Hoće li Falcao srušiti prokletstvo "Kluba 28": Samo su rijetki u Premierligu stizali kao zvijezde u najboljim godinama i blistali

Foto: Hina, Getty Images/Guliver Image

MNOGI kažu da su kasne dvadesete najbolje i najplodnije godine u karijeri svakog nogometaša. Preboljene su dječje bolesti, iskustvo je tu, mirnoća i rutina su samo dobrodošli dodaci na već postojeći talent. Da, u većini slučajeva i u većini liga. Osim u Premiershipu. Ako ste napadač. I ako ste stranac.

Premiership su obilježili golobradi legionari golgeteri

Otkako formalno postoji Premierliga, dakle od 1992., na Otoku je svoj kruh zarađivalo nekoliko zaista fantastičnih nebritanskih napadača, igrača za koje mirne duše možemo reći da su obilježili posljednjih dvadesetak godina svjetskog nogometa. Od Nicolasa Anelke do Thierryja Henryja, od Ruuda van Nilsteroya do Fernanda Torresa, od Luisa Suareza do Didiera Drogbe, pa sve do Robina van Persieja. Oni su došli na Otok, oni su ga vidjeli i oni su ga osvojili. Ti neumoljivi golgeteri samo su eklatantni primjeri igrača koji su u Premiership došli kao talenti, kao igrači od kojih su se očekivale velike stvari, a oni su to svojim partijama višestruko i nadmašili.

Hoće li i El Tigrea zadesiti zla kob "Kluba 28"?

Radamel Falcao je posljednji u velikom nizu igrača s zvjezdanim pedigreom, čija bi aura velikog strijelca trebala jamčiti značajan golgeterski učinak. Međutim, povijest Premiershipa je neumoljiva, i ti divni travnjaci bez atletske staze itekako su znali biti nemilosrdni prema nekim igračima, koji su s obzirom na svoj zvjezdani status s kojim su došli na Otok, trebali biti slavom i trofejima ovjenčani. Radamel Falcao je napunio 28 godina, a povijest nas uči, da ako si napadač, pa makar bio i svjetska klasa, u tim godinama na Otok ne odlaziš. Jer nema ti spasa.

Osim Henryja, van Nilsteroya, Drogbe i društva, jednako tako bili smo svjedoci sumraka karijera poput onih Hernana Crespa, Andreja Ševčenka i Fernanda Morientesa. Svi oni su u Premiership došli s reputacijom mašina za golove, a završili su gotovo jednako kao Bjorn Borg kad se ono s dva tri drvena reketa drznuo aktivirati odavno ugaslu veliku karijeru.

Henry, Wengerov posao stoljeća

No, idemo redom. Kad je mlađahni Thierry Henry 1999. (Zanimljivo, da je te iste sezone Arsenal kupio i 31-godišnjeg Davora Šukera, zlatnu kopačku netom završenog Svjetskog prvenstva u Francuskoj za 4.5 milijuna funti od madridskog Reala, no trenutačni predsjednik HNS-a je u dvije sezone u Arsenalu odigrao samo 22 utakmice i zabio tek osam golova), s tek navršenih 21 godinu života stigao iz Juventusa na Highbury, nitko nije mogao ni slutiti kakav je fantastičan poslovni potez napravio Arsene Wenger.

U Real je te sezone za nevjerojatnih 31 milijun funti otišao Nicolas Anelka, igrač koji je bio najzaslužniji što je Arsenal 1998. prekinuo dominaciju Uniteda i osvojio duplu krunu. Tako da je blagajna Topnika bila puna, a Wengeru je nasušno trebao napadač koji će nadoknaditi Anelkine golove. Ipak, dežurnim skepticima nije išlo u glavu da je francuski trener odlučio izdvojiti čak 11 milijuna funti za napadača, koji je za Staru damu odigrao svega 16 susreta i zabio samo tri gola. Juventus je prodajom Henryja vjerovao da je napravio posao stoljeća, no njega je zaključio Wenger.

