MUSLIMANI se u zapadnim zemljama postupno, iz generacije u generaciju, sve bolje integriraju. Nešto problema u tome ima tzv. druga generacija muslimana, odnosno potomci doseljenika, dok se treća generacija, osobito milenijalci, vrlo dobro snalazi u okruženju većinski kršćanskog i sekularnog Zapada, pokazuju novija istraživanja.

Ovi rezultati ne daju vjetra u krila desničarskom populizmu koji se posljednjih godina hrani širenjem straha od terorizma i doseljavanja muslimana kao i na pričama o njihovoj nevoljkoj i neuspješnoj integraciji. Zanimljivo je pritom da najnegativnije mišljenje o muslimanima i njihovoj integraciji imaju stanovnici onih zemalja u kojima ima ponajmanje muslimanskih doseljenika, poput Mađarske, a najbolje onih koje ih imaju najviše, poput Francuske i Njemačke.

Integracija raste s generacijama

Za navedeni obrazac u integraciji postoje brojni razlozi. Oni osobne prirode mogli bi se ukratko protumačiti na sljedeći način – pripadnici prve generacije doseljenika muslimana svoju situaciju u većoj mjeri doživljavaju kao privremenu, jer ne znaju koliko će dugo ostati na Zapadu. Etnička pripadnost kod njih je izražena jer još uvijek održavaju veze sa zemljama podrijetla u kojima žive njihove rodbine, a koje često sponzoriraju džamije i imame u njihovim novim domovinama. Ona im je važnija od opće pripadnosti islamu, a svoju religiju prakticiraju uglavnom nenametljivo, u privatnosti.

U drugoj generaciji muslimani osjećaju veću potrebu da svoj identitet izraze kroz pripadnost islamu, a manje kroz etničku pripadnost koja s vremenom slabi kako slabe veze s rodnim zavičajem, a jačaju one s novom domovinom. Budući da je islam u svojoj biti slabo sekularan, jer se vjerski autoritet i vjerski zakoni načelno preklapaju s državnima, prilagođavanje životu u zemljama u kojima ne čine vlast nego manjinu za muslimane je teža zadaća nego za nemuslimane. Stoga je muslimane druge generacije najlakše vjerski motivirati, a neki maleni broj i instrumentalizirati kao fundamentaliste. Osobito ako su socijalno diskriminirani. U velikoj većini džihadisti su pripadnici druge generacije muslimana.

No istraživanja pokazuju da muslimanima treće generacije integracija dobro polazi za rukom. Oni uspijevaju pronaći modele u kojima se istovremeno identificiraju s državom u kojoj žive i s vjerom kojoj pripadaju. Religija za njih uglavnom postaje stvar osobnog izbora, nerijetko je čak napuštaju, a također sve više uče koristiti legalne mehanizme sustava za ostvarivanje svojih prava. Oni uče kako prakticirati islam u sekularnom društvu; moglo bi se čak reći da stvaraju nove, zapadnjačke verzije islama.

U prilog tome, među ostalim, govori činjenica da se u 21. stoljeću među muslimanima ponovno pokrenula rasprava treba li ženama omogućiti da kao imami vode molitvene skupove. Povijesno gledajući u nekim islamskim sektama to je bilo prihvatljivo čak i na samim počecima u domovini islama na Arapskom poluotoku. Noviji zagovornici ove ideje pozivaju se na Kuran i hadise prema kojima je ženama dopušteno vođenje spolno miješanih molitvenih skupova. Tvrde da je zabrana ove prakse proizašla iz srednjovjekovnog seksizma te iz iskrivljenih patrijarhalnih interpretacija vjerskih tekstova i duha islama.    

Povijesni utjecaji

Integracija muslimana i odnos nemuslimana prema njima, u značajnoj mjeri uvjetovani su povijesnim čimbenicima.

U Europi, ako se izuzmu Turska i Rusija, danas živi oko 26 milijuna muslimana, što znači da oni čine oko 5% ukupne populacije. Oni ne predstavljaju neku homogenu skupinu. Međusobno se razlikuju po vjerskoj praksi kao i po kulturnoj i etničkoj pripadnosti. U različitim europskim zemljama njihova su iskustva različita. Primjerice, Francuska na većini javnih mjesta, uključujući škole, zabranjuje isticanje vjerskih simbola, među kojima i hidžab, odnosno muslimansku maramu. Zakoni Velike Britanije snažnije idu prema očuvanju vjerskih sloboda i praksi, međutim, ankete pokazuju da su francuski muslimani manje religiozni od britanskih, da se nemuslimani u Francuskoj ugodnije osjećaju uz susjede muslimane, te da se s njima češće druže i stupaju u brak.

