OBLJETNICA SMRTI DRAŽENA PETROVIĆA

Draženovo američko naslijeđe

Foto: Getty Images / Guliver Image

DANAS se obilježava 26 godina od smrti najvećeg hrvatskog i najznačajnijeg europskog košarkaša svih vremena. Dražen Petrović je tog 7. lipnja 1993. poginuo u prometnoj nesreći u Njemačkoj.

Draženu u čast donosimo možda i najbolji tekst koji je o njemu napisao stranac, ugledni novinar ESPN-a Zach Lowe. On je razgovarao s cijelim nizom njegovih bivših suigrača, kako s naših prostora tako i iz NBA lige, te stvorio ovo remek-djelo, objavljeno u veljači 2018. godine.

U JEDNOM je trenutku tijekom priprema slovenske košarkaške reprezentacije za Europsko prvenstvo 2017. godine tadašnji izbornik Igor Kokoškov pozvao na stranu najveću zvijezdu Luku Dončića, kako bi mu održao lekciju iz povijesti. Dončić nije bio ni rođen kad je Dražen Petrović prije 26 godina poginuo u prometnoj nesreći. Velikani istočnoeuropske košarke pobrinuli su se da nova generacija upozna Dražena i podrobnije nego što nude površni highlightsi na YouTubeu.

"Možda mladima i nije stalo kao našoj generaciji, ali tko god želi nešto čuti, mi smo tu da ispričamo", kaže Dino Rađa, važna karika jugoslavenske i hrvatske reprezentacije, koji je Dražena slijedio i u NBA.

Kokoškov je Dončiću ispričao kako se tijekom priprema za Europsko prvenstvo 1989. u Zagrebu Dražen probudio u 6 sati ujutro, dok je ostatak momčadi spavao, posjeo pomoćnog trenera u svoj crveni Porsche 911 i odvezao se u dvoranu na trening. Vratio se dva ili tri sata kasnije, sav znojan, te se svojim još snenim suigračima pridružio na doručku.

"Uz sve te ciljeve koje imaš pred sobom, trebaš čuti i ovakve priče. Trebaš znati što je potrebno da uspiješ", prisjeća se Kokoškov svojih riječi Dončiću.

Umjesto na spavanje - u dvoranu

Možda je to ono što je zaboravljeno o Petroviću kad se prisjećamo njegova nevjerojatnog, arogantnog i tragičnog kratkog uspona do statusa košarkaša s imenom i prezimenom u NBA ligi - rad i trud kojima je došao do toga. Upravo to bila je njegova karakteristika koja ga je definirala u očima onih koji su ga najbolje i najdulje poznavali. Kao dijete je inzistirao na tome da igra sa starijim dječacima, kaže Neven Spahija, koji je odrastao u istoj šibenskoj ulici kao i Dražen. Spahija je danas trener s iskustvom diljem svijeta, radio je kao pomoćni trener Mikeu Budenholzeru u Atlanta Hawksima, a do prije nekoliko mjeseci bio je trener Maccabija iz Tel Aviva.

Sredinom osamdesetih, nakon priprema reprezentacije u Sarajevu, pred igračima koji su živjeli u Hrvatskoj bilo je šest sati vožnje autobusom do kuće. Draženova majka Biserka čekala ih je u 6 sati ujutro, prisjeća se Stojko Vranković, vjerojatno najbolji Draženov prijatelj u momčadi. Vranković je nastavio za Zadar. Dok je Dražen izlazio iz autobusa, Vranković ga je pitao što će raditi tog jutra. "Očekivao sam da će reći kako ide na spavanje", kaže Vranković, ali Dražen se odmah uputio u dvoranu i ispucao nekoliko stotina šuteva.

