U SAMO dva dana doživjeli smo dva velika šoka. U nešto više od 50 sati otišle su dvije legende, Đorđe Balašević i Zlatan Saračević. Premda su nas zadužili na dijametralno različitim poljima, jedan pjevajući neke od najljepših pjesama ikad napisanih, a drugi zabijajući golove i skupljajući medalje, njihov odlazak sličniji je nego što se na prvu čini.
Jedan je bio vrhunski pjesnik, drugi fantastičan rukometaš, ali obojica su bili simboli čitave regije i bili su puno veći od onoga čime su se primarno bavili. Zato je tuga još i veća.
Sarač i Đole su bili genijalci u svom poslu, ali njihova najveća ostavština je to što su bili ljudske gromade
Jednom je jedan mudar čovjek rekao da je nekad možda bolje nikad ne upoznati svoje idole da se ne bismo razočarali kad ih vidimo kakvi su bez maski. Za novosadskog pjesnika i banjalučkog golgetera ta teza ne vrijedi. Balašević i Saračević se ni na pozornici nikad nisu pretvarali da su nešto drugo. Obojica su bili ljudske gromade i to je njihova najveća ostavština. Puno veća od bilo koje pjesme koju je napisao Balašević i puno veća od svakog gola koji je zabio Saračević. Obojica su puno puta dokazali da su najprije ljudi, a tek onda sve ostalo.
Ni Balašević ni Saračević nisu rođeni u Hrvatskoj, ali se od njih Hrvatska oprašta na način kako se ispraćuju samo velikani
Cijela bivša Jugoslavija puna je dva dana ispraćala Balaševića kako zaslužuju samo oni najveći. Velikani i heroji. Samo dva, tri sata nakon što je stigla vijest da je panonski mornar otišao napraviti ravnotežu među zvijezdama, centar Zagreba okupirali su njegovi fanovi koji su mu priredili oproštaj kakav zaslužuju samo legende. Sutradan su se od novosadskog genija oprostili Split, Šibenik, Zadar, stanica u Puli, Sarajevo… valjda svaki grad u kojem je na kraju koncerta zapjevao Odlazi cirkus. Smrt Đorđa Balaševića dokazala nam je da ga Hrvati, barem većina od njih, smatraju svojim. Baš kao i Zlatana Saračevića, rođenog Banjalučanina. Ni jedan ni drugi nisu rođeni u Hrvatskoj, ali Hrvatska se od njih oprašta na način kako se ispraćuju samo najveći.
Od Sarača se u utorak na dirljiv način oprostila Koprivnica, u četvrtak će ga Zagreb ispratiti u suzama, a vjerujemo da će na sličan način posljednji pozdrav velikanu poslati njegova Banja Luka, Nimes, Creteil, Istres, Bordeaux, Veszprem, Rijeka, svi gradovi i sva mjesta u kojima je ostavio neizbrisiv trag. Uvijek nasmijan, vedar, duhovit. Bio je raja. Komentirajući utakmice hrvatske reprezentacije, premda svjetski i olimpijski prvak, nikad, ali baš nikad se nije postavljao s visoka kao neki veliki mudrac koji zna sve. Nikad nije filozofirao i papagajski ponavljao: ''U moje vrijeme...'' Uvijek je bio jednostavan, zanimljiv, topao i najviše skroman. Njegov široki osmijeh bio je zarazan.
Balašević je pisao najljepše stihove, a Saračević je s rukometnom loptom svirao najžešći heavy metal
Zlatan Saračević nije poput Balaševića pisao pjesme niti ih je pjevao. Možda katkad i je, uz koju čašicu, kako nam je rekao u nedjelju kasno navečer Pako Ćavar, kad se prisjećao neprežaljenog Sarača. Međutim, njegov rukomet bio je muzika. Prva definicija heavy metala iskovana je koncem 60-ih kad su se pojavili Led Zeppelini i kad je Jimmy Page s gitarom, kako su ti kritičari pisali, ispuštao zvuk nalik gomili metala koje se ruši s neba. Takav je rukomet igrao Zlatan Saračević. Heavy metal rukomet. Bio je vjerojatno najveći bombarder u povijesti tog sporta. Nitko nikada nije imaš šut kakav je imao Sarač. Gromovi i munje su sijevali iz njegove ljevice. Svaki je protivnik znao što slijedi, svaki je trener bio svjestan kako će se završiti napad ekipe za koju igra genijalni Banjalučanin, ali ni najveći rukometni znalci nisu imali načina kako zaustaviti nešto što na prvi pogled izgleda tako jednostavno. Sarač bi primio loptu, onako usporen i naoko lijen bi se namjestio i skočio, a lopta bi završila u mreži. Kad bi se Zlatan dignuo, golmani su, ne pretjerujemo, bili zaista u opasnosti. Protivnici su ga čupali, mlatili, udarali, ali pomoći nije bilo. I onda bi se polako vratio na klupu jer obranu nije igrao.
