Takvi filmovi su u pravilu biografije stvarnih ličnosti koje su, na ovaj ili onaj način, pogođene nekim teškim fizičkim ili mentalnim defektom koji bi glumcima - koji su barem teoretski zdravi - trebali omogućiti da pokažu više umijeća ili, što je mnogo češće, histeričnog preglumljivanja nego što je to obično slučaj. U slučaju Helen Mirren kojoj za naslovnu ulogu gotovo svi predviđaju "Oscar" je ironija u tome da se liku kojeg tumači kao glavni defekt najčešće pripisuje to da nema ili nije u stanju prikazati ikakve osjećaje.
Radnja filma započinje u proljeće 1997. godine kada britanska kraljica Elizabeta II. (Mirren) prvi put u audijenciju prima desetog po redu premijera u svojoj dugogodišnjoj vladavini. Tony Blair (Sheen) je novi, mladoliki i propulzivni laburistički premijer čija je stranka upravo smijenila konzervativce nakon rekordne izborne pobjede pod geslom radikalnih društvenih promjena, a čija supruga Cherie (McCrory) kao katolkinja i zagovornica britanske republike upravo protestansku kraljicu i monarhiju vidi kao simbol svega što je pogrešno u državi. Nekoliko mjeseci kasnije njena bivša snaha Diana gine u Parizu, a Blair kao vješt populist dirljivim govorom o "narodnoj princezi" pogađa sentiment šokirane i ožalošćene nacije. Elizabeta se, pak, drži tradicije i protokola te inzistira na privatnom pogrebu i uzdržavanju od javnih komentara. Upravo zbog toga postaje metom tabloida, kao i dijela javnosti čija se žalost pretvorila u gnjev koja se mora prema nekome i nečemu usmjeriti. Dok njen suprug Filip (Cromwell) i kraljica-majka (Syms) inzistiraju na održavanju starih običaja i nepopuštanju "histeričnoj rulji", dotle je Blair, uz diskretnu pomoć princa Charlesa (Jennings), nastoji natjerati da promijeni mišljenje i izađe u javnost kako bi se "monarhija spasila od sebe same".
"Kraljica" je britanski film u najpozitivnijem smislu riječi - vrhunski napisan, zanatski vrlo dobro režiran te, što je u cijeloj priči i najvažnije, sjajno odglumljen. Helen Mirren je nezahvalni zadatak tumačenja stvarne osobe obavila vrlo dobro - njen portret Elizabete II izgleda autentičan, ali nije puka imitacija. U mnogo čemu "Kraljica" funkcionira kao vrlo dobra dokumentarna drama -žanr u kojemu su britanski autori, pogotovo oni televizijski, daleko superiorniji američkima.
Međutim, dok je u formalnom smislu "Kraljica" zadovoljava kriterije, u sadržajnom smislu predstavlja veliko razočarenje. Prije svega se to odnosi na pitanje da li je u dugom životu i vladavini Elizabete među brojnim dramatičnim događajima upravo smrt princeze Diane bila najvažnija ili barem dramaturški najzahvalnija. S obzirom na simboličku ulogu kraljice u britanskom ustavno-političkom sustavu cijeli navodni spor oko karaktera princezinog pogreba i protokola je predstavljao buru u čaši vode s jasno predvidljivim ishodom. Pravo pitanje je, dakako, ono koje ovaj film, zapravo ne postavlja - je li princeza Diana, kao svojevrsna duhovna pramajka Paris Hilton, bila medijski mjehur od sapunice koji zaslužuje tako srcedrapateljne, a u mnogim slučajevima i licemjerne, izraze žalovanja. Isto tako bi se moglo postaviti pitanje nije li Elizabeta, koja je odrasla pod njemačkim bombama i odgojena da drži jezik za zubima, u cijeloj priči bila daleko više u pravu od javnosti "cool" Britanije 1990-ih u kojoj su se svi veliki problemi držali riješenima, a drama pravila od smrti jedne razmažene i emocionalno nestabilne džetseterice.
Pravi razlog zašto se može reći da je Frears zajedno sa svojim scenaristom Peterom Morganom "promašio ceo fudbal" jest u tome što, zapravo, pravi protagonist filma uopće nije kraljica, niti bi ona trebala biti predmetom tog sukoba. Umjesto da se bavi Elizabetom, film bi se trebao baviti njenim desetim premijerom, pogotovo u kontekstu današnjih zbivanja, kada na kraju Blairovog desetljeća na vlasti mnogi imaju sasvim različito mišljenje o laburističkom vođi nego što su ga imali na početku. Mnogi će u razlozima zbog kojih je Blair postao samozvani spasitelj monarhije pronaći i obrazloženje zašto je Blair, oličenje svega što je napredno, "cool" i "politički korektno" u modernom zapadnom svijetu završio kao Bushova pudlica. Međutim, autori filma ne mogu, ili možda - kao mnogi od bivših ili sadašnjih Blairovih pristaša koji čine gro medijskog i kulturnog establishmenta u Britaniji - odgovoriti na ta neugodna pitanja. "Kraljica" se zbog nedostatka adekvatnog konteksta ili nekakve političke ili društvene relevantnosti doima nedovršenim filmom, te će najvjerojatnije biti zaboravljena čim ispuni svoju svrhu i glavnoj glumici dobavi davno zasluženi zlatni kipić.
Uloge: Helen Mirren, Michael Sheen, James Cromwell, Helen McCrory, Alex Jennings, Sylvia Sims
Režija: Stephen Frears
Proizvodnja: Pathe Films, Velika Britanija, 1997.
Trajanje: 97
Ocjena: 6/10
Dragan Antulov