NA današnji dan prije 25 godina Ajax je u finalu Lige prvaka odigranom na stadionu Ernst Happel pobijedio Milan 1:0 i osvojio svoj četvrti naslov prvaka Europe.
Nije to bila posebno spektakularna utakmica. Međutim, bio je dovoljan samo jedan bljesak Ajaxova talenta da se Milanova nada o obrani naslova Lige prvaka ugasi kao da je nikada nije ni bilo.
15 minuta prije kraja utakmice Louis van Gaal napravio je potez karijere. Iz igre je izvadio "motor" svoje momčadi Jarija Litmanena, kojeg je na toj utakmici potpuno zakočio čudesni Marcel Desailly, a u vatru je ubacio 19-godišnjeg Patricka Kluiverta. Šest minuta prije kraja dječak zarobljen u tijelu diva izmigoljio se do tog trenutka savršenoj obrani Milana i gurnuo loptu ispod nemoćnog Sebastiana Rossija za četvrti europski naslov kluba iz Amsterdama.
U finalu 1995. susreli su se Milan, zvjezdana momčad sagrađena na milijunima i godinama stvarana kupovinom najskupljih talijanskih i europskih nogometaša (samo je Gianluigi Lentini, u to vrijeme najskuplji svjetski nogometaš, koštao više nego cijela momčad iz Amsterdama) te Ajax, ekipa čija je filozofija bila dijametralno suprotna, s naglaskom na rad s mladima i na stvaranje bez financijskih iskakanja i trošenjem na europski etablirane igrače. Upravo je takav način rada Ajaxu donio naslov i zavist europskih bogataša koji su u redu čekali kako bi pokušali shvatiti nizozemsku tajnu uspjeha.
Tri puta u istoj sezoni je dječji vrtić iz Amsterdama srušio Milanov Dream Team
Treći put u istoj sezoni Ajax je morao igrati protiv momčadi koja je u to vrijeme dominirala europskim nogometom. Naime, u periodu od 1989. do 1995., Rossoneri su čak pet puta igrali u finalu, a triput osvajali naslov najboljih u Europi.
Kad to tako kažemo, onda pomalo čudno zvuči da je takav Milan bio apsolutni autsajder protiv momčadi koja je godinu dana ranije nakon četiri sezone suše osvojila prvi naslov prvaka Nizozemske i koja je u prosjeku bila stara tek 23 godine. No to je tada bila realnost. Ajax je te sezone bio toliko dominantan da je Milanu za pobjedu u finalu zaista trebalo čudo. Tri puta su Ajax i Milan igrali te sezone i sva tri puta je bolji bio dječji vrtić Louisa van Gaala. Milan u tri utakmice Kopljanicima nije zabio gol.
Stari lisac Fabio Capello shvatio je pouku iz prva dva dvoboja u skupini pa je toliko dobro pripremio momčad da se zaista činilo kako Ajax nema rješenja protiv savršeno organiziranih Talijana. Boban je odigrao jednu od najboljih utakmica u dresu Milana, Desailly je djelovao impresivnije nego u finalu 1994. kad je bio jedan od ključnih krivaca za najtežu noć u povijesti Barcelone, a Maldini i Baresi bili su standardno neprelazni.
Milan je odigrao gotovo savršenu utakmicu, ali protiv Van Gaalovih klinaca ipak nije mogao
U prvih 45 minuta igrači Ajaxa nisu uputili nijedan udarac prema vratima Rossija - tako nešto im se nije dogodilo više od dvije godine - no čak i tada, svakome tko je gledao utakmicu jasno je bilo da će Ajax na kraju slaviti. Kako smo već napisali, Louis van Gaal je stvarao momčad od igrača koji su u svakom trenutku mogli prijeći s plana A na plan B ili čak C ako je potreba nalagala. Upravo takva filozofija donijela mu je najveću pobjedu u životu. Izvadio je nevidljivog Litmanena, uveo je Kluiverta i Kanua, a Rijkaardu je dao slobodu da ode prema naprijed.
Milan je odigrao gotovo savršenu utakmicu, ali protiv Van Gaalovih klinaca ipak nije mogao. Jednostavno su bili predobri. Bili su, kako je kasnije rekao slavni Jorge Valdano, nogometna utopija i čisto savršenstvo.
Finale Lige prvaka 1995. bilo je daleko od savršene utakmice, ali konačni trijumf Kopljanika bio je i više nego zaslužen i predstavljao je vrhunac jedne od najboljih momčadi u povijesti nogometa. Ajaxov naslov i osobito način kako su došli do kraja svim je ljubiteljima nogometa tada dao nadu da se sprema početak nečeg velikog i lijepog. Nažalost, bila je to samo iluzija.
Trijumf Ajaxa te bečke večeri 1995. trebao je biti početak nečeg savršenog, no zapravo je bio početak kraja nogometa kakvog smo poznavali
Slavlje Ajaxa te večeri u Beču bio je labuđi pjev jedne unikatne generacije i, kako ćemo se vrlo brzo uvjeriti, predstavljalo je početak kraja nogometa kakvog smo poznavali. Vrlo brzo smo shvatili da je romantični nogomet umro, a s njim i ideja da ćemo još jednom, nekad u budućnosti, na krovu Europe vidjeti momčad sastavljenu od isključivo domaćih klinaca bez skupo plaćenih legionara. Van Gaalov Ajax te 1995. imao je u početnom sastavu sedam tinejdžera, prosječna starost ekipe bila je 23 godine, a jedina trojica stranaca bili su Finidi, Kanu i Litmanen, igrači koji su reputaciju stekli upravo u Amsterdamu. Iz današnje perspektive to zvuči nevjerojatno, ali većina igrača Ajaxa svoj zenit dosegnula je prije nego što su napunili 20. godinu. Gledajući pobjedu Ajaxa iz te perspektive, najpravednije je da su baš oni osvojili zadnji naslov prije nego što je sve otišlo u vražju mater. Jer puno je simbolike bilo u tom naslovu.
Od te bečke noći nogomet više nije bio isti jer je nešto kasnije te godine Europski sud za ljudska prava donio zakon koji će u povijesti ostati zabilježen kao Bosmanovo pravilo.
Van Gaalov Ajax predstavljao je zadnji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on u međuvremenu postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie navijača i Instagram nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako.