Foto: 123rf
SJEĆATE SE lovice, jedne od omiljenih igara generacija i generacija djece uzduž i poprijeko cijele kugle zemaljske. E pa, došlo je ludo vrijeme u kojem ćemo možda već i ovim generacijama morati na tabletu pokazivati kako se igra lovice, jer, vjerovali ili ne, postoje škole u svijetu u kojima je ova igra postala strogo zabranjena. Ne bi vjerovali! Zasad je ta tematika aktualna u Americi, ali tko zna - možda se zbog svih dolje navedenih razloga to ludo doba preseli i kod nas.
Same lovice djelomična su tema ovog članka, a prenosimo ga u cijelosti od strane dječjeg radnog terapeuta, osnivačice programa Timber Nook Angele Hanscom koja se u svom dugogodišnjem radu posvetila razvoju programa za poticanje kreativnosti i samostalne igre vani, o čemu je već objavila čitav niz savjeta te od koje smo već prenijeli tekst Kako su roditelji ubili dječju igru.
Dakle lovice - stara bezazlena igra protiv koje su mnogi učitelji počeli dizati glas i zabranjivati je u školskim dvorištima. Zašto? Zato što su djeca u mnogo navrata bila pregruba. Dobro se sjećamo kako je to zaletjeti se i uhvatiti drugo dijete, tu se padalo, razbijalo koljena, ali sve su to bile zapravo vrlo rijetke situacije, No, danas je čini se, ta nevina dječja igra postala razlog za grubo guranje, često i međusobne tuče. Tako se igra često pretvarala u puno plača, mrkih pogleda, prijetnji, grupnih svađa i uopće - igra je prestala biti zabava.
Zbog toga su neki učitelji prvo uveli pravilo da se nekoga može "uloviti" samo s jednim prstom, ali čak i nakon takvih, rekli bismo, glupih pravila, igra je i dalje završavala s mnogim usputnim žrtvama. I tako je škola po škola, govorimo o području New Hampshirea, tamo negdje 2013. godine počela zabranjivati tu igru u školi. I tako je djeci ova internacionalna igra odjednom postala strana, nemoguća, nedopustiva.
Roditelji su počeli dizati bunu jer zaista je bilo nečuveno zabraniti nešto tako opće poznato i općeprihvaćeno. Da bi vidjela o čemu je riječ, ova je terapeutkinja napravila intervju s mnogim učiteljima i učiteljicama u New Hampshireu i Maineu kako bi vidjela što se to zaista događa s djecom i njihovom igrom.
Mnogi od njih odgovorili su kako su djeca jednostavno preagresivna, ne znaju granicu do koje je igra-igra, a od koje se pretvara u nasilje. Zato su mnogi od njih jednostavno tražili ravnatelje da na nivou cijele škole jednostavno ukinu takvu igru. Jer čak i kada su prije takve odluke tražili od djece da igraju lovice, ali se hvataju samo prstima, to je pravilo jednostavno bilo nemoguće nametnuti djeci.
U čemu je stoga problem? Kao dječji terapeut Angela Hanscom došla je do zaključka - djeca danas jednostavno premalo vremena provode u igrama u kojima je ovakva interakcija normalna. Zato niti nemaju dovoljno razvijeno osjetilo za kontakt, odnosno, njihovi zglobovi i mišići izgubili su važan dio proprioceptivnih osjeta.
Proprioceptivni osjet obavještava mozak o fizičkom stanju tijela (osjet za položaj tijela i dijelova tijela, tetivni i mišićni osjet, osjet tlaka na tabane, osjet ravnoteže), a zamjećivanje takvih osjeta (propriocepcija) omogućuju proprioreceptori (statički i ampularni receptori u unutarnjem uhu te receptori u mišićima, zglobovima i tetivama).
To su moderna djeca koja nisu naučena biti toliko vani i toliko se baviti fizičkim radnjama, bilo da govorimo o nekim klasičnim poslovima poput skupljanja lišća, čišćenja snijega, pomaganja oko drva i slično te naravno govorimo li uopće o vremenu koje današnja djeca provode u toj igri na zraku.
Jer sve te naporne fizičke aktivnosti nekada su pomagala djeci da budu zdravija i da im se svi mogući osjeti razviju kako trebaju.
Današnju djecu nitko neće tjerati da, koliko god mala bila, okopavaju vrt, nose vrećice iz dućana ili, da bi se njihova muskulatura razvila još bolje, obavljaju teške poslove nošenja, guranja, prebacivanja. Današnjoj su djeci takve teške radnje zabranjene i to iz posve krivih pobuda uobličenih u onu dobro poznatu poštapalicu - "Pa neće moje dijete valjda ..."
A ako dodamo tome i ovaj brzi način života u kojima djeci najmanje vremena ostaje za igre po vani koje su u svakom slučaju tjelesno napornije od svega što današnja djeca inače rade, dolazimo do zaključka da su moderne generacije, a bojimo se i pomisliti što će biti s narednim generacijama, sve slabije biti u mogućnosti razvijati svoje zglobove i mišiće, odnosno te važne proprioceptivne osjete.
A to je zapravo glavni razlog zbog kojeg su djeca u ovoj običnoj igri danas toliko gruba jer iako oni to često ne žele, njihovi osjeti jednostavno nisu razvijeni kako treba. Jednostavno im nedostaje dovoljno gibanja i aktivne igre na svakodnevnoj bazi.
I nije to jedini problem - taj nedostatak kvalitetnog vremena provedenog vani. Ma, ne, jer tu su roditelji i učitelji koji čim dijete pokaže malo veću grubost, oni takvu igru jednostavno zabrane.
Složit ćete se da to nije problem Amerike, ako je ikome došlo da tijekom čitanja ovog članka pomisli baš to, jer to se događa i u našim parkićima. Čim igra krene u nekom smjeru u kojem roditelj pomisli - to bi moglo biti opasno, oni se upliću i jednostavno zabranjuju takav način dječje interakcije. Razumljivo je da nitko ne želi da se njegovo dijete ozlijedi, ali od naguravanja, penjanja, skakanja i preskakivanja nikome život neće biti ugrožen. I ne, nemojte odmah misliti na najgore, jer nesreće se događaju gdje god i kako god, a ako ćemo djecu odgajati da je sve što čine jedan veliki rizik onda ih zaista nema smisla uopće dizati iz kreveta.
Zato prije nego što sljedeći put skočite zbog svog djeteta koje se eto našlo u nekoj rizičnoj situaciji (igra nogomet i pao je prilikom dječjeg naguravanja) stanite i razmislite što se zapravo u tom trenutku događa s vašom, ali i tuđom djecom upletenom u takav rizik.
Umjesto zabrane radije ih ostavite da se izvježbaju. Jer je zabrana u ovakvim slučajevima zapravo samo nepotreban flaster zalijepljen preko stvarnog problema - a on se zove pomanjkanje fizičke interakcije. Nešto što je puno veći problem današnje mladeži od razbijenog koljena tijekom igranja najobičnije lovice.
Dakle, grubost modernih generacija nije samo proizvod nasilja s televizije, već vuče važne korijene u našoj biologiji. Korjene koji nedostaju našoj djeci.