Odlaskom Henryja, The Invinciblesi su ponovo postali "Boooring Arsenal" 

Edgar Davids, legendarni Nizozemac te suigrač Henryja iz te nesretne torinske epizode, bio je valjda jedini svjestan kakvu pogrešku rade kravataši iz uprave Stare dame te je odmah pri zaključenju prelaska Henryja u London rekao: ''Mi smo napravili najveću glupost stoljeća, a Arsenal je napravio posao stoljeća''. I tako je i bilo. U osam godina igranja za Arsenal, Henry je u 254 utakmice zabio čak 174 gola, postao legenda kluba i predvodnik one generacije The Invinciblesa koja je u tom periodu osvojila još dva naslova i još dva kupa. Najviše se pamti onaj naslov iz sezone 2003./04., osvojen bez ijednog poraza u sezoni. Odlaskom Henryja u Barcelonu 2007., Arsenal nikad više nije postao prvak.

Velikog Ruuda je sir Alex čekao i dočekao

Ruud van Nilsterooy je imao 25 godina kad je 2001. iz PSV-a prešao iz PSV-a u Manchester United. Njegova impresivna pojava i još impresivnija realizacija zapali su u oko Alexu Fergusonu još ranije. Veliki Ruud je na Old Trafford trebao preseliti još u ljeto 2000., no nekoliko dana uoči finiširanja toga transfera Nizozemac je slomio nogu i izgledalo je da od posla neće biti ništa. Vrlo vjerojatno bi i bilo tako da tada na klupi Uniteda nije sjedio vjerojatno najveći trener koji se ikada bavio trenerskim poslom, sir Alex Ferguson.

Fergie je znao što može dobiti od sjajnog Nizozemca i bio je strpljiv. Transfer nije propao, on je bio samo odgođen do sljedeće sezone kada je Van Nistelrooy došao za tadašnji rekord nad rekordima u Engleskoj, za tada astronomskih 19 milijuna funti. Tih pet godina u Unitedu su bili zlatno doba njegove karijere. U 150 odigranih službenih utakmica zabio je čak 95 golova, pritom osvojivši i Premierligu i FA kup i Liga kup i Community Shield. Uz to, nisu mu izmakle ni individualne nagrade. Čak je dva puta osvajao nagradu Sir Matt Busby kao najbolji igrač godine i bio najbolji strijelac Europe.

Fernando Torres, noćna mora Nemanje Vidića

Kad se preselio s Vicente Calderona na Anfield za ogromnih 38 milijuna funti, tada najveći talent španjolskog nogometa, Fernando Torres imao je tek 23 godine. Ipak, ta kupovina je bila jedna od rijetkih (naravno, uz Luiza Suareza) dobrih poslovnih poteza u posljednjih dvadesetak godina nekoć najtrofejnijeg kluba u Engleskoj (mada je po broju europskih naslova i dalje na vrhu).

Mlađahan, lepršav, svilenkastog dodira i predatorskog instinkta, El Nino je iznenadio sve i pokazao se kao fantastično pojačanje kultnog kluba s Anfielda i pravi nogometni killer. Od 2007. do 2011. je za Liverpool odigrao 102 utakmice i zabio 65 golova. Od svog debija na Anfieldu protiv Chelsea Torres nije prestajao zabijati. Već u prvoj sezoni i već u ožujku je prestigao rekord Robbiea Fowlera kao jedini igrač Liverpoola koji je u jednoj sezoni zabio više od 20 golova. Više puta je proglašavan igračem mjeseca, a na kraju prve sezone bio je proglašen za drugog najboljeg igrača Premiershipa, odmah nakon Cristiana Ronalda.

Neke od partija koje je pružio u crvenom dresu su za antologiju, a vjerojatno ga i dan danas sanja Nemanja Vidić i United koje je sam, odigravši simultanku u njihovom dvorištu potpuno uništio. Liverpool je tu utakmicu dobio 4:1, a Torres je od svih engleskih novinara dobio čistu desetku.

Što se dogodilo s njegovom karijerom kad je 2011. za astronomskih 58.50 milijuna eura otišao u Chelsea, enigma je i pitanje na koje zacijelo nećemo nikada dobiti pravi odgovor.

Hat-trick urugvajskog Hannibala Norwichu, najljepši hat-trick u povijesti

Iste sezone kad su prodali Torresa u Chelsea, iz Ajaxa je stigao za 26.50 milijuna eura 23-godišnji urugvajski napadač Luis Suarez (iste te sezone je Liverpool platio Newcastleu čak 41 milijun eura za Andyja Carrolla, no već smo gore pisali o ''genijalnim'' poslovnim potezima uprave Redsa). Divlji i sirovi talent sjajnog Urugvajca vrlo brzo ga je prometnuo u jednog od najpotentnijih i najefikasnijih napadača na svijetu.

U 110 nastupa za Liverpool je zabio 69 golova, no prošla sezona je bila sezona iz snova. Gotovo je sam vodio Liverpool do naslova koji se na Anfieldu čeka još od 1990., i samo peh, nesreća i nekoliko pogrešaka Stevena Gerrarda, trofej su umjesto u riznice Anfielda usmjerile na Etihad. Šteta, jer je Luiz Suarez to zaslužio, ako ništa onda zbog bez sumnje, najljepšeg hat-tricka u povijesti nogometne igre, onog protiv Norwicha 4. prosinca 2013.

Didier Drogba, Rundekov Šejn sa Stamford Bridgea

Dok je igrao u Le Mansu i Guingampu, Didier Drogba je itekako zabijao, no kako je riječ ipak o malim klubovima, prava platforma za pravi uzlet u nogometne visine bila je epizoda u Olympique Marseilleu. 19 golova u 35 nastupa u samo jednoj sezoni lansirali su tada 26-godišnjeg Drogbu u Chelsea, kojeg je upravo kupio Roman Abramovič s ciljem stvaranja najjače nogometne družine na svijetu. Kroz ruke ćudljivog Rusa prolazila su brojna imena, mijenjali su se treneri, jer Romanu je malo tko bio po volji.

No, stameni napadač iz Obale Bjelokosti je bio vječan. Vječniji i od Gospodina Specijalnog. 226 utakmica i čak 100 golova za klub s Stamford Bridgea impozantna je stvar, no ono što je Drogba napravio u finalu Lige prvaka 2012. protiv favoriziranog Bayerna na Alianz Areni, u svojoj posljednjoj utakmici prije odlaska u Shanghai, nešto je zbog čega će za sve navijače Bluesa biti puno više od ''samo'' jednog sjajnog napadača. Sam je donio tako dugo čekani naslov prvaka Europe na Stamford Bridge, donio ga, zahvalio se i poput Šejna odjahao u povijest ili točnije u Kinu.

Nasljednik Henryja koji je patio za naslovima

Iako je Feyenoord najprije tražio ''čak'' pet milijuna funti za 21-godišnjeg Robbieja van Persiea, lukavi Arsene Wenger je cjenjkanjem uspio talentiranog Nizozemca 17. svibnja 2004. dovesti u London za samo 2.75 milijuna i napraviti posao sličan onome s Thierryjem Henryjem. Fenomenalni Nizozemac je za osam godina igranja za Arsenal zabio čak 96 golova, pokupio silne individualne nagrade i trofeje, no nešto je nedostajalo. Van Persieja je smetao nedostatak ambicije za najveće stvari, nedostatak ambicije za naslovima. I nakon relativno ružnog rastanka, seli se na Old Trafford 2012.

Najsvježiji primjer je Diego Costa, 25- godišnji Brazilac s španjolskom putovnicom, koji je iz Atletica na ljeto stigao u Chelsea. Vrijeme prilagodbe i aklimatizacije Costi nije trebalo. Na Stamford Bridgeu je nastavio ono što je započeo na Vicente Calderonu – zabijati. Čak sedam golova u samo četiri utakmice, više su nego impresivne brojke za ovog sjajnog golgetera.

Morientesu ni lokalpatriotizam Rafe Beniteza nije pomogao

Ipak, imamo i drugu stranu priče. Onu čiji su protagonisti, ili da budemo precizniji, antagonisti, oni napadači iz ''Kluba 28''.

 Kad je na početku sezone 2004./05., 28-godišnji Fernando Morientes stigao na Anfield, stigao je s reputacijom veličanstvenog napadača Reala i Španjolske, igrača s kojim će Liverpool krenuti u avanturu vraćanja davno ugašene slave. I Morientes je čak i dobro krenuo. Odigrao je jako dobro debi protiv Uniteda, a prvi gol je zabio Charltonu 1.veljače 2005. Međutim, tu je nekako sve i stalo. Premda je na klupi Liverpoola tada bio Španjolac Rafa Benitez, Morientes je prilike dobivao na kapaljku, a kao simbol neuspjeha u Liverpoolu je izostanak iz momčadi sa onog čudesnog istanbulskog finala Lige prvaka protiv Milana. Prodan je 2006. u Valenciju.

Što je Stamford Bridge napravio od najboljeg napadača na svijetu?

Andrej Ševčenko je godinama, još od kraja 90-ih kad je bio predvodnik onog famoznog kijevskog Dinama, važio za ponajboljeg napadača na svijetu. 1999. dolazi u Milan i na San Siru piše povijest. Milan ga je platio 25 milijuna eura, no genijalni Ukrajinac je svaki euro itekako vratio. Od 1999. do 2006. u 228 utakmica zabio je nevjerojatnih, posebice za talijanske prilike 127 golova. 

Već u svojoj prvoj sezoni u Serie A, Ševa se priključio Michelu Platiniju, Johnu Charlesu, Gunnaru Nordahlu, Istvanu Nyersu i Féréncu Hirzeru, kao stranac koji je u svojoj debitantskoj sezoni osvojio naslov. Pritom je zabio 24 gola u 32 meča.

2003. osvaja naslov prvaka Europe, zabivši u finalu protiv Juventusa, posljednji, odlučujući penal  nakon ruleta raspucavanja, a sljedeće sezone, nakon teške ozljede se vraća i zabija ''samo'' 17 golova. No, već naredne sezone kreira povijest Lige prvaka i u pobjedi nad Fenerbahčeom zabija sva četiri gola ( do tada, i do pojave Lea Messija, to je bio rekord, a Ševa ga je dijelio s Marcom van Bastenom, Dadom Pršom, Simone Inzaghijem i Ruudom van Nistelrooyem).

Roman Abramovič je gajio velike simpatije prema Ševčenku, štoviše, imali su i prijateljski odnos te je po svaku cijenu želio imati Ukrajinca u svojoj svlačionici. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je tijekom ljeta 2005. Abramovič nudio Milanu 75.2 milijuna eura plus Hernana Crespa. Milanezi su to odbili, ali su ipak uzeli Argentinca na posudbu.

Izvršni direktor Chelseaja, Peter Kenyon samo je medijima ponavljao ono što big boss Roman zapravo misli. ''Mislim da je Ševčenko tip igrača kakav nama treba i mi ćemo učinit sve da ga na kraju i dobijemo'', ponavljao je Kenyon, znajući da će se to na koncu i desiti. Ševa je 2006., kao 30-godišnjak potpisao za Chelsea i od tog trenutka je nestala njegova nogometna magija. Čak mu ni bratija s Abramovičem nije pomogla da u tri godine boravka na Stamford Bridgeu odigra više od 48 utakmica i zabije više od devet golova. Igračina koja je na San Siru zaslužila Zlatnu loptu 2004., na Stamford Bridgeu bila je samo blijeda kopija jednog velikog strijelca.

Gore smo spomenuli i Hernana Crespa. Argentinac je prije odlaska u Chelsea 2003. godinama pečalbario po Apeninima i na Čizmi je stekao reputaciju jednog od najboljih napadača na svijetu. Međutim, kad je sa 28 godina otišao u London, netko kao da je ugasio svijetlo. Za punih pet godina boravka na Stamford Bridgeu, Crespo je odigrao samo 48 utakmica i zabio 20 golova. Puno premalo za majstora njegove reputacije.

Dva izuzetka koji potvrđuju pravilo

Da, zaista, kad ovako to gledamo, možemo se zapitati ima li zaista nešto engleski zlokobno u toj brojci 28.  Jer samo su dvojica igrača došli u svojim tridesetima na Otok i nastavili zabijati kao da ih se to prokletstvo ne tiče. Ginaluca Vialli i Jurgen Kilnsmann. Klinsmann je 1994., s napunjenom 30 godinom došao u Tottenham i u samo jednoj sezoni je u 41 nastup zabio 20 golova, postavši idol navijača. 1997. se vratio na White Heart Line, odigrao 15 utakmica i zabio čak devet golova.

Gianluca Vialli bio je godinama legenda i pravi vođa, kako Sampdorije, tako i Juventusa. Kad je došao u 1996. u Chelsea, imao je navršene 32 godine. I gdje je stao u Italiji, nastavio je u Engleskoj. Nakon samo dvije godine, postao je igrač-trener, a u 58 utakmica za Bluese, zabio je 21 gol.

Tko zna, kad vidimo karijere Klinsmanna i Viallija, vidimo da ni ''starci'' nužno ne moraju biti za otpis, no, ipak su to neka bila druga nogometna vremena.