U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1990. godine o političkim stavovima i predizbornim nastupima poznatih glazbenika.
Svibanj 1990: Izborna groznica "inficirala" je mnoge poznate estradne ličnosti o čijoj ideološkoj opredijeljenosti do sada nismo razmišljali. Neki od njih s mnogo žara rade za stranke kojima su pristupili, drugi osnivaju vlastite, a velik je broj i onih koji u novokomponiranoj demokraciji vide zgodnu priliku da zgrnu novac...
Uvođenjem demokracije i višestranačkog sistema politika više nije samo privilegija "pečenih" i okorjelih političara. Na njena vrata kucaju ili su već ušli, pored ostalih, i brojne istaknute javne ličnosti. Ako su to nedavno bili samo književnici, danas smjelo možemo konstatirati da i estrada malo-pomalo postaje sastavni dio našeg političkog obzorja.
Prošlogodišnji izbori u Srbiji ostat će akterima narodne glazbe i njenim poštovateljima zabilježeni kao prvi poslijeratni trijumf jednog narodnjaka. U Vijeće udruženog rada Skupštine grada Beograda konačno je izabran i predstavnik folk branše. Riječ je o Milanu Babiću, poznatom interpretatoru narodne glazbe, kome je izborna baza Starog Grada dala najviše glasova.
"U Skupštini neću pjevati svoje hitove, ali ću učiniti sve da opravdam povjerenje baze i, naravno, da štitim interese svoje branše", kaže Milan Babić.
Da pušu neki novi, povoljniji vjetrovi za glazbu i glumu (a vjerojatno i za politiku), ukazuju i brojni slučajevi angažiranja glumaca i pjevača širom Jugoslavije u političke forume i državne organe.
Ljubiša Samardžić je izabran za delegata Skupštine Srbije, a njegov, također poznat i cijenjen kolega, Voja Brajović je zamalo ostao bez stolice (nećemo reći fotelje) gradonačelnika Beograda. I za čelnike Zagreba i Sarajeva kandidirani su javni radnici: Boris Buzančić je HDZ-ov kandidat za prvog čovjeka Zagreba, a poznatog pjevača Indeksa Davorina Popovića Omladinska organizacija je kandidirala za predsjednika Skupštine grada Sarajeva.
Izbori u Bosni i Hercegovini su odgođeni. Kampanja je splasnula. Međutim, valja spomenuti da su se na popisu prijedloga kandidata za društveno-politička vijeća BiH i Sarajeva našli najpoznatiji stvaratelji narodne i zabavne glazbe. Veteran narodne pjesme Safet Isović i poznati kompozitor lakih nota Ranko Rihtman bili su kandidati za DPV Skupštine SR-a BiH.
Istovremeno se Goran Bregović našao na listi za Društveno-političko vijeće grada Sarajeva. Svoju kandidaturu istaknuo je, istina samoinicijativno, i bard folk glazbe Nazif Gljiva. Pred milijunskim TV gledateljstvom poželio je odmah uskočiti u državno ustrojstvo. Ponudio se Anti Markoviću za ministra prometa u SIV-u.
U dijelovima Jugoslavije, gdje su izborne utakmice održane ili su u tijeku, pjevačima i glumcima također je povjerena značajna uloga. Najsvježiji primjer je Hrvatska, gdje su na predizbornim skupovima nastupale brojne poznate ličnosti iz svijeta glume i estrade. Neznatan broj je tom prilikom iskazivao svoju stranačku obojenost. Navodno, pjevalo se isključivo za honorare koji su se kretali od 500 do tisuću DM.
Najangažiraniji su bili Krunoslav Slabinac, Tomislav Ivčić, Vera Svoboda, Duško Lokin, Alen Slavica, Ivo Fabijan, Radojka Šverko...
Tijekom izborne utakmice Vice Vukov je imao samo jedan nastup za Koaliciju narodnog sporazuma. Veći dio kampanje proveo je na turneji po Sloveniji. U ovoj stranki i kao aktivist dosta je bio zaposlen Relja Bašić, baš kao i Rade Šerbedžija na predizbornim predstavljanjima hrvatskih komunista u Zagrebu. Dugokosi rock gitarist Bruno Langer kandidirao se kao izvanstranački kandidat za Sabor Hrvatske.
