TREBALA je to biti bajka. U sezoni koju Liverpool nije počeo s velikim očekivanjima, Brendan Rodgers bio je na pragu životnog djela koje mu je moglo promijeniti karijeru, lansirati ga u legende i garantirati mu dulji boravak na Anfieldu.
Rodgers je u rukama imao brzi i žestoki napad s Coutinhom, Suarezom, Sterlingom i zdravim Sturridgeom, osiguran plućima Gerrarda i Hendersona te poroznom obranom koja će te sezone primiti ravno 50 golova u Premiershipu - na golu Mignolet, a ispred njega su se redali Škrtel, Flanagan, Sakho, Cissokho, Glen Johnson, Kolo Toure... S tom momčadi, sad je još lakše to zaključiti, bilo je pravo čudo uopće doći u situaciju da se boriš za titulu, a Redsi su bili u igri do zadnjih minuta odigranih u toj sezoni opjevanoj u baladi nekog puba gdje je "You'll Never Walk Alone" himna s kojom počinje i završava dan.
Liverpool - Chelsea, prvi dio
Taj Rodgersov Liverpool igrao je atomski nogomet. Bio je spoj brzine, genijalnosti, srčanosti, bio je melem za oči. U cijeloj sezoni 2013/14., kada su jurili ka tituli, teško se sjetiti jednog meča u kojem su igrali, a da niste uživali u njemu. Bilo je nebitno tko je protivnik, Redsi su svojim pristupom svaku utakmicu konvertirali u triler. Svaku osim jedne.
Tog 27. travnja 2014. godine nedjeljno poslijepodne bilo je rezervirano za okršaj Liverpoola i Chelseaja u 35. kolu Premiershipa, za sudar nekadašnjih suradnika Rodgersa i Josea Mourinha, za debi Tomasa Kalasa u prvom sastavu Plavaca i - iz ove perspektive najzanimljiviji podatak - za prvi susret Mohameda Salaha na Anfieldu, zapravo za jedini koji je u karijeri odigrao protiv Liverpoola.
Chelsea je došao odraditi samo obaveznih 90 minuta, jer samo tri dana kasnije londonski klub trebao je igrati uzvrat polufinala Lige prvaka protiv Atletico Madrida na Stamford Bridgeu, nakon što je na Vicente Calderonu izvukao "murinjovskih" 0:0.
Plavci su tražili da se utakmica protiv Liverpoola igra u subotu, umjesto u nedjelju, kako bi mogli biti odmorniji za izlazak na megdan bijesnoj družini Diega Simeonea. Mourinho je tvrdio da su pitali Sky Sports da se susret pomakne, ali su iz televizijske kuće poručili da je vodstvo Premiershipa zaduženo za tu odluku. Upit je poslan i na tu adresu, ali bilo je navoda koji su govorili da je Liverpool taj koji ne želi drugi termin.
"Da smo igrali dan ranije, mislim da ne bismo igrali s takvim zanosom kao te nedjelje", priznat će Mourinho kasnije, jer za Plavce rezultat na Anfieldu u suštini i nije bio bitan jer su oni bili skoro sigurno treći na ljestvici. Portugalac se osjećao kao klaun u cirkusu, takav osjećaj prenio je na svoje igrače. On je stekao dojam kako svi žele da Redsi uzmu titulu i da sve ide u tom smjeru.
Neobrijan, obučen u trenirku i napuhani crni klupski prsluk, ozbiljan i mrk poput smrti, sjeo je na klupu mitskog Anfielda sa samo jednom idejom u glavi - pokvarit ću ovu predstavu. U takvom stanju stvari, Mourinho je najjači, a njegov tim najopasniji.
Gerrardovo proklizavanje za gašenje snova
Izveo je Plavce i spremio njemu tipičan plan čija je prva, druga, treća, ma svaka do posljednje stavke bila nadopunjena zagradom u kojoj stoji: "Ne smijemo primiti gol". Krvoločno su Plavci čekali mali propuh u obrani domaćih, malu grešku, jedan trenutak nepažnje da prestravi Anfield. A dočekali su Gerrardovo proklizavanje i sprint Dembe Baa okončan pogotkom za Chelsea.
Redsi su tada željeli makar bod kako bi ostali sigurni ispred Manchester Cityja, jer poraz bi značio da mogu imati samo jednak broj bodova kao i City te da bi gol-razlika mogla odlučiti prvaka, a tu su u puno boljoj situaciji bili Građani, koji su postizali puno golova kao i Liverpool, ali i primali puno manje.
Za pobjedu Liverpoola nad Chelseajem, prema vrijednim engleskim statističarima, šanse su bile minimalne. Naime, Mourinho je tad imao nestvarnu statistiku koja kaže da je u 457 utakmica u trenerskoj karijeri samo devet puta izgubio kad bi poveo 1:0. Tome još vrijedi dodati da je samo triput u 457 utakmica izgubio kada je na poluvremenu vodio 1:0. A te nedjelje na poluvrijeme se otišlo s 1:0 za Chelsea.
U drugom poluvremenu, kao i tijekom cijelog prvog, domaći su pleli mrežu oko plavog šesnaesterca, tražili način da dođu do gola, ali zauzvrat su dobili još jednu kontru kada je pričuvni igrač Willian pogodio za konačnih 2:0.
Suarezove suze
U narednom kolu Liverpool je prosuo vodstvo 3:0 protiv Crystal Palacea u gostima, remizirao 3:3 i svoje šanse za titulom ugasio. Prizor zabilježen nakon posljednjeg sučeva zvižduka u tom susretu ostat će zauvijek uklesan u najtužnija sjećanja Liverpoolovih navijača. Suarez je dresom pokrio svoje lice i jecao poput djeteta, bio je neutješan. Iza sebe je imao spektakularnu sezonu, onakvu kakva je dovoljna da vašem klubu osigurate titulu, ali Suarez i društvo nisu mogli dati koliko su Redsi mogli primiti golova. Možda je suze raspirivala i svijest da će on po završetku sezone čekirati kartu za Barcelonu i zaigrati s Messijem te se zauvijek rastati s Liverpoolom, kojem je želio ispuniti snove, a nije uspio...
Liverpool je tada na bolan način ostao bez trofeja na koji čeka od 1990. godine, a tako dobra sezona, kasnije će se ispostaviti, napravila je problem čovjeku kojeg smo spomenuli na početku teksta - Brendanu Rodgersu. To drugo mjesto povećalo je apetite na Anfieldu, zaboravilo se da je Rodgers probio sve limite koje je ta ekipa Liverpoola imala, pa se kasnije sve mjerilo prema toj utrci za titulu. A takav kontekst nije išao u Rodgersovu korist.
Vrijeme je da se vratimo u sadašnjost. Ove nedjelje, 14. travnja na Anfieldu, Liverpool je dočekao Chelsea (2:0) u 34. kolu Premiershipa. Sve osim pobjede Redsa značilo bi da City ima jednu ruku na trofeju, odnosno na obrani titule. I ovako, City odlučuje o svojoj sudbini, jer Liverpool je slavio, ali Guardiolina momčad ima utakmicu manje i dva boda manje. Liverpool do kraja ima četiri, a City pet susreta. I u slučaju da oba kluba slave u svim utakmicama do kraja, City bi bio prvi s bodom više.
Nećemo više o tim kalkulacijama. Ovdje je zanimljivo napraviti usporedbu Kloppa i Rodgersa. Ovaj Liverpool je momčad u koju je uloženo puno više, u kojoj je prilikom donošenja odluka o dovođenju igrača glavnu riječ imao Klopp, što je privilegij koju Rodgers nije imao. Ovaj Liverpool je znatno manje efikasan pred golom protivnika, ali zato ima, statistički, više nego dvostruko bolju obranu nego Rodgersov. Ovaj Liverpool ima mnogo više sreće, dobio je nekoliko susreta u posljednjim trenucima i ni u jednom nije nesretno pao.
Liverpool - Chelsea, drugi dio i nada da će nebo pocrvenjeti
Nada među crvenim navijačima da se nebo konačno njima smiješi najviše se mogla rasplamsati upravo u nedjelju. Liverpool je oba gola u pobjedi nad Plavcima postigao na sjajan način, posebno onaj drugi, koji je remek-djelo Mohameda Salaha koji sad, pet godina kasnije, ima šansu da golemu tugu Redsa pretvori u najveću radost još od Istanbula i osvojene titule u Ligi prvaka 2005. godine.
Pored golova koje je Liverpool postigao jučer, a kakvi su mu trebali da prije pet godina sruši Chelsea, Liverpool je imao i puno sreće. Nakon vodstva od 2:0 Eden Hazard je zabilježio možda svoja dva najveća promašaja u ovoj sezoni. Chelsea je na Anfieldu stvorio više šansi nego prije pet godina, ali zapisano je bilo da ova družina Redsa ostaje u velikoj utrci za naslov. Bilo je zapisano da ova pobjeda podari još veća krila Redsima koji sad imaju nevjerojatan momentum, a čeka ih uzvrat četvrtfinala Lige prvaka kod Porta koji su dobili 2:0 kod kuće. Na drugoj strani, City ošamućen porazom od Tottenhama u Londonu (1:0) sada pokušava ostati u Ligi prvaka nakon uzvrata na Etihadu, a onda mu slijedi novi meč protiv Tottenhama u ligi pa gostovanje kod Manchester Uniteda.
Redsi se nadaju da je ovo konačno ta sezona u kojoj će pobrisati atribut luzera u Premiershipu, kada će i njihov trener Jürgen Klopp skinuti etiketu gubitnika, jer riječ je o čovjeku koji sad iza sebe ima šest vezanih poraza u finalima različitih kupova. A posljednju titulu nacionalnog prvaka Klopp je osvojio prije sedam godina s Borussijom Dortmund. Nesumnjivo je da se radi o elitnom treneru, majstoru na klupi, ali eventualni pad u Premiershipu samo bi povećao taj oblak luzerskog mentaliteta iznad njega.
Redsi ulaze u fazu sezone kada se nokti grizu, kada "You'll Never Walk Alone" odjekuje sve jače, kada se rađaju najveće nade i bude najveći snovi. A u tim trenucima je najtanja granica između ponora i zvijezda. Ludo crveno srce, koje živi uz citat najvećeg među Redsima, Billa Shanklyja ("Netko je jednom rekao da je nogomet pitanje života i smrti. Razočaralo me takvo razmišljanje. Nogomet je puno više od toga"), naviknulo se živjeti s tim.