Saračeva definicija rukometne igre bila je identična onoj košarkaškoj Oscara Schmidta.
''Sveta ruka se ne smije umarati i prljati igranjem obrane. Nema ničeg svetog u igranju obrane. To vam je kao u glazbi. Jedni ljudi sviraju klavir, a drugi ga nose'', znao bi reći najbolji strijelac u povijesti košarke. Sarač tako nešto nikad nije rekao, ali tako je bilo. Nije ni bilo potrebe da igra obranu kad je njegova uloga bila jasna i radio ju je najbolje na svijetu. Punih 26 godina koliko mu je trajala veličanstvena karijera.
Sarača i Dražena smo obožavali jer su trpali i trpali i trpali
Svi klinci rođeni u bivšoj državi koncem 70-ih i početkom 80-ih bili su zaraženi rukometom. Marsovci iz Šapca su harali Europom, reprezentacija je bila olimpijski i svjetski prvak, a liga je bila najjača na svijetu. Rukomet i košarka su tada bili nacionalni spotovi. Brendovi države na umoru. Veselin Vujović je bio moj prvi rukometni idol. Zlatan Saračević drugi. Razlog je jasan. Trpali su i trpali. Danas možemo lamentirati o važnosti obrane, od kvalitetama igrača zadatka, fenomenalnim vratarima, no kao u svakom sportu, prvi idoli su oni koji završavaju akcije.
A Sarač je to radio fascinantno. Topovskim udarima bušio je mreže, radio je to nepodnošljivom lakoćom i naravno da smo ga gledali drugačijim očima. Baš kao i Dražena. To su bili takvi igrači.
Otišao u Francusku učiti Francuze rukometu, a oprostio se iste godine kad je Hrvatska postala prvak svijeta
Zlatana Saračevića sam prvi put vidio na SP-u u Švicarskoj 1986., kad je reprezentacija Jugoslavije osvojila svjetsko zlato. Zatim sam ga gledao dvije godine kasnije na Igrama u Seulu kad je osvojio broncu. Banjalučke godine sam propustio ili ih se barem ne sjećam, no zato ga jako dobro pamtim kad je u dresu Medveščaka uzeo dva uzastopna Kupa u najjačoj ligi svijeta. Bila je to sjajna generacija Medvjeda za koji su tada igrali Pipe Smajlagić, Goran Perkovac, Mirko Bašić, Vlado Šola…, sve majstor do majstora, ali prvi među jednakima bio je onaj proćelavi, uvijek umorni i nezgrapni lik koji je davao golove.
Sarač je zatim otišao u Francusku putevima svog bivšeg suigrača iz reprezentacije Mile Isakovića s ciljem da Francuze nauči rukometu. Sedam godina je ostao tamo. Koliko ih je naučio, prosudite sami. S Hrvatskom je uzeo europsku broncu 1994., svjetsko srebro 1995. i olimpijsko zlato 1996. Premda je s Jugoslavijom bio prvak svijeta, Atalanta je bila kruna nevjerojatne karijere.
Vratio se u Zagreb gdje je bio mentor malome Džombi i s najmoćnijom Barcelonom u povijesti igrao je nekoliko mitskih finala Lige prvaka. Dvije je godine igrao u Mađarskoj, a u Zametu se umirovio u 43. godini. Simbolično, Zlatan Saračević ostavio se rukometa iste godine kad je Hrvatska u Portugalu, u zemlji u kojoj je on s reprezentacijom Hrvatske devet godina ranije uzeo europsku broncu (prvu veliku hrvatsku medalju). S 43 godine u Zametu je i dalje bio najbolji. Trpao je i trpao je. Bilo ga je užitak gledati. Možda je mogao igrati i do 50., ali zaključio je da je vrijeme za kraj.
Zlatana Saračevića nikad nisam imao priliku upoznati. S nekim drugim velikanima njegove generacije imao sam čast više puta razgovarati uživo i raditi brojne intervjue. Sa Saračem sam se tek par puta čuo i uvijek, ali baš uvijek je bio u nekoj gužvi. Ipak, nikad nije odbio poziv i na svaku je poruku uredno odgovorio. Kad bismo se čuli, svaki put smo dogovarali da ćemo malo širi razgovor napraviti nekom drugom prilikom.
Nažalost, to se nikad neće dogoditi.
Ipak, Saračev broj nikad neću izbrisati. Želim da mi on uz sve golove koje je zabio u karijeri ostane kao uspomena na jednog od prvih heroja uz koje sam odrastao.