"Sa stajališta radne etike i poboljšanja svoje igre, stavio bih ga na razinu Dirka Nowitzkog", kaže Rick Carlisle, koji je bio pomoćni trener u Netsima tijekom Draženove dvije sezone u New Jerseyju. Ovisnost o radu odvela je Dražena u Portland, njegovu prvu NBA stanicu, gdje je bio na klupi kao zamjena za Clydea Drexlera, Terryja Portera, Dannyja Younga i na kraju Dannyja Aingea.

Ponekad bi nazvao Vladu Divca, kolegu iz jugoslavenske reprezentacije, koji je te sezone također stigao u NBA, kako bi mu se izjadao. Divac je igrao u Los Angelesu, u istoj vremenskoj zoni. Petrović je kao rookie odigrao samo 967 minuta, a njegov manjak minutaže brinuo je njegove suigrače i navijače u Jugoslaviji koji su ga obožavali. On je simbolizirao nadu da europski košarkaš koji nije centar može uspjeti u NBA-u, no u tome nije bio uspješan. Jedini europski bek koji je do tog trenutka ostavio istinski trag u NBA-u bio je Litvanac Šarunas Marčiulionis, ali on nije bio zvijezda. Stereotipovi su ukazivali na to da su strani bekovi prespori za NBA. Čelnici San Antonija sjećaju se da su takve argumente slušali i desetljeće kasnije, dok su dovodili Manua Ginobilija.

"Ono što je on učinio u to vrijeme bilo je nemoguće. Bio je pionir", rekao je Spahija. "Prije Dražena, nitko zapravo nije ni želio europske bekove uz ligi. Smatralo se da su svi redom mekani", dodao je Kenny Anderson, Petrovićev suigrač iz New Jerseyja.

Dražen je bio gladan dokazivanja svima da su u krivu. Mogao je ugodno živjeti kao daleko najbolji košarkaš u Europi. "Rekao mi je da će patiti ostatak života ako ne pokuša u NBA-u", rekao je Spahija, Draženov bliski prijatelj sve do njegove smrti. Toni Kukoč, koji je četiri godine mlađi od Dražena, pratio je Divca i Petrovića kako se prilagođavaju na NBA ligu, pa i po cijenu vlastitog sna.

"Ostajali bismo budni cijele noći kako bismo gledali Vladu i Dražena, posebice dok je Divac igrao NBA finale 1991. Bilo mi je žao što Dražen ne igra više", kaže Kukoč.

I čunj je bio korisniji u obrani

Emilio Kovačić, bivši skaut Sunsa koji je s Draženom u hrvatskoj reprezentaciji igrao 1993. godine, bio je početkom devedesetih na studiju u Arizoni i sjeća se svakodnevnog pomnog iščitavanja novinskih stranica kako bi uočio da Draženova minutaža raste: "U NBA-u nije bilo europskih bekova. Bio je loš znak to što Dražen sjedi na klupi."

Portlandovi treneri nisu vjerovali Draženovoj obrani i nisu bili u krivu. Petrović je bio tvrdoglav i volio je reći kako toliko dobar šuter ne mora igrati obranu. Porter i Kokoškov raspravljali su o tome dok su sredinom 2000-tih obojica bili treneri u Detroitu.

"Terry je znao govoriti da su Draženu trebali reći da napokon počne igrati obranu. A ja sam mu odgovarao kako on nije morao igrati obranu jer je njegov napad bio najbolja obrana", prisjeća se Kokoškov.

I po dolasku u New Jersey imao je isti problem. "Uopće ga nije zanimala obrana. Mogli smo slobodno postaviti narančasti prometni čunj umjesto njega. Barem bi se netko spotaknuo o čunj", sa smijehom govori Rich Dalatri, tadašnji trener snage u Netsima.

