Organizacija božićnog objeda ili večere na Badnjak sama je po sebi komplicirana, no ni približno kao odluka koju vaš organizam mora donijeti kada je riječ o tomu koliku količinu ponuđene hrane konzumirati.
Znanstvenici su u posljednjih nekoliko godina došli do mnogih novih otkrića kada je riječ o tomu što utječe na apetit.
Takva istraživanja mogu objasniti rat između moždanih impulsa u blagdansko vrijeme. Vaša potreba za hranom je ´profinjena interakcija između psihičkih signala, bioloških signala i okoline´, izjavila je profesorica nutricionizma na državnom Sveučilištu Penn Barbara Rolls, dodajući kako ´sve počinje puno prije kupnje božićne purice ili bakalara´.
Svi mi, naravno, moramo jesti, ali kada jedete veću količinu hrane nego što vam je potrebno, debljate se. Zato tijelo ima regulacijski sustav koji vodi računa o tomu koliko masnoće smije primiti.
Znanstvenici su do danas otkrili dva hormona: inzulin koji snižava koncentraciju glukoze u krvi i leptin, otkriven 1994. Oba hormona utječu na osjetljivost mozga na signale što ih tijelo šalje o sitosti, izjavio je dr. Michael Schwartz sa Sveučilišta Washington u Seattleu. Ako ste u tijelo unijeli više masti, razina spomenutih hormona se povećava, pa je mozgu u tom slučaju lakše ´čuti´ signal organizma da prestane jesti, zbog čega jede manje, misli Schwartz. Ako je osoba pothranjena, niska razina ima suprotan učinak.
Nažalost, kod većine ovaj sustav funkcionira bolje kada mora spriječiti gubitak težine, a ne povećanje. U prirodi su baš zato životinje sklone povećanju težine nagrađene ´preživljavanjem´, a one sklone gubitku ugibaju.
No, znanstvenici su otkrili još nešto. Glad je često uvjetovana psihološkim signalima, a ne biološkim. ´Kada sjednete za stol, ne činite to jer vam je niska razina šećera u krvi ili jer je razina nekog hormona u vašem tijelu visoka ili niska´, objašnjava dr. Woods, direktor Centra za istraživanje pretilosti pri Sveučilištu u Cincinnatiju.
´U određenom trenutku to vam jednostavno odgovara - imate pauzu ili je doba dana kada mislimo da bismo morali nešto pojesti. Primjerice, obavili smo nešto i navikli smo baš u to vrijeme biti nagrađeni dobrim obrokom. Neki ljudi obroke pripremaju u točno određeno vrijeme´.
To se posebno može primijeniti kod ritualnih obroka poput božićnog objeda. Mogli bismo reći da nas ugodno društvo potiče da jedemo više - želite pokazati zahvalnost kuharici, sjećate se prošlih sličnih ugodnih okupljanja ili vas ljudi jednostavno nude, a vi ne možete odbiti.
Obilni obroci jednostavno vas prisiljavaju da pojedete još, a nije zanemariva ni količina hrane koja se nalazi na stolu, objasnio je dr. Woods koji se prisjetio obilnog objeda u Italiji koji se sastojao od 14 slijedova i nakon kojega je većini gotovo pozlilo, ali ipak nitko nije odolio desertu.
´Nije bitno koliko faktora sitosti postoji, jer kada nakon božićnog objeda na stol stigne desert sigurno mu neću odoljeti´, kazao je Woods. Često ukusna hrana utječe na to da moždane stanice otpuštaju kemijske sastojke koji izazivaju osjećaj nagrade te mogu spriječiti osjećaj sitosti, a rezultat je opet isti - jedete više.
Ipak, znanstvenicima predstoje još brojna istraživanja dok ne otkriju kako naš organizam reagira na višak hrane, optimistični su i vjeruju da će njihova otkrića pomoći u proizvodnji lijekova koji će pomoći osobama s viškom kilograma u uspješnoj dijeti.