Američki muslimani do nedavno su uživali nešto bolji status od europskih i uglavnom su bili pripadnici srednje klase. Naime, krajem 19. stoljeća i početkom 20. u SAD je pristigao veliki val dobrostojećih Arapa koji su ondje studirali i često ostajali živjeti. Mnogi od njih zaposlili su se u važnim državnim sustavima, od FBI-ja, preko pravosuđa, do Državnog tajništva. U SAD-u ih danas ima oko 3,5 milijuna, što je oko 1,1% populacije.

Europa ima značajno dužu i problematičniju povijest odnosa s muslimanima. Europske vojske s muslimanima su vodile križarske ratove zbog Svete zemlje i Jeruzalema od 11. do 13. stoljeća. Muslimani su u 8. stoljeću zauzeli Španjolsku, a u 14. su preko balkanskih zemalja krenuli u osvajanja na istoku Europe da bi s vremenom došli do nadomak Beča. Nakon poraza Omejidskog kalifata u Španjolskoj i Osmanskog carstva na Balkanu, milijuni muslimana ostali su živjeti u Europi. U 20. stoljeću muslimani, uglavnom iz kolonijalnih zemalja, sudjelovali su u dvama velikim ratovima u sklopu europskih vojski, a nakon toga dolazili su kao doseljenici na rad. U Veliku Britaniju stizali su uglavnom iz Pakistana i Indije, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, a u Njemačku iz Turske. U posljednjem valu useljavanja između 2014. i 2016. u Europu je došlo oko milijun muslimanskih izbjeglica i tražitelja azila. Oko pola milijuna nastanilo se u Njemačkoj.

Uspješna integracija u 20. stoljeću

Tijekom većeg dijela 20. stoljeća muslimani su se dobro integrirali na Zapadu. Mnogi su se pozicionirali na važnim funkcijama u Europi i u SAD-u. To se nastavilo i u 21. stoljeću. Primjerice, jedan od najvažnijih i najvećih europskih gradova - London, vodi gradonačelnik musliman Sadiq Khan. Amerikanci su u Kongres izabrali dvije muslimanke Ilhan Omar i Rashidu Tlaib. Prva žena koja je u Francuskoj postala ministrica kulture Najat Vallaud-Belkacem (na fotografiji gore) podrijetlom je Marokanka, a samu sebe opisala je kao muslimanku koja svoju vjeru ne prakticira aktivno. Zanimljivo je da se ona, iako je feministica i osobno protiv kupaćih kostima koji su postali poznati kao burkiniji, ipak usprotivila njihovoj zabrani u Francuskoj.

Integracija u tržište rada

U prilog dobroj integraciji muslimana govori velika studija koju je 2017. u pet europskih zemalja - Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, u kojima živi oko 14 milijuna muslimana, provela njemačka Zaklada Bertelsmann. Prema njoj većina muslimana integrira se u strukture društva već u drugoj generaciji, a ona raste sa svakom novom generacijom. Primjerice, stupanj obrazovanja raste tako da već u drugoj generaciji oko 67% djece muslimana ostaje u školskom sustavu nakon 17. rođendana. Posebno je uspješna Francuska u kojoj samo 11% muslimanske djece napušta školovanje prije 18. rođendana. Situacija je nešto lošija u Njemačkoj i Švicarskoj, međutim, u njima su muslimani vrlo dobro integrirani u tržište rada. Naravno, oni se češće zapošljavaju na nešto lošije plaćenim poslovima s nešto nižom stručnom spremom od prosjeka. No razine njihove zaposlenosti ne razlikuju se od prosjeka za te zemlje. Francusko tržište rada pokazalo se znatno zatvorenije tako da čak i dobro obrazovani muslimani teže nalaze poslove. 

Snažno povezivanje s novom domovinom

Njemačko istraživanje pokazalo je također da muslimani u pet europskih zemalja vrlo brzo uče jezike svojih novih domovina još tijekom djetinjstva. No i tu se bilježi rast po generacijama – od 27% u prvoj na čak 76% u drugoj. Daleko najbolje po tom pitanju stoji Francuska u kojoj čak 93% djece imigranata rođenih u Francuskoj odrasta s francuskim jezikom.

Još jedan dobar znak integracije je činjenica da oko 75% muslimana redovno provodi vrijeme s nemuslimanima. Gotovo svi muslimani koji su sudjelovali u istraživanju (93%), izjavili su da se osjećaju povezani sa zemljom u kojoj žive.

No zanimljivo je da se ova integracija među domaćim stanovništvom navedenih europskih zemalja ne percipira toliko pozitivno koliko bi se očekivalo. Naime, oko 20% europskog domicilnog stanovništva u anketi je reklo da ne bi voljelo imati muslimane za susjede. U tom pogledu također najbolje stoji Francuska u kojoj tako misli samo 14% stanovnika, a najlošije Austrija s 28%. Istraživanje je također pokazalo da su vrlo religiozni muslimani (oko 40% smatra se takvima) na tržištu rada snažnije diskriminirani od manje religioznih, odnosno da teže nalaze poslove koji odgovaraju njihovim kvalifikacijama.

Kako zapadnjaci vide muslimane i obratno

Islam je religija koja bilježi najbrži rast u svijetu. Prema Pew Researchu u svijetu je 2015. bilo oko 1,8 milijardi muslimana, a projekcije za budućnost pokazuju da bi njihov broj od 2015. do 2060. mogao narasti za visokih 70%. Broj kršćana za isto bi vrijeme mogao narasti za 34%, hindusa za 27%, židova za 15%, dok će ostalima broj stagnirati ili čak padati, ponajviše budistima – za 7%. Muslimani svuda u svijetu imaju veće stope plodnosti od nemuslimana, no ta je razlika najmanja u europskim zemljama (1,6 naprama 2,1 djece po obitelji). Ovakva stopa rasta broja muslimana, u kombinaciji s trendom jačanja migracija, kod konzervativnijih nemuslimana budi osjećaj straha da bi i u svojim domovinama u doglednoj budućnosti mogli biti nadjačani.

U tom kontekstu, kao i u kontekstu migracija, zanimljivo je vidjeti kako muslimani doživljavaju zapadnjake i obratno.

Studija Pew Researcha iz 2017. pokazala je da muslimane najnegativnije doživljavaju stanovnici zemalja istočne i južne Europe. Predvode ih Mađari (72%), Talijani (69%) i Poljaci (66%), dok su najmanje negativni prema muslimanima Britanci (28%), Nijemci (29%) i Francuzi (29%) koji inače imaju najveći udio muslimana u populaciji (grafikon dolje). Zanimljivo je da su to također upravo one zemlje koje su u povijesti imale najviše slučajeva terorističkih napada i nasilja koje su počinili muslimani, što je čisto statistički za očekivati. Iz ovih podataka proizlazi da je strah nemuslimana od muslimana tim veći što je kontakt s njima manji.  

Zapadnjaci iz većinski nemuslimanskih zemalja generalno imaju bolje mišljenje o muslimanima nego obratno, što je također logično iz navedenog razloga. Primjerice, čak 68% muslimana u dominantno muslimanskim zemljama nemuslimane doživljava kao sebične, 66% kao nasilne, 64% kao pohlepne, a 61% kao nemoralne. Zanimljivo je da čak 53% muslimana nemuslimane doživljava kao fanatične. Oko 44% smatra ih da nemuslimani poštuju žene.

Muslimani se među zapadnjacima najlošije doživljavaju po pitanju fanatičnosti, tolerancije, nasilja i poštovanja prema ženama. Čak 58% nemuslimana SAD-a, Rusije i Zapadne Europe smatra ih fanatičnima, oko 50% nasilnima, samo 30% tolerantnima, a još manje, 22%, smatra da poštuju žene.

Strah od šerijatskog zakona

Mnogi u zemljama zapadne Europe strahuju da bi muslimanski doseljenici s vremenom, kako ih bude više, u europskim državama mogli tražiti da se uvede vjerski šerijatski zakon. No brojke govore da to baš nije samo po sebi očito.