No Petrović je mogao šutirati sa svih pozicija i tvrdio je da će napredovati bude li imao bolju minutažu u Blazersima. Svoj gnjev kanalizirao je u rad, tako da bude spreman kad dođe njegovo vrijeme. Ainge i Dražen brzo su se sprijateljili nakon što je Sacramento 1990. poslao Aingea u Portland. Nakon treninga imali su šutersko natjecanje. Poraženi bi plaćao ručak. Svaki bi ispucao 50 trica, sve u pokretu, oponašajući hvatanje lopte i šut bez čekanja. "Ja sam pobijedio možda triput u 12 dvoboja. Ako nisam pogodio 45 šuteva od 50, nisam imao nikakve šanse", kaže Ainge.

Nakon jednog ručka (koji je Ainge platio) tijekom priprema, Ainge i Dražen došli su u Petrovićev apartman kako bi se odmorili između treninga. Ainge je sjeo u fotelju i zaspao. Probudio se vidjevši Dražena kako punom brzinom vozi sobni bicikl. "Bio je strašno odlučan, nikad nisam vidio da nekoga neigranje toliko muči", ispričao je Ainge.

Statistika koju svaki hrvatski košarkaški fan zna napamet

Uz očuvani duh i radnu etiku, Petrović je bio spreman eksplodirati kad ga je Portland u siječnju 1991. godine poslao u New Jersey u razmjeni koja je uključivala tri kluba. Umjesto njega, doveden je 36-godišnji Walter Davis. Ainge je bio i još je zgranut tim tradeom: "Svi smo znali da je Dražen veliki igrač."

Prvo je ulazio u igru s klupe, ali u sezoni 1991./1992. Netsi su napokon započinjali utakmice s Draženom, koji je odgovorio s prosječno 21 poenom po utakmici. Imao je šut za tricu 44 posto, u čemu je bio drugi najbolji u NBA-u, uz 3,3 pokušaja u 36 minuta. Malo se koji igrač u to doba mogao približiti takvoj statistici.

"Rijetko kad bi promašio otvoreni šut za tricu. Dobro nam je došao", rekao je Willis Reed, tadašnji glavni menadžer Netsa.

Dražen je imao 43,7 posto šuta za tricu tijekom NBA karijere, što ga stavlja na treće mjesto u povijesti, iza Stevea Kerra i Huberta Davisa. Čini se da svaki Hrvat koji ima ikakve veze s košarkom zna ove podatke napamet.

"On je bio jedan od prvih igrača koji je šutirao i po metar iza linije za tricu i to u punoj brzini. To je bilo apsolutno divlje. Bio bi savršen igrač za današnju košarku", rekao je Carlisle.

Bio je i dobar asistent, koji je mogao pokrenuti kontranapad te dodavati bez gledanja. Neki njegovi poklonici, poput Georgea Karla, koji je kratko trenirao Dražena u Europi, uspoređuju ga s Peteom Maravichem. Petrovića je bilo teško čuvati na distanci, zbunjivao je obrambene igrače svojom lepezom lažnjaka. Vernon Maxwell rekao je da mu nijednog igrača nije bilo toliko teško čuvati kao Dražena, čak ni Michaela Jordana.

Suprotstavio se Jordanu, provocirao Millera, izluđivao Maxwella

Dražen je bio prepun karizme. Stiskao je šaku i vikao nakon trice ili podigao obje ruke iznad glave. Na terenu se suprotstavio Jordanu, držao kažiprst desetak centimetara od lica Reggieja Millera nakon što je zabio tricu preko njega te tjerao Maxwella na tehničke pogreške. "Mislim da se Vernon jednom čak htio potući s njim", sjeća se Anderson.

Vjerovali ili ne, NBA je dobila mirniju verziju Petrovića. U Europi se šepurio i pretjerivao s arogancijom poput kakvog negativca iz profesionalnog hrvanja.

"Mrzio sam ga kao dijete. Radio je grimase, izvodio one svoje proslave. Bilo je grozno. Došao bi u naš grad i sramotio nas", govori Kovačić, koji je odrastao u Zadru. Njegov klub smatrao se boljim od Draženova Šibenika, sve dok se situacija nije preokrenula.

Warren LeGarie, Petrovićev agent, molio ga je da se u NBA-u malo primiri. "Rekao sam mu da će ionako biti meta te da nema potrebe pogoršavati situaciju. U Europi je bio lud", kaže LeGarie.

Draženu upozorenja vjerojatno nisu bila potrebna. Imao je puno respekta prema NBA ligi i znao je koliko je teško biti velik u tom okruženju. Carlisle je igrao s Larryjem Birdom u Bostonu te je nekoliko puta ponudio Draženu da ga upozna s Birdom. No Dražen je odbio. "Bio je toliko ponizan da se nije mogao natjerati da to učini", kaže Carlisle.

Međutim, Dražen se okrenuo sigurnijim metama. Prije jedne utakmice protiv Bostona nagovorio je Carlislea, koji je znao nekoliko riječi hrvatskog, da priđe Vrankoviću i prenese mu poruku. Stojko je upravo odrađivao svoju drugu sezonu u Bostonu. Carlisle je posumnjao u podvalu, ali je ipak pristao i Vrankoviću rekao: "Ti si veliki k...." Vranković je zurio u Carlislea i krenuo prema njemu, ali tada su obojica vidjela Dražena kako se valja po podu od smijeha.

Draženovi štosevi iz jugoslavenske reprezentacije bili su legendarni. Kukoč uz smijeh kaže kako neki od najboljih nisu za javnost te priča o izazivanju požarnih alarma i polijevanju kantama vode po hotelima.

Istu maničnu radnu etiku Dražen je zadržao i nakon što je postao zvijezda. U ljeto 1991. ostao je u New Jerseyju kako bi radio s Dalatrijem umjesto da se vrati u Hrvatsku. Dalatri mu je morao reći da smanji tempo, da odbaci beskrajne trkačke i biciklističke dionice te da se posveti košarkaškim treninzima. "Ubijao se, to je postalo štetno. Morao sam mu reći da nije maratonac i da se ne priprema za Tour de France", sjeća se Dalatri.

Njegova tendencija prema pretjeranom radu prenijela se i na tretiranje ozljeda. Kad mu je koljeno postalo bolno, Netsi su mu prepisali kućnu terapiju, koja je uključivala ultrazvučni aparat te kremu za koljeno koja se koristila uz pomoć aparata. Trebalo je taj tretman primjenjivati nekoliko minuta, no Dražen je zaključio da će dulji tretman ubrzati oporavak. Trljao je svoje koljeno toliko dugo dok nije zadobio ozbiljne opekline.

Otišao u Hrvatsku na jedan dan vidjeti obitelj usred rata

Tijekom tog zajedničkog ljeta Dalatri se uglavnom fokusirao na vježbanje obrane. Petrović bi se pojavio svakog dana i odradio sve što je trebalo. Jednog petka zatražio je da ode ranije, ne rekavši Dalatriju razlog, ali je obećao da će se vratiti u ponedjeljak. Dalatri je tek dva tjedna kasnije doznao da je Dražen na jedan dan otišao u Hrvatsku, gdje se razbuktavao građanski rat, kako bi posjetio svoju obitelj. "Vjerojatno je znao da bih mu rekao da slobodno ostane cijeli tjedan. On i Jason Kidd najbolji su igrači s kojima sam ikad surađivao, u smislu radnih navika", rekao je Dalatri.

Sve se to manifestiralo u sezoni 1992./1993., u kojoj je Dražen imao prosječno 22,3 poena po utakmici i 45 posto ubačaja za tricu te je ušao u treću najbolju momčad lige. Čak je poboljšao i svoju obranu. Sve je to uspio postići dok se nosio s raspadom Jugoslavije, što je dovelo do napetih odnosa s nekim srpskim suigračima iz jugoslavenske reprezentacije, među kojima je bio i Divac.

