Dragi prijatelj i novinarski kolega sasvim me dobronamjerno upozorio da pišući o uspjehu hrvatskih nogometaša na Svjetskom prvenstvu zanemarujem ulogu i zasluge Zdravka Mamića. Neki drugi mi, pak, prigovaraju da ga spominjem prečesto i da mu previše dajem na važnosti. Uvjeren sam da svakom rečenicom kojom povezujem Mamića i ovu hrvatsku reprezentaciju sve više prljam svjetsko srebro, ali pogledajmo što kažu činjenice prije nego što krenemo u njihovu interpretaciju.
Od 23 reprezentativca koji su nastupili na SP-u 2018. njih 14 nosilo je Dinamov dres, a desetorica su prošla i maksimirsku nogometnu školu. Samo Ivan Rakitić nikad nije zaigrao u Prvoj HNL, a uz njega samo Duje Ćaleta-Car i Ante Rebić nikad nisu nosili dres Hajduka ili Dinama.
Dakle, nedvojbeno se radi o produktima Hrvatske nogometne lige, nad kojom opet nedvojbeno u posljednjih 15-ak godina kontrolu ima Zdravko Mamić. U istom razdoblju Mamićeva je riječ bila posljednja i u Dinamu, a bez njegova se blagoslova nije mogla donijeti nijedna važnija odluka ni u Hrvatskom nogometnom savezu.
Stotine nogometaša, među njima i brojni reprezentativci, uživale su sve blagodati sportsko-poslovnog sustava koji je ustrojio i vodio upravo Mamić. Najbolji među njima dobili su svoje mjesto u izložbenim salonima, u utakmicama Lige prvaka i Europa lige, svjetskih i europskih prvenstava, te uglavnom zahvaljujući Mamićevim trgovačkim sposobnostima uz izdašne odštete sklapali ugovore s prominentnim inozemnim klubovima.
Kako bi njegov nogometni stroj funkcionirao bez poteškoća, Mamić se nije ustručavao kadrovirati po medijima i sudačkoj organizaciji. Njegova pružena ruka prijateljstva nije ostala sama u zraku ni u pravosudnom sustavu, represivnom aparatu, poreznoj upravi, oko oltara, a bio je rado viđen gost i u stožerima mnogih izbornih pobjednika. Sve što bi tih godina dodirnuo, Mamić bi poput frigijskog kralja Mide pretvarao u zlato.
Međutim, iza fasade nogometnog pregaoca, nesebična zaljubljenika u sportsku igru koji je odrastao udišući ozračje derbija na maksimirskim tribinama, krije se i nogometni Sith. Vjerujem da se radi o čovjeku koji se istinski raduje svakom hrvatskom nogometnom uspjehu, ali samo dok je pod njegovom kontrolom i samo dok od njega ima koristi. Njegov je zagrljaj u početku uvijek pun ljubavi i lijepih riječi, ali s vremenom on guši i sputava te se pretvara u ucjenu, rastapa u osvetoljubivosti i bolesnoj ljubomori.
Hrvatska je bila na korak da se ne plasira na SP
Iskusili su to i mnogi iz ove srebrne generacije. Neki su šutke prihvatili njegov modus vivendi, odnosno paket-aranžman koji uz perspektivnu karijeru uključuje i - kako to vidi osječki Županijski sud - protuzakonite isplate i antedatirane anekse ugovora te DORH-ove optužnice za lažno svjedočenje. A neki su se usprotivili i osjetili svu silinu Mamićeva zagrljaja.
Andreju Kramariću, rođenom Zagrepčaninu, Dinamovom djetetu i vjerojatno najboljem klupskom strijelcu u mlađim uzrastima ikad, nije se svidjelo što paket-aranžman uključuje i građanski ugovor sa Zdravkovom agencijom (tada već fiktivno u rukama drugih osoba). Odbio je potpisati i odmah je skrenut na sporedni kolosijek - u Lokomotivu. Da malo razmisli želi li zaista odbiti Mamićevu ruku i da ga se podsjeti kako lako igračka karijera može krenuti nizbrdo.
Otprilike pet godina kasnije, taj isti Kramarić zabio je dva gola Ukrajini u Kijevu 9. listopada 2017. u prvoj utakmici Dalićeva izborničkog mandata te tako gurnuo poljuljanu hrvatsku reprezentaciju u dodatne kvalifikacije, odnosno na kolosijek koji završava u finalu SP-a 2018. Ali Kramarić se ipak izvukao, mnogi drugi nisu. Sjećate li se Tomislava Barbarića, još jednog Dinamovog djeteta i talentiranog stopera svih hrvatskih reprezentacija od U16 do U21?
Ni on nije želio potpisati baš sve što je Mamić stavio na stol. Tražio je tek da se u ugovor unese fiksna odšteta, danas toliko uobičajena u nogometnom svijetu. Mislio je da će se brzo dogovoriti s nogometnim kraljem Midom. Zadnji put kad sam čuo nešto o njemu igrao je za kazahstanski Atirau.
Mamićeve zasluge za svjetsko srebro možda najbolje ilustriraju događaji iz rujna 2015. godine. Tada je hrvatsku reprezentaciju dao u ruke Anti Čačiću, onom istom nogometnom stručnjaku koji je dvije godine ranije kao trener Dinama potjerao Kramarića u Lokomotivu. Njegove su reference u hrvatskom nogometu bile skromne, a od međunarodnih se ističe brončana medalja s mladom libijskom reprezentacijom na Mediteranskim igrama 2005.
Zdravkov poticaj
S potpuno istom reprezentacijom koju je Zlatko Dalić doveo do moskovskog finala Čačić nije napravio baš ništa. Ali bio je odan, poslušan i vjeran nogometnom führeru i uspjeli smo ga se riješiti tek u posljednji trenutak, prije posljednjih 90 kvalifikacijskih minuta u Kijevu. Da je taj nesretni Čačić kojim slučajem ostao izbornik samo tri dana dulje, sve ukazuje da Hrvatska na svjetskoj smotri ne bi ni nastupila.
I nakon što su kvalifikacije ipak završile plasmanom na SP i nakon što je Dalić preživio Mamićev pokušaj puča, glavni junak naše priče manirom vrhunskog motivatora na konferenciji za novinare u Maksimiru daje dodatni vjetar u leđa reprezentaciji izjavom: ''Ako sam kriv, ne mogu ja biti u zatvoru, a Modrić i Lovren na slobodi.'' Možete li uopće zamisliti bolji poticaj ključnim igračima nacionalne momčadi pet mjeseci prije SP-a?
Nemam razloga Zdravka Mamića hvaliti ni kuditi. Za razliku od mnogih mojih kolega, u životu mi nije ni naštetio ni pomogao i utvaram si da mogu objektivno pisati o njegovim djelima. Recite da sam zavidan ili zaveden, kratkovidan, da krivo poimam ljude i događaje, ali pitam se trebaju li hrvatskoj reprezentaciji uopće neprijatelji uz takve zaslužnike? Drugi najpoznatiji stanovnik Međugorja samo sasvim slučajno nije uspio pokvariti kovanje svjetskog srebra. Dakle, Zdravko, hvala na svemu, zaista nije trebalo!