"IMAŠ ljude bez hendikepa, a depresivni su i njima je doista i gore nego meni, isto tako imaš pretile ljude, kojima je zbog viška kilograma smanjena funkcionalnost, sve je dosta relativno…", objašnjava mi 36-godišnji Toni Bošnjaković i na trenutak pomislim da slušam kakvog duhovnog učitelja, a onda shvatim da on to uistinu i jest. Diplomiranog grafičkog dizajnera i paraolimpijca Tonija mogli bismo uzeti kao pravi primjer praktične primjene Gandhijevog mota "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu".
Vjerojatno ste i nedavno čuli za njega kada je zajedno sa svojim prijateljem Elvedinom Omerčićem otišao pomagati unesrećenima na potresom pogođenim područjima. Reklo bi se ništa čudno, osim što ova dva prijatelja zajedno imaju samo jednu zdravu nogu. Ovaj dvojac, za razliku od mnogih koji nemaju fizičkih poteškoća, ne samo što živi punim plućima već pomaže i drugima.
Nesreća u Austriji
"Veliki četvrtak u Austriji, dva ujutro. Villach, grad veličine Siska. Vlak ZG-München, kojim sam se vozio desetke puta, staje na granici. Očekujem manevriranja i promjenu lokomotive. Ne radi WC i izlazim van pomokriti se s kontra strane perona. Vrata se zatvaraju, pokušavam ući, ne uspijem i nađem se, nimalo neuobičajeno za mene, s vanjske strane vrata držeći se za rukohvate. Vlak kreće, previše ubrzava i shvaćam da ne manevrira, nego polazi. To je brzi vlak, 45 minuta je do iduće postaje. Ja u kratkim rukavima, bez telefona. Imam djelić sekunde za odluku, ili odmah skačem ili će biti kasno. Skačem. Lomim dva rebra i dobro natučem koljeno, no nešto je čudno. Ništa ne boli, ali ne osjećam noge. Predosjećam sr*nje i zaključujem: 'Samo na trenutak ću pogledati, da nemam noćne more ako preživim'. Što je bilo, bilo je. Znam da imam 10-ak minuta dok ne popusti šok koji je zatvorio žile i živce, a onda će početi stravični bolovi.“
Ovako počinje za nekoga tragična priča, no ne za Tonija, koji je, kad se probudio iz narkoze i shvatio što se događa, na umu jedino imao da ne smije dobiti sepsu. Padanje u depresiju i crnjačenje nije dolazilo u obzir, čak je tražio da ga skinu s antidepresiva. Ostao je bez oba stopala, a njemu je jedino bilo važno hoće li moći biciklirati.
"Znao sam da si nikako ne smijem dozvoliti depresiju jer mi ona može oslabjeti imunitet i tako pomoći razvoju sepse. U glavi bih pjevušio domoljubne budnice i marševe, čije tekstove sam prilagodio svojoj situaciji. Opet i opet i opet, mantrao afirmacije, izdižući se da izvan svojeg uma sagledam stvari. I taj je trik stvarno upalio."
Sedam tjedana nakon nesreće stao je na svoje prve proteze. Mogao ih je nositi po desetak minuta, toliko dugo je uspijevao izdržati bolove, a bilo je, kaže, i krvi.
Sportski uspjesi
"Tada sam odlazio u dnevnu bolnicu, a proteze su morale ostati tamo kada sam išao kući. Nakon 10-ak dana, jednu večer dok nije bilo portira, došao sam u bolnicu i "maznuo" proteze da mogu gledati s ekipom tekmu, bilo je Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Usput sam, naravno, jedva dočekao isprobati svoj bicikl i bio presretan zbog saznanja da sve uredno funkcionira. Osim što je smiješnih 14 km/h bila najveća brzina koju sam tada mogao održati“, priča Toni, koji ne samo da je i nakon nesreće biciklirao već se nastavio baviti sportom kao atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac.
Iza sebe ima brojne sportske uspjehe, među kojima je naša prva međunarodna parabiatlonska medalja, ali i nastup na Paraolimpijskim igrama u Koreji.
Više od gubitka stopala, tvrdi Toni, promijenilo ga je očinstvo. Zaposlen je u struci kao grafički dizajner, a u slobodno vrijeme, osim što trenira, pomaže i sinu koji ima cerebralnu paralizu s rehabilitacijom. Da je čovjek velika srca, znaju svi u Dubravi gdje je angažiran i oko inicijative Ne damo mjesnu!!!, koja pokušava sačuvati jedinu zelenu oazu u Donjoj Dubravi. Kad znate sve ovo, nimalo vas ne čudi što je Toni bez puno razmišljanja otišao pomoći i u potresom razrušene krajeve.
Nastavit će s pomaganjem
"Potres me dočekao u Zagrebu, sreo sam susjeda, koji me zamolio da ga odbacim doma do Dubrave jer su ga pustili s posla da ode u Petrinju pomagati ljudima. Tek tada sam shvatio što se dogodilo i uhvatila me grižnja savjesti. Kad ide moj susjed, idem i ja. Nećemo se lagati, nije bilo lako. Porušene kuće i bakice koje plaču, no kad dan završi i sjedneš s tim ljudima uz pivo, vidiš njihovu sreću i to koliko im znači naša pomoć i osjećaš se ponosno i sretno. Tada zaboraviš i na traume jer ti je život bio ugrožen dok si čisteći kuće pod rasklimanim krovovima dočekivao nove potrese", kaže Toni koji je sada odlučio iskoristiti snijeg u Gorskom kotaru da ode na sportske pripreme jer zbog pandemije koronavirusa ne može kao inače vježbati izvan Hrvatske. Ovu priliku, kaže, ne smije propustiti, a kad se vrati, nastavit će s pomaganjem.
"Želja mi je bila potaknuti sve one koji ne znaju što će doma sami sa sobom, već po cijele dane leže i tipkaju po mobitelu, da odu pomoć ljudima kojima je pomoć potrebna. Ovakvo što se i njima moglo dogoditi. Neće ti pomoć ni država ni institucije, nego ljudi dobrog srca. Kad sam vidio majku s djetetom od pet godina na nula stupnjeva bez vode, hrane i krova nad glavom, zamalo sam se rasplakao. Suzdržao sam se samo zbog djeteta. Nisam želio da se prestraši i shvati da im je zapravo teže nego što misli", kaže Toni te dodaje da je situacija na terenu toliko loša da će ljudi tamo još mjesecima trebati pomoć te će nastaviti pomagati kad god bude mogao, a toplo savjetuje to i svima drugima.