Tog ljeta napustio je NBA, spreman povesti Hrvatsku na Eurobasket. Momčad se okupila krajem svibnja na kvalifikacijskom turniru u poljskom Wroclawu. Mnogi su igrači do tog trenutka postali zvijezde te su lokalni hotel u kojem su odsjeli smatrali rupom. Gunđali su tijekom prvog treninga i agitirali da se pronađe bolji hotel. Draženu je to dojadilo, okupio je momčad na sredini terena i rekao im kako neće biti nikakve selidbe. Moraju prihvatiti ono što imaju i naporno trenirati.

"Nakon toga više nitko nije progovorio ni riječ. To je bila definicija liderstva. Imao je posebnu auru oko sebe. Teško je to objasniti, ne nalazim prave riječi. Nikad nisam imao takav osjećaj za bilo kojeg drugog igrača", objašnjava Kovačić, kojem je to bila prva velika akcija s reprezentacijom. Ni u hotelu ni u blizini nije bilo teretane, ali se Dražen, bez znanja suigrača, vozio Wroclawom kako bi pronašao teretanu.  

Hrvatska je pobijedila na turniru i momčad je putovala u Frankfurt, gdje je trebala uhvatiti let za Zagreb. U posljednjem trenutku Dražen je odlučio da će se u Frankfurtu odvojiti od momčadi, kako bi proveo vrijeme sa svojom djevojkom Klarom Szalantzy. Neki suigrači nisu ni primijetili da ga nema dok se nisu ukrcali u avion. Stajali su na pisti dulje od sat vremena dok je osoblje tražilo Petrovićevu prtljagu.

Svi se sjećaju gdje su čuli vijest. I ničeg više

Tog popodneva Szalantzy je vozila Dražena i prijateljicu Hilal Edebal, kad je njihov automobil udario u kamion koji je izgubio kontrolu i ispriječio se preko ceste. Obje žene pretrpjele su ozbiljne ozljede. Petrović je umro na licu mjesta.

Svi se sjećaju kada su i gdje čuli vijest, ali uglavnom ništa više od toga. Kovačić je spavao u Zagrebu kad ga je njegov suigrač Veljko Mršić, lupajući na vrata, probudio i prenio vijest. "Moja supruga kaže da sam je nazvao i plakao, ali ja sam to zaboravio. Puno stvari je isparilo. Bilo je previše traumatično", kaže Kovačić.

Spahija je nekoliko sati ranije svoga prijatelja potražio u restoranu koji su Petrovići otvorili u Zagrebu. Vratio se kući i kasnije te večeri zazvonio je telefon. Bilo je to osoblje iz restorana. "Srušio sam se. Plakao sam cijele noći", prisjeća se Spahija.

Kukoč se u jednoj čikaškoj bolnici upravo budio nakon operacije krajnika kad je na televizoru zapazio Draženovo lice. Pomislio je kako ESPN javlja o situaciji s Petrovićevim ugovorom jer pojavile su se glasine da će nakon nesuglasica oko ugovora s Netsima potpisati za jedan grčki klub. Kukoč je poglasnio ton i ostao pogođen. Isprva se nadao da bi vijest mogla biti pogrešna, zbog površnih detalja i vremenske razlike.

"Trebali smo igrati zajedno za reprezentaciju još četiri ili pet godina", rekao je Kukoč. Zajedničko igračko sazrijevanje trebalo je biti nadogradnja odnosu koji je započeo kad je Dražen već bio etablirana zvijezda, a četiri godine mlađi Kukoč izrastao kao najveća europska nada nakon Arvydasa Sabonisa.

Kako bi razbili bilo kakvu napetost oko statusa vođe, treneri su ih smjestili zajedno u sobu tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1990. Ostajali su dugo budni i raspravljali kako mogu bolje uklopiti svoju igru. Dražen je stradao prije Kukočeve prve sezone u NBA-u. Kukoč i dalje sanja kako bi izgledao njihov dvoboj u utakmici Bullsa i Netsa. "Bilo bi jako zabavno. Znajući Dražena, on bi me volio pobijediti i natjecati se s Jordanom i Pippenom", rekao je Kukoč, jedan od onih koji ne vjeruju da bi Dražen napustio NBA.