Naime, u prilog dobroj integraciji muslimana u Europi i SAD-u, među ostalim, govori i činjenica da šerijatski zakon u europskim zemljama podržava vrlo mali postotak muslimana. On je osobito nizak među muslimanima u zemljama istočne Europe i središnje Azije, uključujući čak i BiH (15%), Tursku (12%), Albaniju (12%), Azerbajdžan (8%) i Kazahstan (10%). Šerijatski zakon najveću podršku ima u Afganistanu (99%), Iraku (91%) i Pakistanu (84%).

Za novu domovinu i protiv terorizma

Također je zanimljivo da se čak 92% muslimana u SAD-u ponosi činjenicom da su Amerikanci.

Muslimani u većini zemalja u svijetu vrlo negativno doživljavaju terorističke napade. Čak 92% u Indoneziji te 91% u Iraku smatra da se napadi na civile u ime islama rijetko mogu opravdati, a stavovi prema ISIS-u su im negativni. U SAD-u tako misli oko 86% muslimana. Najviše opravdanja za terorizam imaju muslimani Palestinskih teritorija među kojima 40% smatra da su teroristički napadi ponekad opravdani. Slijede Afganistanci s 39%, Egipćani s 29% te Bangladešani s 26%.

Zanimljivo je da otpor islamističkom terorizmu posljednjih godina snažno raste čak i u afričkim zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom. Primjerice, oko dvije trećine stanovnika Nigerije i Libanona vrlo je zabrinuto zbog islamističkog ekstremizma, što je značajan porast u odnosu na 2013.

Uzdrmana harmonija

Posljednja dva desetljeća bilježi se porast konflikta i uzajamnog nepovjerenja između muslimana i nemuslimana. Jedan od važnijih razloga tome svakako su teroristički napadi u kojima su džihadisti od 2000. do danas na Zapadu ubili oko 3.670 ljudi. Najveći dio, gotovo 3.000, ubijeno je 11. rujna 2001. u napadu zrakoplovima na SAD. Za isto vrijeme u antimuslimanskim napadima ubijeno je oko 120 ljudi.

Porastu napetosti pridonijele su vojne intervencije SAD-a i saveznika na Bliskom istoku te jačanje krajnje desnice koja narušavanjem harmonije dobiva vjetar u krila. Brojni čelni ljudi desnih populističkih stranaka, na čelu s Donaldom Trumpom, značajno su pridonijeli ovom procesu pojačavanjem konfliktne retorike. Primjerice, Trump je tijekom svoje predsjedničke kampanje najavljivao da će potpuno onemogućiti dolazak muslimana u SAD.

U prilog tome da se situacija pogoršava, među ostalim, govori jedno istraživanje koje je 2017. proveo Institute for Social Policy and Understanding. Ono je pokazalo da 42% muslimanske djece u američkim školama doživljava vršnjačko nasilje, čak dvostruko više od ostale.  

75 posto muslimana u SAD-u smatra da su diskriminirani

Ranije navedeno istraživanje Pew Researcha iz 2017. pokazalo je da u SAD-u 75% muslimana smatra da su diskriminirani, 68% da je Trump učinio da se osjećaju zabrinuti, a 50% da je posljednjih godina teže biti muslimanom u SAD-u.

Na jačanje polarizacije u posljednjih nekoliko godina ukazuje i činjenica da su se razlike u percepciji muslimana između američkih demokrata i republikanaca od 2002. do 2016. značajno promijenile. Naime, dok je 2002. podjednak broj pripadnika obaju stranki tek mali broj muslimana doživljavao kao protuamerički raspoložene (republikanci 11%, a demokrati 8%), do 2016. ta se razlika povećala (republikanci 16%, a demokrati 7%). Godine 2002. oko 40% republikanaca smatralo je da među muslimanima gotovo uopće nema antiamerički raspoloženih, no taj udio je do 2016. pao na samo 29%. Među demokratima on je naprotiv rastao od 39% do čak 54%.

Sve u svemu, podaci pokazuju da se muslimani značajno bolje integriraju u zapadna društva nego što to nastoje prikazati radikalno konzervativne populističke stranke koje žive od širenja straha, nerijetko utemeljenog na lažnim vijestima.