Foto: Hina, Fotomontaža: Index
CICO KRANJČAR više nije Dinamov trener, čime se pridružio nizu stručnjaka koji su kolateralna žrtva nesportske politike kluba. U suludom carstvu koje je stvorio Zdravko Mamić, treneri su krivi za sasvim druge stvari oko onih za koje ih se optužuje.
>> VEDRAN BUBLE Početak kraja Dinamove dominacije
Slab mandat
Kada se podvuče crta, ako ikako dva i pol mjeseca mogu biti reprezentativan uzorak kako bi se ocijenio nečiji rad, Kranjčarov mandat u Dinamu nije odrađen na zadovoljavajućoj razini. Toga je on sam svjestan, i u prvim izjavama poslije ostavke nije bježao od te činjenice i odgovornosti. Pomanjkanje dominacije na domaćim livadama tek su posljedica slabe igre kroz čitavu sezonu. Manjkavosti u Dinamovoj igri koje Vardar ili Slaven Belupo nisu znali do kraja iskoristiti, Rijeka, Osijek i Lyon – jesu. Nepostojanje sistema, poroznost i nekompaktnost u obrani, pomanjkanje kvalitetne kretnje i protoka lopte te opća bezidejnost krase Dinamo od početka sezone i tek je izbacivanje Red Bull Salzburga (prilikom koje čitava ergela režimskih novinara nije uopće u obzir uzela to koliko je Red Bull sam sebe oslabio i kako je igru postavio Garcia) i ulazak u Ligu prvaka popravilo izrazito blijed i slabašan dojam. Nema sumnje, s aspekta koji se tiče čisto onoga što možemo vidjeti na zelenom terenu, Cico Kranjčar zaslužio je otpusno pismo. Pa ipak, bilo bi nepravedno prema njemu, Dinamu i nogometu, ne zagrebati ispod takve paušalne analize.
Žrtveno janje
Nije nikakva tajna da je Kranjčar čovjek koji voli zaviriti u čašicu više nego li je to uobičajeno ili preporučljivo. Ali uvijek sam smatrao pogrdne prozivke radi nečijih navika plitkima i pokvarenima, dok god ta osoba ne šteti ljudima oko sebe (a Cico, barem koliko je to poznato, ne šteti nikome). Izvlačiti iz konteksta nečijeg života određeni porok kroz koju se tu osobu definira samo zato što je poznata ili uspješna jedna je od najnižih dimenzija ljudske percepcije. I baš taj njegov porok, u kombinaciji s njegovom nevjerojatnom naivnošću, same su od sebe napisale idealan scenarij za maksimirsku upravu.
Kontekst i okolnosti pod kojima Cico Kranjčar dolazi u Maksimir vrlo su specifične. U sumnjivom "transferu" dotadašnji trener Zoran Mamić šmugnuo je u Saudijsku Arabiju, a njegov stariji brat i duhovni otac Dinamove moralne propasti pod teretom ročišta, optužnica i istraga koje se vode uz njegove poslove vjerojatno nikada nije imao manje vremena za osigurati sebi što bolju poziciju i veću podršku u vremenima koja dolaze. I vuče krajnje populistički, a s njegove strane izrazito inteligentan potez – upošljava jednog od najboljih igrača u povijesti kluba, koji se od odličnog trenera promaknuo u trenera zastarjelih ideja koji ubire angažmane na principu stare slave.
Kranjčar u tom trenutku postaje savršen štit, dovoljno velik da na njega relativno blagonaklono gleda čak i najžešća oporba, dovoljno dugo izvan svega da zapravo javnost nije ni upoznata s time kako Cico nije trener istog kalibra kakav je bio prije 15 godina, jer je nogomet nevjerojatno napredovao. Ako krene dobro, stvari djeluju prema van gotovo pa idilično – čovjek koji se vratio kući uspijeva oživjeti Dinamo i fokus javnosti je na adresama na kojima ih Uprava i želi. I tu je Kranjčar prvi put – popušio. Naivan je bio da može pomiriti nepomirljivo i popraviti nepopravljivo. Ne postoji taj uspjeh koji bi izliječio metastazirano tkivo plavog kluba, i to je proces koji će trajati godinama na svim razinama, ne samo na ovom kratkoročno sportskom Ali ako ne krene dobro i doživi se neuspjeh, kao što se i dogodilo, kriv je samo i jedino –on. Barem za većinu javnosti. Od legende i mesije postaje "pijanica". "trener iz dvadesetog stoljeća", iako ni u jednom od tih životnih aspekata nije bio ništa bolji ni gori u trenutku kada je preuzeo ovu odgovornost. To su ljudi koji su ga zaposlili znali savršeno dobro.