Draženov američki prijatelj postao je zvijezda Cibone

Umirovljene zvijezde istočnoeuropske košarke smatraju da je njihova dužnost nositi Draženovu ostavštinu. "Neki ljudi se neće složiti i ljutit će se na mene, ali Dražen bi sigurno postao najbolji europski igrač u NBA povijesti", smatra Kokoškov. To je nategnuta tvrdnja s obzirom na ono što je postigao Dirk Nowitzki, ali nitko ne može osporiti Petrovićev utjecaj kao beka koji je srušio konvencionalno razmišljanje. "Ostali su postigli više, ali Dražen je najvažniji igrač u povijesti europske košarke", rekao je Spahija.

Doug Lee je dobro osjetio taj utjecaj. Bio je rezerva u Draženovim Netsima i nije mogao dobiti pravu minutažu u NBA-u. Lee i Dražen zbližili su se kroz šuterska natjecanja. Nakon Petrovićeve smrti Lee je na poziv Petrovićeve obitelji, ponajprije brata Aleksandra koji je bio trener, stigao u Zagreb i zaigrao za Cibonu. Kad je spoznao što Dražen tamo znači, Lee je to shvatio kao osobnu počast.

"Ljudi su mi prilazili na ulicama kako bi me zagrlili i dodirnuli, samo zato što sam bio Draženov prijatelj", rekao je Lee.

Svi sugovornici razmišljaju o tome što je sve mogao postići, koliko je NBA All-Star utakmica mogao odigrati i koliko je trica mogao postići ili koliko daleko su Netsi mogli dogurati s Andersonom, Petrovićem i Derrickom Colemanom.

Njegovo ime i dalje živi, nikad neće biti zaboravljeno

Anderson je uokvirio Draženov dres i kupio majicu s animiranim verzijama Petrovića i Colemana iz originalne arkadne igre NBA Jam. "Volio bih da smo mogli provesti više vremena zajedno. Volio bih da sam ga više ispitivao o tome što se događa u njegovoj zemlji. Sada pokušavam održati njegovo ime živim", kaže Anderson.

Tijekom tri trenerske sezone u Atlanti Spahija je bio oduševljen time koliko ga mlađi igrači i treneri ispituju o Draženu kad doznaju da su odrasli zajedno:  "To je nevjerojatno. Njegovo je ime i dalje živo". I mlađi igrači iz bivše Jugoslavije pripomažu tome. Goran Dragić nosio je Draženov broj 3 na dresu u Rocketsima i u slovenskoj reprezentaciji. "On je moj idol, zbog njega sam počeo igrati košarku", kaže Goran.

Otac Darija Šarića igrao je s Draženom u šibenskom klubu i svom je sinu pričao o Petroviću. Dario je kao dijete gledao videosnimke Draženovih utakmica. Noću je u krevetu čitao novinske tekstove o njemu. "Svaki igrač u mom gradu započeo je s košarkom zbog njega", priča Šarić.

Divac je 2010. godine pomogao u stvaranju hvaljenog dokumentarca "Jednom braća" ("Once Brothers") iz ESPN-ove serije "30 for 30", između ostalog kako bi mladim navijačima pokazao koliko je Dražen bio dobar. U filmu se govori o raspadu jugoslavenske reprezentacije. Njegovi stari suigrači pomalo su zabrinuti da nove generacije neće sasvim shvatiti Draženovu veličinu, ali su uvjereni da je bio toliko dobar igrač, takve magnetske privlačnosti, da se njegova pozicija u povijesti sporta nikad neće promijeniti.

"Mislim da istinski ljubitelji košarke nikad neće zaboraviti Dražena", zaključio je Divac.

Pročitajte više