"A nekad smo umjesto kruha jeli san"

Foto: Mario Todorić / Cropix

VRLO malo ljudi zna da je Hajduk trebao biti osnovan 1908. godine. Sve je bilo spremno, i grb i zastava i dres i ime, ali zadarsko carsko namjesništvo je energično odbijalo osnivanje kluba s insignijama koje su jasno oslikavale hrvatski identitet- crven-bijel-plav boje zastave, grb kluba sa šahovnicom, a i ime Hajduk protiv kojih su im se još i tada na početku 20. vijeka žandari gdjegdje borili. U to vrijeme u Zagrebu već postoje, naveliko igraju i uče od najboljih u Europi i HAŠK i Concordia. Tko je branio Fabjanu Kaliterni i njegovim prijateljima da tada kažu- ma pusti priče i ideale i emocije, ne budimo patetični- prilagodimo se vremenu i krenimo dalje. Zagrepčanci već uvelike igraju, možemo i mi. Ali ne. Ima i većih stvari od igre, pa i od pobjeda i trofeja. Bitnijih stvari. Momci su ustrajali, nisu htjeli izdati podneblje s kojega dolaze, nisu okretali glavu od njega i prodali se "gazdi" da bi što prije zaigrali. Povuci-potegni je trajalo čitave tri godine - toliko su ustrajni bili. I ono najzanimljivije- uspjeli  su. Uz tek blage preinake boja klupske zastave(sad je bila crveno plava s velikim bijelim slovima HAJDUK po sredini), s imenom Hajduk i bez grba na prsima su zaigrali. Austrija je inzistirala na promjeni grba, a osnivači se nisu dali, pa je Hajduk igrao bez njega. Iako su svi dobro znali zašto i koji je to Hajdukov grb. I stigle su i pobjede i trofeji i prvi službeni natjecateljski nastup u Evropi među svim klubovima ondašnje prijeratne Jugoslavije.

Vrlo zanimljiva stvar dogodila se 1937. godine, užežin Drugoga svjetskog rata. Hajduk je gostovao u Rimu kod Rome. Domaćini su inzistirali da Hajdukovci prije utakmice pozdrave gledateljstvo fašističkim pozdravom visoko uzdignutom desnicom. Hajduci ni čut, uz objašnjenje da mi imamo svoj stari hajdučki pozdrav- tri puta zdravo i od njega ne odstupamo. Umiješalo se i veleposlanstvo, pritisak je bio toliki da je postojala realna prijetnja da se dogodi diplomatski incident. Mislite da su popustili? A poslije toga su svejedno nastavili pobjeđivat i osvajat. Tijekom Drugoga svjetskog rata Hajduk je dobio još jednu nemoralnu ponudu. Talijanski fašisti su obećali sagraditi novi stadion, dati milijun lira, garantirali prijevoz na utakmice i ponudili sigurnost i posao svim igračima kluba da prihvate igranje u prvoj talijanskoj nogometnoj ligi. Pokušajte na trenutak zamisliti stvarnost toga vremena u kojemu se umire svakodnevno, što od metka, što od gladi, što od bolesti, pa onda u odgovarajući kontekst stavite navedenu ponudu. I opet ne. Hajduk se nije "prilagodio" vremenu, ostao je patetičan i ponovo se nije prodao. I to po koju cijenu! I ne samo to, već nakon što je kasnije odbijena i ponuda igranja u ligi NDH-a, Hajduk se aktivno priključuje borbi za slobodu, pod vodstvom doktora Šime Poduje obnavlja svoju aktivnost i kao, na onoj simboličkoj razini, evropski važan projekt čemu svjedoče i predstavnici savezničkih misija prilikom službenog obnavljanja aktivnosti, kreće u novu avanturu koja kulminira veličanstvenom predstavom u Bariju na utakmici kontra reprezentacije britanske armije. Charles de Gaulle glavom i bradom za ponašanje u ratu odlikuje Hajduk poveljom momčadi slobodne Francuske.

Nedugo potom stiže i treća nemoralna ponuda na adresu splitskog kluba- ponuda Josipa Broza Tita da Hajduk preseli u Beograd i postane vojni klub. Vjerujem da ni površnijim pratiteljima nogometa ne treba naglašavat što je u komunističkim zemljama poslije rata značilo biti klubom vojske. A splitski klub se opet, usprkos ljutoj neimaštini neposredno nakon rata samo elegantno zahvalio i ostao svoj, splitski, dalmatinski Hajduk. I nakon toga su došle i pobjede i naslovi i veliki evropski uspjesi.Čast, obraz, ponos, karakter. Strast, ona nepatvorena južnjačka strast. To nema cijenu ni gospodara. To nema „gazdu“. Ako je Barcelona više od kluba, onda je Hajduk mnogo više od kluba. Ovdje se ne radi o nogometu, o igri. Veliki Bill Shankly je jednom na novinarsku primjedbu kako se ponaša kao da je nogomet pitanje života ili smrti mrtav hladan odgovorio: „Uvjeravam vas da to uopće nije točno. Nogomet je toliko više od toga.“ I uistinu jest. Na to kad si rođen i kad ćeš umrijet ne možeš bitno utjecat, to su zadanosti. Ali itekako možeš utjecati na to kako ćeš živjeti. To je, dragi moji, mnogo više, to putovanje između vječnosti. A ako postoji klub koji to svojim životom potvrđuje- to je Hajduk.Sada, nakon toliko godina, od te Titove ponude da postane vojni klub, Hajduk se ponovo obreo u jednom vrtlogu vremena, društvenih nevera. Dojma sam da velikom broju ljudi izmiče značenje i baš golema društvena važnost ovoga današnjeg Hajduka. Opet se ne radi o golovima, pobjedama, porazima ili titulama, nego o nečem puno puno važnijem.