Rasprodaja kao konačni čin varke
Jednom kada se uspostavila lažna idila, sve je bilo spremno za završnu fazu velike varke koju je konstruirala Dinamova uprava, kada je čak i Cici postalo jasno u što se uvalio. Prodana su dva najbolja igrača ekipe, dva prva izbora na golu i nekoliko perspektivnih mladaca. Premda je na ime tih transfera i plasmana u Ligu prvaka Dinamo zaradio više od pedeset milijuna eura, Dinamo nije uložio ništa. Vjerojatno je to najbolji dokaz kako štakori napuštaju brod koji tone, dok su Cici dali violinu da odsvira završnu sekvencu prije nego li brod udari u santu leda. Od perspektivne ekipe koja uz nekoliko planskih pojačanja može biti europski hit, barem za lokalne standarde, Cico je dobio najslabiji Dinamo u zadnjih deset godina. Uvjeti u kojima je morao raditi postali su dijametralno suprotni od onih koje je očekivao. Krajnji čin ove perverzije je što je ulazak u Ligu prvaka donio više lošeg nego dobrog.
Na plus strani svakako je zarada, ali budući da ona nije preusmjerena u sportsku ili kadrovsku infrastrukturu, najvjerojatniji je scenarij onaj po kojem su zaradili samo ljudi koji od Dinama žive, a nikako ne Dinamo. S druge strane, napucavanja koja se mogu očekivati ne mogu isprati domaće titule ni pobjede, kao što nisu spasile ni prijašnje Dinamove trenere koji su bili u istoj situaciji. Cico Kranjčar nema magični štapić – ne može izmisliti tri godine uigravanja golobradog golmana i zadnje linije, ne može preko noći Benkovića i Schifu učiniti brzancima, ne može u kadru izmisliti zamjenu za Ademija koji je bio stožerni igrač kluba sve ove godine, niti može učiniti da Ćorić bolje izgleda uz Fiolića i Jonasa, umjesto Ademija i Roga. I sasvim sigurno to ne može učiniti u ovako kratkom razdoblju.
Cico je ostao do kraja što je i bio – gospodin. Koji je otišao kada je postao siguran da Dinamo nema od njega koristi kakva se očekuje, kada je shvatio da u klubu postoje problemi koje on ne može riješiti. On je svoju rolu, koje nije bio ni svjestan, odigrao savršeno. U sebi je personalizirao sve probleme unutar kluba i dao Upravi mogućnost da jednom jednostavnom košaricom ponovo pokažu kako nitko, pa tako ni legenda poput njega nije iznad kluba. Jer oni su čuvari Dinamove izvrsnosti. Ista Uprava koja prodaje najbolje igrače, gura u seniorski nogomet kadete, a za trenera uzima čovjeka čiju utakmicu nisu pogledali još otkad je prije deset godina prestao biti izbornikom nacionalne vrste. Cico Kranjčar zbilja želi bolji i veliki Dinamo. Njegova najveća greška je ona što je povjerovao da to žele i ljudi s kojima je ušao u cijelu priču.
Krivci su svi dosadašnji treneri
I nije Cico jedini koji je doživio takvu sudbinu, to je posljedica kroničnog nedostatka simbioze između upravljanja klubom i njegove sportske politike. Jer svrha Dinama nije sportski uspjeh, svrha Dinama je bogaćenje obitelji Mamić i njihovih suradnika preko klupskih poslova i računa. Sportski uspjeh na domaćoj sceni i plasmani u Europu tek su nužna posljedica privlačenja najboljeg što hrvatska liga i nogomet daju, samo kako bi mogli ispuniti prvotnu svrhu – vrijedili više zainteresiranim kupcima.
Ne treba nikakva teorija zavjere za takve zaključke, dovoljno je uzeti prijepis izlaznih i ulaznih transfera Dinama u zadnjih deset godina, i provjeriti koliko se uložilo da se bude konkurentan na europskoj razini, jednom kada je HNL apsolutno izdominiran. Idući Dinamov trener bit će 23. u 13 godina koliko traje apsolutna suverenost Zdravka Mamića u klubu. Treneri su tu potrošna roba, figure za javnost na kojima se skupljaju poeni kada se njihovim smjenama „radi najbolju stvar za klub“, sasvim sporedni protagonisti čitavog projekta. Vjerojatno ne postoji više od 50 ljudi u Hrvatskoj koji bi znali nabrojati ta 23 imena, kao i njihova individualna dostignuća po pitanju domaćih naslova. I za kraj, jedini krivac za takav odnos prema njima, koji je dobra slika odnosa prema čitavom Klubu, nije samo uprava, već i oni sami. Zato što su šutjeli i micali glavu u stranu. Svaki put kada im je rasprodan kapital, a oni su stavljeni pred streljački vod europskih topovnjača.
Svaki put kada su se kao pokunjeni psi vraćali na riječ maksimirskog vožda. Svaki put kada su šutke gledali kako im šikaniraju kolege, da bi pohrlili prema stolu vidjeti je li ostalo išta mrvica koje se mogu ugrabiti. U suradnji s upravom, sami su sebe učinili najjeftinijom robom na svijetu. Svaki od njih pomagao je vlastitoj propasti na Dinamovoj klupi i bio karika u izgradnji ovog šizofrenog modela privatnog biznisa. Da se vratim na rečenicu iz uvoda – Dinamovi treneri u promatranom razdoblju nisu naročito krivi zbog toga kako im je momčad igrala na terenu, krivi su zbog onoga što (ni)su radili van njega i time izgradili ovakvu atmosferu. izgradili ovakvu atmosferu. U kojoj je najmanje bitno – kakvi su treneri. Bitno je samo mogu li odigrati ulogu po unaprijed zacrtanom scenariju.