kanti. 
 
I svi glume da je to sasvim normalno, jer je to lakše.
 
Kad imaš deset, nije normalno da vjeruješ u Djeda Mraza.
 
Kad imaš dvadeset, nije normalno da vjeruješ ženi koja te s balayageom na kosi i smartphoneom u ruci uvjerava da joj treba kuna za kiflu.
 
To su stvari koje naučiš putem.
 
Ovaj striček je imao oko 70 i putem je naučio da nije normalno vjerovat u to da postoje ljudi kojima je stalo. 
 
Bilo mu je normalno vjerovat da je bolje da nas sve samo zaobiđe i gurne ruku u koš, jer vjeruje da je u kategoriji nepoželjnih atrakcija, onih s kojima nitko ne želi imat posla.
 
Jebeš mi sve ako je to normalno, to da svi punih usta okreću glavu dok čovjek kopa po kanti i to da im je taj isti čovjek zahvalan što mu daju privatnost dok to radi.
 
Nije normalno. 
 
Normalnije je vjerovat u Djeda Mraza i u “mi smo i mislili ove pakete dat potrebitoj djeci ali smo ih prvo donijeli u privatni vrtić jer ZATO”, normalnije je vjerovat i u Herbalajf. Normalnije je vjerovat i u sinkopu.
 
Nikad vas ništa ne žicam u kolumni, ali danas ću probat.
 
Većina će me odjebat i okrenut glavu jer vam se neće dat ili će vam bit neugodno, ali svejedno, pliz - kad vidite nekog tko je prestao vjerovat u ljude do te mjere da će radije pojest odbačenu hranu iz smeća nego se usudit pomislit da bi mu pomogli, zajebite svu nelagodu, dileme i ostale gluposti zbog kojih bi radije samo okrenuli glavu na drugu stranu i pokažite tom čovjeku da nije samo ružni ukras koji kvari dojam vašeg Božićnog feelinga.
 
Traje 20 sekundi, košta koliko odlučite, a za nekog ćete zbog toga bit atrakcija koju je danas sve teže pronać, čak i na Adventu - ČOVJEK.
 
Probajte, to će vas napunit bolje od bilo koje kobasice ili germknedle, i što je najbolje - ne deblja.
 
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara