AKI RAHIMOVSKI preminuo je u 67. godini. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1983. godine.
Siječanj 1983: Ono što svaku kompoziciju Parnog valjka čini prepoznatljivom poslije samo nekoliko taktova bez sumnje je specifičan glas Akija Rahimovskog. Istina, Rahimovski ne raspolaže višeskalnim rasponom, ni, kako se to kaže, čistim glasom, ali i pored toga publika ga poznaje kao iskusnog rock pjevača kvalitetnih interpretacija. Doza promuklosti u inače emotivnom glasu Rahimovskog pjesmama Parnog valjka, između ostalog, daje i jednu crtu agresivnosti potrebne rock numerama.
Od grupe Tor, preko grupe 220, i sada Parnog valjka, Rahimovski s izvjesnim minimalnim modifikacijama ostaje vjeran svom načinu interpretacije kojim se i nametnuo širokom auditoriju.
U zagrebačkom restoranu Dubrovnik proćaskali smo prije nekoliko dana na temu - rock pjevač...
Iskreno, je li rock pjevanje profesija kao i svaka druga?
Mislim da nema razlike između rock pjevača, pekara, frizera, građevinskog inženjera ili stomatologa. Istina, mi nismo priznati kao ostale profesije, ali sam siguran da će se i to dogoditi jednog dana.
Jesi li poslije višegodišnjeg bivstvovanja u domaćem rock and rollu, poslije skoro stoljeća pjevanja i niza snimljenih ploča, shvatio što je to pjevač i što znači baviti se pjevanjem?
Ne vidim neku bitniju razliku između pjevača, čak i onih najpopularnijih, i drugih ljudi, dakle, drugih profesija, osim u činjenici da je svrha pjevača da zabavi ljude oko sebe. Da ih zabavi direktno, na koncertima, ili indirektno, preko ploča, radio i televizijskih emisija.
Bez sumnje, tvoja profesija ima i lijepih i ružnih strana. Kako izgleda tamna strana medalje?
Ne bih želio pričati o ružnim stranama moje profesije, iako to ne znači da ih nema. Ima ih i te kako. Međutim, intervjui pjevača, glazbenika uopće, pretvorili su se u jadikovke. Dosta je bilo kukanja!
Više volim pričati o lijepim stvarima.. Neka bude po tvome... Prije svega, najljepše je kad je pjevač na sceni, kad pjeva i kad publika, na ovaj ili onaj način, odobrava njegov trud, njegovu pjesmu. Za mene kao pjevača, čovjeka s one strane rampe, najveća nagrada je aplauz.
Kada si, u stvari, definitivno shvatio da si izabrao pravu profesiju?
Prije osam godina spoznao sam da je pjevanje posao u kome ću se potpuno moći iskazati. Za sve ove godine, ne treba se zavaravati, nije uvijek bilo lako. Sukobljavao sam se s problemima, radovao sam se uspjesima i uvijek sam znao što hoću.
Tvrdoglavo sam slijedio svoje ideje i mislim da sam postigao ono što sam želio. Svakako, može biti i bolje, ali, kao što rekoh, ne želim se jadati. Neka ide kako ide, jednog dana će sve štimati...
Što je to u stvari raštimano?
Nisam nezadovoljan svojom pjesmom i glazbom Parnog valjka, nisam nezadovoljan ni pjesmom ni glazbom većine domaćih grupa, već situacijom oko glazbe i pjesme uopće.
To se prije svega odnosi na organizaciju koncerata, prevare u koje nisu umiješani glazbenici, već nekakav polusvijet, menadžeri koji koriste popularnost rock and rolla, popularnost pojedinih grupa i pjevača i love u mutnim domaćim rock and roll vodama.
Takvo stanje, iako sam s njim godinama suočen, još uvijek me nervira i svrbi i ne uspijevam se na njega priviknuti jer, između ostalog, trpi i publika. Ipak, iz dana u dan situacija je sve bolja. Istina, u domaćem rock and rollu ima još puno problema, ali ne znam koliko je zgodno da govorim o njima. Plašim se da se i ovaj razgovor ne pretvori u jadikovku.
Pod ostalim problemima vjerojatno podrazumijevaš nesređeno socijalno i mirovinsko osiguranje rock and roll glazbenika?
Jasno je da je i to jedan od problema. Jednom riječju, na tom planu je pravi užas. Sami uplaćujemo svoje mirovinsko i socijalno osiguranje. Mjesečno to iznosi 200 do 250 starih tisuća. Tako sam do sada skupio oko pet godina staža...
Načuo sam, ako je ta vijest točna, pozdravljam je iz sveg srca, da će od sjedeće godine priznatiji glazbenici u SR Srbiji dobiti radne knjižice i da će im automatski teći staž.
Svakako, to bi vrijedilo za profesionalne glazbenike, članove priznatih estradnih udruženja. Mislim da je krajnje vrijeme da se riješi status rock glazbenika s obzirom na to da se na njihovim turnejama okrene od jedne do tri milijarde starih dinara.
Koliko tebi, kao rock pjevaču, smeta činjenica da si u stvari samo realizator autorovih ideja, u tvom slučaju ideja Huseina Hasanefendića? Pjevač je ipak reproduktivac, zar ne? Ili možda misliš da je i on kreativna ličnost?
Mislim da nije neskromno ako kažem da i ja imam svoj udio u stvaralaštvu Parnog valjka, kao i ostali članovi. Naime, Hus je specifičan rock autor koji osnovnu melodiju ponudi bendu i zatim je svi zajedno obrađujemo. Što se mene tiče, ostavljen mi je slobodan izbor interpretacije, tako da sam automatski kreativac.
Jesi li razmišljao o snimanju samostalnog autorskog albuma?
Mada imam nekakve svoje pjesme, svoje glazbene vizije, koje se razlikuju od koncepta Parnog valjka, bar zasad ne osjećam potrebu za snimanjem solističkog projekta. Ali to ne znači da u ovoj grupi pjevam samo zbog novca, zbog mogućnosti da se kasnije posvetim solističkoj karijeri.
Kad pjevač neke grupe snimi solistički LP, njegove pjesme se uspoređuju s pjesmama grupe, traže se sličnosti. Zato bi bilo glupo da snimim nešto što je slično glazbi moje grupe. Međutim, s obzirom na to da najviše volim glazbu koju trenutno pjevam, glazbu koju svira Parni valjak, ne vidim zašto bih sad nešto petljao i po svaku cijenu se brčkao u vodama koje su mi strane.
Pa ipak, prateći sam sebe na gitari ili klaviru, ili u pratnji neke druge grupe, s vremena na vrijeme nastupaš bez Parnog valjka?
Nastupio sam na desetak koncerata kao gost. To su bili koncerti mojih prijatelja čiji poziv nisam mogao odbiti. Ali, to nikad nije bila želja da se dokažem ili pokažem bez Parnog valjka.
Isto tako, na nekoliko koncerata sam, recimo u Beogradu i Ljubljani, nastupio u ime grupe zato što, iz objektivnih razloga, ostali članovi nisu mogli doći. U takvim situacijama obično pjevam pjesme mojih omiljenih pjevača i skladatelja, a to su prije svih Dylan, Janis Joplin, The Doors.
S obzirom na to da, direktno ili indirektno, slušaš i druge pjevače, je li teško odoljeti nekim jačim i primamljivijim utjecajima u načinu interpretacije, oblačenju, stvaranju osobnog imidža i slično?
Točno je da sam, kao i ostali naši rock pjevači, slušajući ploče, bombardiran utjecajima iz inozemstva, ali mislim da za sve ove godine koje sam proveo u Parnom valjku nisam trčao ni za kakvim trendovima. Ja sam uvijek kao pjevač bio u filmu Rolling Stonesa i u tom filmu sam i ostao. Još uvijek volim Jaggera, pogotovo što je on moj prvi uzor, od imidža pa sve do načina interpretacije...
Sve u svemu, ne kriješ da si ga pomalo kopirao?
Pa, mislim, on je na mene utjecao u ranoj mladosti, dok sam pokušavao biti pjevač, dok sam se igrao pjevača, ali sigurno je da se tu negdje nalaze korijeni mog današnjeg scenskog ponašanja, eksplozivnog nastupa, konstantnog kretanja...
Ipak, mislim da je moje scensko ponašanje spontano i da proizilazi iz načina na koji ja osjećam našu glazbu. Što se tiče glasa, dakle, interpretacije, on je ovakav kakav jest i ja tu ništa ne mogu učiniti... Live albumi djelomično dočaravaju koncertnu atmosferu i, za razliku od studijskih, bez sumnje su objektivniji pokazatelj stvarnih vokalnih i instrumentalnih vrijednosti jedne grupe.
S obzirom na to da ste i vi snimili takav album, Parni valjak - koncert, i da ga je kritika jednodušno proglasila jednom od najboljih dugosvirajućih live ploča u nas, zanima me što za tebe, kao rock pjevača, znači album snimljen uživo?
Album Parni valjak - koncert predstavlja sliku jednog događaja, dokumentarac u kome pjevačko i sviračko umeće nije bilo najpresudnije, već je, prije svega, najvažnija bila atmosfera jednog našeg koncerta, želja da se oslika odnos benda i publike prisutne u dvorani tijekom snimanja.
Eventualne kiksove, ako ih uopće ima, nismo popravljali u studiju niti smo bilo što dosnimavali, baš zato da se ne bi narušila autentičnost događaja.
Sve u svemu, rađa li se pjevačem ili to postaje vremenom?
Vrijeme, odnosno uložen rad, jedino omogućava da se pjevač razvija, stekne rutinu i samopouzdanje, ali se s pjevačkim umijećem, talentom, čovjek rađa...
Može li se živjeti od pjevanja?
Ako se bolje u mene zagledaš, vidjet ćeš da sam još uvijek živ i zdrav. Dakle, ne žalim se i zadovoljan sam. Ne spadam u ljude koji od života traže previše. Svaki pošten rad je adekvatno plaćen, pa i pjevanje. Postoje pjevači koji zarađuju više od mene, ali i oni koji zarađuju manje. Dakle, ja sam u sredini, a sredina je, tvrdi narod - zlatna. Živim sasvim solidno i ne oskudijevam ni u čemu...
I za kraj: biti il ne biti pjevač - pitanje je sad?
Najbolje je da nešto otpjevamo zajedno. Tako ćeš sam sebi odgovoriti na vlastito pitanje...
Razgovarao: M. S. Nikolić (ITD, 1983.)