Želimo li mi uopće da ovaj Hajduk kakav je danas uspije? Želimo li model u kojem će o nama koji smo isključivo emotivno vezani za taj klub ovisiti njegovo sutra? Ili mi, očito nedovoljno poučeni iskustvima mnogobrojnih koji danas trpe strana ulaganja oko sebe, opet gonjeni tim prokletim kmetskim mentalitetom uporno vapimo za tuđom pameću i vodstvom? Zašto, pobogu? Što to Hajduku financijski može donijeti „gazda“?Ako većina misli da će zahvatit rukom u vreću eura i izvaditi koliko treba, grdno se varaju. Postoji nešto što se zove FFP- financijski fer plej. Jeste možda od nekoga od hrvatskih, a posebno splitskih novinara mogli pročitat kako to FFP utječe na Hajduk u kontekstu prodaje kluba.Čitava poanta FFP-a je da klubovi ne smiju trošiti više nego zarade, te da „gazdine“ financijske injekcije više nisu dozvoljene. Sponzorski ugovori moraju odgovarat realnim tržišnim vrijednostima, naprosto- klub se mora samoodržavati. Da ne duljim - prodajom kluba Hajduk bi profitirao isključivo kratkoročno riješivši svoje trenutne financijske probleme, te bi vjerojatno postojalo i određeno ulaganje u infrastrukturu(koju onda kasnije treba i održavat). Na iole duže staze- Hajduk ovime ne dobiva ništa. Drugim riječima- tvoj mecena može bit ne znam koliko bogat ali tržište na kojem djeluješ on ne može povećat. Na kraju opet se vraćaš sam sebi- koliko ćeš kao klub uspjeti utržit- toliko ćeš moći i trošiti. A aktualne probleme Hajduk može riješiti i sam uz samo malo pomoći i razumijevanja sa strane, uz samo malo strpljenja. A kad se jednom krene putem prodaje, imajte na umu-nema natrag.

Ovaj Hajduk danas je zalog vjere u ovo društvo. Da može uspjeti usprkos svim divljacima, nasilnicima, prostacima, lupežima i zato je opasan. Opasan je za one koji ovako gube svoj objekt parazitiranja, a još opasniji za one kojima može naštetit postane li uspješan model hrvatske, splitske pameti. Pa se počnu postavljati nezgodna pitanja koja bi u pitanje dovela pomno razrađivanu mantru kako „nema alternative“. I da budem posve jasan- ne mislim samo na hrvatski nogomet.Ovaj Hajduk je dokaz da se onom spominjanom strašću i s pregršt patetike ipak može. Ako se ne odustane i ne prihvati apatija kao stanje uma, a cinizam kao njezin reprezentant. U ovom sivilu našeg društva ovakav Hajduk je jedna mala svijetla točka. Dajmo mu ruku, pomognimo mu, učinimo da digne glavu, kontra mraku i kontra sili, i da postane sunce. Jer Hajduk nisu ni golovi ni pobjede ni trofeji. Hajduk smo mi, i upravo igramo jednu povijesnu utakmicu. Nemojmo dat da izgubi, jer ako izgubi, poraženi smo mi. A ono svijetlo koje se nikad ne gasi, moglo bi se ipak ugasit. Završio bih pismom velikog poete Miroslava Antića legendarnom Doturu Lugiju - Karlu Buliću, a zapravo bardu splitskog novinarstva Miljenku Smoji:“Doture, pogledajte kako sve oko nas izgleda. Svijet prepun tuga, radosti i nevolja. Ratovi. Smrti. Javna ubijanja. Laži. Pa pustite nas da vjerujemo bar u to nešto dobrote što preostaje s vama u tim našim malim mistima. Doture, džaba vam Dante, džaba vam diploma, dođavola svi pacijenti koje ste izliječili, ako ovoga puta Bepina umre.Nemojte mi, molim vas, reći da je to život. Nije. Nije život ni ona gadost sa Servantesom u plamenu. Pisat ću otvorena pisma direktoru Zagrebačke televizije, Splićanima, dru Mitji Ribičiču. Morate nastaviti "Naše malo misto", jer ono traje u nama. Ljepota, dragi moj Buliću, ne umire. Ni humanost. Bilo je dana kada smo umjesto kruha jeli san. Vi ste nam načinili jednu novu svjetlost. I sad nam to gasite jednim običnim zavrtanjem prekidača.