DOK SE sunce spuštalo ispod krova Stamford Bridgea, počelo se događati nešto neobično. Ptice su letjele unatrag, mačke su lajale, drveće je dobilo mandarinsku nijansu, a Roman Abramovič postao je odjednom zaštitnik nogometa, neprijatelj elita, oligarh masa. U kakav smo ovo svijet ušli? Koliko smo putovali kroz vrijeme? Koje smo moćne halucinogene droge uzeli da nas u tri dana odvedu do mjesta na kojem horde nogometnih navijača na Fulham Roadu mogu proglasiti originalnog nogometnog oligarha svojim bijelim vitezom, čuvarom izvornog nogometa, faraonom piramide, u The Guardianu se pita Barney Ronay.
Ali Abramovič je bio taj koji je poduzeo prvi korak u onome što je izgledalo, u roku od jednog sata, poput najkaotičnijeg povlačenja, naloživši izvršnom direktoru Chelseaja da sastavi dokument kojim izlazi iz europske Superlige.
Samo tri dana ranije Abramovič je ovlastio Chelsea da učini baš suprotno
Naravno, zanimljivo je zapitati se kako je točno ta odluka nastala i kakve je konzultacije zahtijevalo njeno donošenje. Prije nego se ikome dodijeli ikakva zasluga, vrijedi istaknuti da je isti taj Roman Abramovič samo tri dana ranije ovlastio Chelsea da učini upravo suprotno. Uglavnom, sve to su potezi čovjeka poznatog po tome što izgleda prilično nezainteresirano za većinu stvari, koji gleda kako se oko njega sve urušava i pomisli: "U redu, to smo riješili."
Vijesti iz Chelseaja bile su praćene sličnim događanjima u Manchester Cityju, posljednjem koji se pridružio engleskim klubovima, također očito zastrašenom realnošću. Iz Španjolske su već dolazile glasine da su se dva uključena kluba također počela kolebati i do jutra su se svi engleski klubovi povukli. Nakon što je kasno u nedjelju najavljena, čini se da do Superlige neće biti ništa, barem ne u trenutačnom obliku.
Kratkoročno će biti veselja. S pravom. Zavirili smo u tamu s druge strane, u svijet koji se nalazi u posljednjem produžetku. Zavirili smo u ono što je nogomet postao. Ovo je slučaj kad se upale kućna svjetla, kad pomalo zaprepašteno gledate oko sebe i shvatite gdje se točno nalazite.
Ovo je samo prekid vatre
I to je ono što stvarni vlasnici nogometa, navijači čiji su životi isprepleteni s tim klubovima te regulatorna i upravna tijela moraju naučiti iz ove priče. Bilo je lijepo osjetiti energiju, osjećaj vlasništva i zajednice probuđene ovim iznenadnim iznošenjem činjenica o tome gdje se nalazimo. Ali nemojte se zavaravati, ovo je samo povlačenje, prekid vatre, lažni mir.
Postoji teorija da amaterizam, osnovna neobičnost ovog prijedloga Superlige, ukazuje na to da ovo uopće nije bio apsolutni ili konačan prijedlog, već gambit osmišljen da bi šokirao. Kakva je ovo uopće Superliga s 15 momčadi, od kojih su tri iz Londona? Kakav to vlasnik iznosi ovo pred svijet, vlastite zaposlenike, vlastitu zaljubljenu publiku? I sve to bez utjehe, savjetovanja ili mogućnosti ograničavanja...
Kakva osoba koja je ikad postojala u normalnom svijetu može pristati na ovu grabež moći Glazerovom izjavom i očekuje da će biti dočekana intrigom i uzbuđenjem? Ovo je bio, i još uvijek jest, čudan splet prijedloga. Ako ih se uopće smatra ozbiljnim prijedlogom. Čini se da je alternativa vjerojatnija. Ovo je bilo zauzimanje ekstremnog stajališta, naprezanje mišića na najvišoj razini. Nema sumnje da je mnogo uključenih željelo da ovo prođe kako je i zamišljeno. Ali toliko toga nema smisla.
Što će Arapima i Abramoviču još više novca?
Iz kakvih pobuda Abu Dhabi prihvaća ovakvo nešto? Je li najbogatijoj naciji svijeta po stanovniku potreban novac? Da, Uefa je bila neprijatelj, ali kad je vaše vlasništvo nad nogometnim klubom u suštini PR vježba, onda će nagon za državnim udarom vjerojatno biti umanjen ovom razinom toksičnosti. Isto vrijedi i za Abramoviča, kojem također nije potreban novac, koji zna ponešto o pridruživanju nekom moćnom kartelu, ali koji ima bitno manje motiva da prihvati ovo nego, recimo, Barcelona, koja je jednostavno prestravljena vlastitim dugovima, škrtosti i nenormalnim stanjem.
Na kraju ostaje navijačima zapanjujuće jedinstvo osjećaja. Osjećaju ljutnju jer su, proviriši kroz vrata svojega kluba, vidjeli kako rukovodeći uništavaju klub za koji godinama navijaju, no ujedno osjećaju i moć jer im se, konačno, pružila mogućnost vidjeti što se iza zatvorenih vrata doista događa. Ovo još nije gotovo. Superliga se može odgoditi, može se ponovno pojaviti s drugim akterima ili biti jednostavno parkirana kao prijeteći satelitski entitet. Ali zabrinutost onih koji su uključeni također se mora čuti. Neprijateljev neprijatelj nije uvijek vaš prijatelj, a klubovi su u pravu u ovome - nogometna upravljačka tijela služe sama sebi i nisu transparentna. Reforma je apsolutno ključna i bolje je kad dolazi odozdo nego u ovom obliku.
Osim toga, bijes, jedinstvo i snaga potaknuti posljednjih dana govore o stvarima koje su daleko od nogometa, o otuđenju koje su mnogi ljudi osjećali mnogo prije pandemije. Nogomet je u tim stvarima samo vjetrokaz. Zavjernici i dalje kontroliraju teren. No, kako se Superliga povlači i ponovno grupira, čini se da bitka, ako ne i rat, mijenja smjer, zaključuje Ronay za The Guardian.