DINAMO je izborio remi bez golova na Poljudu u najvećem derbiju hrvatskog sporta. Bod iz te utakmice bio je solidan plijen za Dinamo, a postao je još vrjedniji nakon što je Rijeka šokantno izgubila od Hrvatskog dragovoljca, dok je Osijek propustio svladati Goricu.
Ipak, igra još jednom nije zadovoljila javnost i navijače. Dojam je da se prvak muči u zadnjoj trećini terena. Sada postoji već jasan uzorak utakmica u kojima se ponavlja isti problem kojem se Kopić mora što prije posvetiti. Uoči derbija s Hajdukom iz Maksimira su objavili svoj financijski izvještaj zbog kojeg je te probleme još teže razumjeti.
Dinamo je impotentan
Susret na Poljudu bio je treći u posljednje četiri utakmice u kojima Dinamo nije postigao pogodak. Jedina utakmica koja se ubacila unutar tog niza bila je uvjerljiva pobjeda nad Šibenikom na Maksimiru.
Protiv Lokomotive i Osijeka stvorio je ukupno jednu veliku šansu i imao četiri udarca u okvir vrata. Doduše, protiv Hajduka su Gojak i Oršić imali velike šanse, ali nijedna nije došla kao posljedica sustavnog nadigravanja suparnika i ulaska u zadnju trećinu terena. Obje su stigle u završnici prvog dijela, a ni prije ni nakon toga Dinamo nije bio blizu pogotka.
Dinamo je u svim tim utakmicama imao periode (ponekad vrlo dugačke) u kojima je držao loptu i imao kontrolu nad utakmicom. Međutim, ta kontrola se vrlo teško pretvara u progresivan napad. Dinamo ima loptu, ali ne zna kud bi s njom jednom kad pređe centar. Ukratko, prvak je impotentan, a dva problema posebno se ističu.
Stoperi nemaju kamo s loptom
Tijekom prošle sezone Dinamo je eksperimentalno počeo igrati s trojicom igrača u zadnjoj liniji. Ove sezone to je postala dominantna formacija kluba koji je u potpunosti odbacio igru s četvoricom u obrani.
Osnovna logika igre s trojicom nazad u fazi napada je kontrola posjeda u prvoj fazi napada. Rijetko koja ekipa će se odlučiti pritiskati suparnika tako da čak tri igrača gurne u prvu liniju presinga i riskira veliku obrambenu rupu ako ih lopta prođe. Dinamo tako ima osiguran posjed u zadnjoj liniji.
Među prvih pet igrača po prosjeku odigranih točnih dodavanja, čak su četiri igrača Dinama - tri stopera (Šutalo, Theophile-Catherine i Perić) te jedan veznjak koji voli igrati duboko (Mišić). Problem je što ta lopta jako teško izlazi iz zadnje linije.
Suparnici se uglavnom povuku u blok na sredini terena i tu za Dinamo nastaju muke. Ima igrača viška u obrani koji mu u fazi izgradnje napada često nije ni potreban. S druge strane, izgubio je jednog igrača u veznoj liniji što znači da stoperi imaju jedno okomito rješenje manje.
Plastično rečeno, Dinamo većinu HNL utakmica u 3-5-2 formaciji igra s barem jednim igračem koji u posjedu ima pasivnu ulogu. Današnje obrane su guste i kompaktne, analitika i fizička spremnost smanjuju margine za grešku i vrlo je teško probiti suparnika s manjkom igrača na bilo kojem dijelu terena.
To bi se moglo kompenzirati kada bi Dinamo imao nekog poput Joška Gvardiola. On je vrhunski znao, s bekovske ili stoperske pozicije, zakoračiti u suparničku polovicu, iznijeti loptu i u toj situaciji preuzeti nakratko ulogu dodatnog veznjaka. Dinamo ima braniče koji su solidni na lopti, ali nijedan ne radi razliku u toj fazi napada.
Osim manjka igrača u sredini, ni Gojaku ni Mišiću ni Ademiju kreacija nije najveći forte u igri i nije čudno što se Dinamo muči. Iz tog problema proizlazi i onaj drugi, puno očitiji i navijačima mnogo iritantniji.
Petković se ponaša ispod svake razine, ali suludo je kriviti ga za sve Dinamove poteškoće
U nedostatku igrača koji može povezati prvu i zadnju fazu napada, Petković se spušta jako duboko po loptu. Više puta smo pisali o tome da su njegove igre i dojam koji odaje da mu se ne da živjeti ispod razine prvoligaškog igrača, ali ga se krivi i za ono gdje nije ni najmanje odgovoran.
Gubi jako puno lopti, ali to često dolazi kao posljedica toga što se spustio u nakrcanu veznu liniju. Može primiti loptu s igračem na leđima jer je snažan, ali ako ju ne preda vrlo brzo, suparnik će je odnijeti. A jednom kad primi loptu, Petković ju često nema kome odložiti. Trudi se iznuditi faul i time kupiti malo vremena suigračima, ali to mu ove sezone ne polazi za nogom.
Svi ovi faktori djeluju kao jedan lanac problema. Dinamu nedostaje igrač u vezi. Onda se Petković spušta u veznu liniju pa mu fali igrač u napadu koji kretnjom bez lopte može vezati stopere i odmaknuti ih od sredine terena. Izostankom Ademija, Dinamo ulazi u završnicu s igračem manje jer više nema veznjaka koji iz drugog plana napada gol.
Konačno, u formaciji bez krila prostor za igru ovisi o kretnjama bočnih igrača. Ako se ne uspiju na vrijeme podići (što je čest slučaj, jer je lopta zabetonirana u nogama stopera), ne postoje uvjeti da se raširi suparnika i otvori prostor u kojem bi Petković i veznjaci mogli dobiti loptu u puno kvalitetnijim pozicijama.
To je donekle i ono što Kopić, barem u nekoj mjeri, želi. Koliko god popularno bilo tvrditi to nakon svakog kiksa, Dinamov trener nije analfabet. Svjestan je da je riskirao bolji napadački ritam i broj rješenja za defenzivnu stabilnost, ali dojam je da će morati bar malo popustiti.
U utrci u kojoj i Hajduk i Osijek i Rijeka imaju očite probleme, Dinamu trebaju samo male adaptacije da snažno zakorači prema novoj tituli. Tolić i Bulat su igrači koji profilom mogu donijeti veliki pomak u kreaciji. Protok lopte u prvoj fazi mora biti brži, a suradnja stopera, bekova i dva veznjaka mora nuditi opcije u otvaranju napada.
Posjed nije dovoljan. Dinamo ima velik broj napada, ali oni prerijetko završavaju smislenom akcijom. Ima puno udaraca, ali velik broj njih dolazi iz nerezonskih udaraca izvana i drugih situacija u kojima je mala vjerojatnost postizanja gola.
Brojke donekle potvrđuju dojam, a u prvi plan guraju i problem s realizacijom. Petković je izvan forme, Oršić se prilagođava na igru u novoj formaciji, a Jurić, Menalo, Andrić i drugi ofenzivci prilike dobivaju rijetko i ne mogu uloviti pravi ritam. Dinamo se u tu situaciju nije ni smio dovesti.
Uoči derbija Dinamo je izašao sa zastrašujućim podatkom. Teško je objasniti kako se doveo do ove situacije
Prije derbija s Hajdukom, Dinamo je objavio financijsko izvješće za proteklu godinu. Nestvarno zvuči da klub u HNL-u ima rashode od 472 milijuna kuna. A još je nevjerojatnije da klub koji na plaće izdvaja 40 milijuna eura, što je razina solidnog kluba liga Petice, nije puno uvjerljiviji u odnosu na domaću konkurenciju.
Dinamo je najbliži tituli, ali lošim kadrovskim odlukama doveo se u situaciju gdje mu je konkurencija bliža nego bi smjela biti s obzirom na ogromna ulaganja. Dovodio je i preplaćivao igrače na pozicijama koje su bile popunjene, a zbog ozljede jednog ili dvojice igrača mu čitava koncepcija igre pada u vodu.
Osijek je uzeo potjeranog Dinamovog trenera, ponajboljeg u modernoj povijesti, a Rijeka mu je iz dvorišta uzela sjajnog Gorana Tomića. U međuvremenu, trenerska se klupa, kao i pozicija sportskog direktora na Maksimiru zadnje dvije godine nasljeđuje po načelu bliskosti s prethodnom osobom na toj poziciji ili dostupnosti u paničnom pokušaju da se momčad probudi.
Tko pije, a tko plaća nije jasno nikome. Bez obzira na ishod ove sezone, potreban je potpuni remont momčadi na ljeto, jasniji kriterij selekcije igrača i osoba koja može ostvariti klupske ciljeve, bio to Kopić ili netko novi. Kada toga nema, pokazala je ova sezona, ni pola milijarde potrošenih kuna te ne može odvojiti od ostatka lige.