Foto: Cropix, AFP

VELIMIR KLJAIĆ promijenio je tijek i povijest, ne samo hrvatskog rukometa, već i sporta uopće i svakako ćemo na spomen njegova imena najprije istaknuti prvo hrvatsko zlato na olimpijskim igrama. No, nije manje važan način na koji je stvarao i mijenjao hrvatsku rukometnu školu. Kljaić je bio veliki talent koji se razvio u još većeg trenera. Bio je inovator i čvrsta ruka, bez koje jedna zaista sjajna momčad ipak ne bi postala zlatna. Ni blizu.

Kljaić je bio taj koji je od nadarenih mangupa istesao olimpijske prvake. Da nije bilo njegovog čvrstog, germanskog mentaliteta, u Atlanti bi nas vjerojatno zaustavili i drugorazredni Švicarci koji su nas na poluvremenu prve utakmice držali na sedam pogodaka zaostatka. Već tada razvila se dramatika u igri hrvatske reprezentacije, koju su kopirali Balić i društvo nove generacije.

Žaga: Bio je bolji od Červara

Pobijedili smo te smiješne Švicarce, pa zatim i Ruse, jedan razlike, s tim da je Matošević obranio ključni sedmerac. Vidjelo se već u drugoj utakmici da je Kljun, koji je momčad preuzeo svega mjesec dana prije Igara, momcima objasnio neke stvari. Nije bilo prostora za ničiji divlji karakter i prohtjeve. Momčad nisu vodili Saračević ili Ćavar, kao što to u novije doba radi Ivano Balić.

"On je bio iz mog kvarta, vladao je kriminal. Rekao sam mu: 'Ili buš igral rukomet, il’ buš završil u zatvoru'. Da nije bilo rukometa i ja bih vjerojatno postao - kriminalac! Kljun se razvio u odličnog trenera, koji najviše kuži, iako ni njemu nije baš sve jasno. Ali od Červara je bolji", rekao je ne tako davno legendarni Zlatko Žagmeštar Žaga, koji je od svih trenera najviše cijenio upravo Kljaića.

Nakon pobjeda nad Kuvajtom i SAD-om plasirali smo se u polufinale gdje se možda i najviše vidjelo brzopotezno sazrijevanje Kljunove momčadi. Osvetili smo se Francuzima za poraz u finalu SP-a godinu dana prije, a finale protiv Šveđana bilo je do tada najposjećenija rukometna utakmica u povijesti, sa 45 tisuća gledatelja.

Dobri momci idu kući, loši osvajaju zlato

Zlatne medalje ekipi (Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Vladimir Jelčić, Valter Franković i Vladimir Šujster) podijelio je Antun Vrdoljak i rekao:

"Dobri momci idu kući, a loši osvajaju zlata".

I Lino Červar znao je u kontekstu tog prvog zlata posegnuti za Ćirinom etiketom trenera za kojeg je radila momčad, jer "s takvim igračima bilo je lako uzeti medalju". No, mnogo je poznavatelja materije koji se neće složiti s tom tvrdnjom. Velimir Kljaić živio je za rukomet i razvijao se s njim. Gotovo da nema titule koju u svojoj bogatoj karijeri nije osvojio. Bio je igrač, trener i stručnjak posebnog kova. Rođen 1946. godine u Danilu kraj Šibenika kao igrač rukometa pojavio se prilično kasno u RK Medveščak.

Tu ga je otkrio Vlado Stenzel, jedan od najuspješnijih trenera rukometa u svijetu. Dva reformatora u posljednje su se vrijeme zalagala za izmjenu pravila rukometne igre, posebno utjecaja sudaca na njezin tijek. Kao igrač, Kljaić je bio specijalist za obranu, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je svega pet utakmica.

Trenersku karijeru započeo je u Njemačkoj, gdje će ostaviti dubok trag. Od 1984. do 1988. godine vodio je TuSpo Nuernberg i uveo klub u prvu ligu. Do 1992. godine boravi u SG Wallau-Massenheimu, a iste godine osvaja njemački kup i prvenstvo, te prima nagradu za trenera godine. Na kraju sezone odlazi u Ligarivalen TV Großwallstadt, gdje ostaje do 1994. Dvije godine dao je TUSEM Essenu, prije nego se vraća u Massenheim. Paralelno, vodio je hrvatsku reprezentaciju, s kojom tog slavnog ljeta 1996. uzima olimpijsko zlato. Iz Njemačke se vraća u Zagreb, preuzima Badel i dva puta osvaja naslov prvaka države. No, ono čega ćemo se vječno sjećati su finala Lige prvake prvaka protiv Barcelone i rijetko viđene euforije u Ledenoj dvorani koja je zarazila čitav grad.

Dva je puta Kljaić sa Saračevićem i društvom gubio od Barce, koja je kod kuće i u Ledenoj demonstrirala silnu nadmoć. Kljaić se nakon Badela zaželio egzotike; vodio je reprezentacije Kuvajta i Egipta, da bi se 2004. godine vratio u Njemačku i preuzeo Hannover. U sezoni 2005./06. odlazi u Gummersbach, pa u TuS Nettelstedt-Lübbecke gdje na neki način zaključuje trenersku karijeru, no značajna je njegova savjetnička uloga u redovima hrvatske rukometne reprezentacije kao i Zagreba.

Kljun je bio jedan od trenera kakvi izumiru. Frajer s pokrićem, uvijek oštar na jeziku i neslomljiv u stavovima. Nije se, kao mnogi koji se vole nazivati nasljednicima, dao pokoriti vlastima, aktualnim vjetrovima i političkim strujanjima. Nikada se nije razmetao zlatom koje je potpisao u Atlanti, dok su neki drugi zahtijevali spomenike. Kljaić je živio i radio rukomet, a osvajanje titula za njega nije značilo i osvajanje nekih drugih, "prigodnih" poena. I po tome su njegove zasluge jednako raritetne kao što je to prvo hrvatsko zlato, koje mu mnogi, iako bi htjeli, ne mogu osporiti....