Foto: Getty Images / Guliver image
NAJGLAMUROZNIJA utakmica svjetskog nogometa u potpunosti je podbacila (1:1). Neuvjerljiv domaćin i mlitav gost podijelili su bodove, a teško je reći tko od dvojice trenera može biti više nezadovoljan prezentiranim.
Barcelonin presing
Jedino što je bilo dobro od Barcelone na utakmici je baš ono što je bilo najupitnije u posljednjih nekoliko dvoboja. Prednja trojka znatno je podigla voljni moment i vrhunski, u uskoj formaciji pritiskala zadnju Realovu liniju koja nikako nije mogla staviti loptu pod pravu kontrolu veći dio utakmice. Stari Cruijffov zaključak je taj da je presing usko povezan s dužinom pasa. Domaćin je tako poslije svake izgubljene lopte bio dovoljno blizu mjestu gdje ju je izgubio, baš zbog svoje orijentacije na kraće pasove. Kompaktnost domaće ekipe bila je puno manja u postavljenoj obrani, gdje je pokušaj obrane čovjek na čovjeka često u prvom dijelu završio ispadanjem nakon neke Realove rotacije, a uglavnom se konkretizirala preko Marcelovih dolazaka po boku, budući da mu je Ronaldo "praznio" stranu uvlačenjem na centralnog napadača.
Siromašan arsenal akcija
Prema naprijed Barcelona je pokazala vrlo malo i tri dobre šanse na utakmici uglavnom su plod izoliranih incidenata i sjajnih lopti nakon lošeg postavljanja zadnje linije Real Madrida. Čitavu utakmicu su Gomes i Rakitić igrali preširoko, zbog čega su Neymarova i Messijeva spuštanja po loptu bila neefikasna, budući da nisu time dobili višak u sredini terena, pa su ih Realovi veznjaci lako mogli preuzimati. Teško je sjetiti se utakmice u kojoj je argentinsko-brazilski duo imao manje direktnog utjecaja na utakmicu. Protrčavanja Albe i Roberta uz liniju kojom su nastojali raširiti suparničku obranu nisu imala efekta jer bi gosti zatvorili Barcelonina krila prije nego li se i okrenu prema njima.
Gomes kao naličje promašene politike
Andre Gomes ističe jasnu kandidaturu da na tronu najbespotrebnijeg Barcelonina transfera svih vremena smijeni Dmitrija Čigrinskog. Defenzivno mlak, konstantno kasni zatvoriti leđa Neymaru u presingu, totalno nenavikao na igru u teškim uvjetima (na malom prostoru). Bilo je tužno gledati kako se igrač na tom nivou i u ovakvoj utakmici prilikom svakog napada okreće oko sebe 10 puta ne bi li vidio bar neki znak gdje treba biti postavljen kako bi lopta mogla cirkulirati, i kako nikad ne stiže do rješenja. Primiče se lopti kada suigrač ima prostora i može ju sam povući, miče se od igre kada treba pomoć i suparnik je blizu igrača s loptom, cijela njegova „mikrotaktika“ bolno odudara od one na koje su nas navikli veznjaci španjolskog prvaka. Njegova kupovina ujedno je i najporazniji dokaz Barceloninog zaokreta u sportskoj politici, u kojoj je u potpunosti marginalizirana La Masia i njezini izdanci, dok se s druge strane iracionalno troši na pojačanja koja ni kvalitetom, niti pozicijom na kojoj igraju nisu neophodna.
Real kao Pulisov Stoke
Osim perioda od 20 minuta krajem prvog dijela, Real je imao velikih problema u povezivanju svoje igre. Posebno je loša reakcija bila na visok presing Barcelone, gdje su propustili spustiti dodatnog veznog igrača na trećeg braniča, čime bi omogućili zadnjoj liniji da se raširi i povećali opseg terena koji bi MSN trojac trebao pokriti. Isto bi dalo priliku i bekovima da se malo podignu te da time njihova igra dobije i prirodne ventile u širinu terena. Duge lopte na Cristiana i Benzemu iz tog perioda kojim se nastojalo napredovati prema Ter Stegenu djelovale su kao iz udžbenika kultnog Tonya Pulisa. Par Ronaldo i Benzema igrao je izolirano, visoko i daleko od lopte, a baš su njih dvojica mogli i trebali biti ključni u povezivanju igre na suparničkoj polovici jednom kada se Isca zatvori. Takva njihova igra uzrokovala je to da je Real gotovo izričito napadao Barcelonin šesnaesterac centaršutevima s poludistance. Uvođenje Casemira u drugom dijelu nije donijelo ploda i ostaje nejasno zašto se Zidane odlučio na takav potez – u utakmici u kojoj mu je ključan svaki igrač koji je jak na lopti i može igrati protiv presinga, on je u srce terena stavio najlošijeg igrača u kadru po tom pitanju. Dobio je još manje kontrole i period krize u kojem je Barcelona mogla drugim golom riješiti pitanje pobjednika.
Maestralni Modrić
Još jednu briljantnu partiju odigrao je vjerojatno najbolji igrač Hrvatske od samostalnosti. Osim onog što je već svima poznato i milijun puta viđeno u njegovoj igri - fantastičnog pregleda i sitnih driblinga u primanju lopte kojima se oslobađao igrača, Modrić je zaslužio naklon čitavog nogometnog svijeta fantastičnom partijom u obrambenoj fazi igre. Dosta skeptika postavljala je pitanje je li par Modrić – Kovačić u sredini terena "premekan" da bi iskontrolirao moćnog rivala, ali Modrić je dokazao da biti vrhunski pivot u sredini terena danas ne znači imati 1,90 i 85 kila mišića, već je to pitanje inteligentnog postavljanja, čitanja igre i dobrog tajminga. Nogometni aksiom kako zadnji vezni igrač mora fizionomijom podsjećati na redara iz noćnog kluba tako je još jednom srušen na najvećoj nogometnoj pozornici.
Mnogo vike ni za što
Naslov Shakespeareove komedije ujedno može biti i radni naslov prvog ovosezonskog El Clasica. Dvoboj dviju zgrčenih ekipa bez jasne ideje kako nauditi suparniku i plaho gledanje preko nišana debelo su ispod renomea ove utakmice i klubova. Zidane i Enrique zapravo imaju dosta sličnu priču u svojim klubovima – mladi treneri s vrhunskim rezultatom, ali i ogromnom kvalitetom koja sakriva vidljive manjkavosti u igri. Za razliku od Clasica otprije samo koju godinu, kada smo imali dva suparnika s dobro definiranim identitetom i stilom igre, ovaj derbi se pretvorio u nesistematično provociranje sreće i sudačke naklonosti. Mnogo vike ni za što.