Stranačka izborna trka nekim zvijezdama je donijela i neugodnosti. Tako je Mišo Kovač usred Splita tridesetak sekundi slušao zvižduke prepunog gledališta. Povod za ovako reagiranje publike je Mišina izjava pogrešno interpretirana, kako on kaže, u "Slobodnoj Dalmaciji".
"Rekao sam ako se HDZ-u priključi krajnje desno orijentirani Hrvati iz inozemstva, misleći na ustaše, iselit ću se iz Hrvatske. Međutim, to je pogrešno interpretirano u novinama, pa je na inicijativu jednog momka, inače pripadnika HDZ-a, publika reagirala zvižducima", objašnjava Mišo Kovač, koji za sebe tvrdi da je ovog trenutka apsolutno apolitična osoba.
I poznatom zagrebačkom sastavu Novi fosili predstoji buran period. Kome se prikloniti i što dalje činiti? Fosili su, kako piše sarajevski AS, već imali jednu buru. Povod je bio poziv Franje Tuđmana, vođe HDZ-a, da za 50 tisuća DM nastupe na njegovom mitingu. Sanja Doležal i Rajko Dujmić su se protivili. Bili su voljni nastupiti na partijskom pikniku u Maksimiru, ali se s tim nisu složili ostali članovi sastava. Sijevale su, kažu, u tom periodu iskre. Vrijeme će pokazati kakvog će to ostaviti traga na dalji rad i karijeru Fosila.
Ni Bosna i Hercegovina ne zaostaje mnogo u estradno-stranačkoj kampanji. Ovdje su neki estradni radnici otišli još dalje. Nakon Bore Drljače, koji je najavio formiranje Stranke Ličana i Muharema Serbezovskog, koji kani formirati Jugoslavensku stranku Roma, svoju stranačku obojenost iskazao je i Safet Isović. Priklonio se Stranki demokratske akcije, čija će se osnivačka skupština održati krajem ovog mjeseca. Radi se, zapravo, o Jugoslavenskoj muslimanskoj stranki, koja u BiH nije mogla biti registrirana pod tim imenom zbog zakonskih ograničenja za udruženja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Po sistemu red zabave, red "ozbiljne" priče, u sarajevskoj "Skenderiji" nedavno je održana "Plurada" na kojoj su se predstavile sve registrirane i neregistrirane političke organizacije u BiH. Iz svijeta estrade nastupali su isključivo stranački predstavnici.
Poslije toga sve stranke rade za svoj groš. Komunisti su, čini se, najangažiraniji. Govorancije i kabinete zamijenili su nogometnim terenima. Tako je nedavno kompletno Predsjedništvo CK-a SK-a BiH (osim Emine Kečo, koja je sjedila u žiriju) pred nekoliko tisuća posjetitelja odigralo utakmicu s poznatim estradnim zvijezdama iz Sarajeva. Tim su predvodili Haris Džinović, Davorin Popović, Halid Bešlić, Mile Kitić, Hari Mata Hari...
Politika i estrada su se uhvatile u kolo. Ostaje, ipak, vidjeti što će od svega toga ispasti. Vrijeme će pokazati radi li se o vještim reklamnim trikovima izbornih natjecatelja, osobnoj afirmaciji pojedinaca ili stvarnoj želji estrade da se ozbiljnije uključi u našu političku svakodnevicu. Kakvi god da su motivi, vrijedi na kraju citirati čovjeka koji je još u vremenima neozbiljnog shvaćanja estrade ukazivao na njene probleme, inicirajući i stvaranje jakog pjevačkog Sindikata, i čovjeka koji ima možda najveće pravo govoriti o estradi - Miroslava Ilića:
"Mnogo je estradnim radnicima važnije da se zabavimo našim suštinskim i esnafskim problemima, nego to što se na ovaj ili onaj način pojedinačno i povremeno uključujemo u političke sfere. Naravno, to ne znači da mi smeta stranačka naklonost pjevača. Međutim, bio bih sretan i ponosan ako bi se u nekoj jugoslavenskoj stranki, s dobrim i zdravim jugoslavenskim programom, našao i netko od mojih kolega. Čak i ja."
Napisao: Ekrem Mijić (Sabor, 1990.)