PEP GUARDIOLA je vjerojatno na poluvremenu rekao: “Dosta je.” Manchester City je u derbiju 26. kola Premiershipa pregazio Chelsea 6:0, a već nakon 25 minuta bilo je 4:0.
Od prvih pet udaraca na gol, četiri su završila u mreži. Završio bi i peti da Sergio Agüero u osmoj minuti nije promašio mrtvu šansu. Čisti zicer. Pred sobom je malo iskosa imao prazan gol, ali je neshvatljivo pucao pokraj stative. Događa se i najboljima.
Pet minuta kasnije se iskupio. Primio je loptu na 20 metara od gola i onda fantastičnim udarcem pogodio rašlje. Šest minuta kasnije pokazao je da je onaj promašaj bio slučajan. Iznimka koja potvrđuje pravilo. Ross Barkley je neshvatljivo išao vraćati loptu Kepi glavom s ruba šesnaesterca, a lukavi Agüero pratio je Barkleyevu “asistenciju”. Ovaj put nije pogriješio. Rutinski je pospremio loptu u gol baš kao što je u 56. minuti zabio penal za hat-trick, drugi zaredom. Bili su mu to 21., 22. i 23. gol ove sezone.
Devet minuta kasnije Guardiola se smilovao i u igru gurnuo Gabriela Jesusa. Prepuni Etihad je ustao i ovacijama ispratio Argentinca na klupu.
Bio mu je to 9. hat-trick na Etihadu, čime je srušio Henryjev rekord s Highburyja od osam hat-trickova na domaćem terenu. Bio mu je to 11. hat-trick u Premiershipu, čime je izjednačio rekord Alana Shearera. Bit će ih još.
Rijetko ga se svrstava među najveće
Kad se priča o najvećim napadačima na svijetu, uglavnom se priča o Messiju i Ronaldu. Onda dugo, dugo nema nikoga pa slijede Neymar, Lewandowski i Kane, a od nedavno su u tom društvu i Salah i Mbappe. Svi znamo za Sergija Agüera, ali kao da ga se redovito izostavlja s tog popisa. I ove sezone će, ne bude li nekih ozljeda, dostići brojku od 30 golova. Bit će mu to četvrta od zadnjih pet u kojima je to uspio s time da je u sezoni 2015./2016., kad je zabio 29, bio ozlijeđen.
Legenda kaže da nije bilo Sergija Agüera možda ne bi bilo ni današnjeg Manchester Cityja. Klub koji je 2008. godine preuzeo šeik Mansour vidno je napredovao iz sezone u sezonu pod novim vodstvom. Godine 2009. bili su deseti, sljedeće peti, a sezonu 2010./2011. završili su na trećem mjestu. Napredak je bio očit, ali Robertu Manciniju trebao je novi napadač. Carlos Tevez postao mu je golemi teret. Argentinac je bio u tihom ratu s klubom već šest mjeseci, malo je htio transfer, malo nije i u ljeto 2011. na Etihad je došao Agüero iz Atletica za 40 milijuna eura.
City je imao odličnu sezonu. Rasturio je United na Old Traffordu 6:1, ali Alex Ferguson se nije dao i ostao je u utrci do zadnjeg kola. Manciniju je trebala samo pobjeda protiv nebitnog QPR-a i naslov je bio u džepu. Nitko nije ni sanjao da gosti mogu pokvariti feštu koja se spremala, a kamoli da bi City u sudačkoj nadoknadi gubio 2:1.
U najluđoj završnici u povijesti Premiershipa Edin Džeko je u 92. minuti izjednačio, a Sergio Agüero u 95. zabio “aguerovski” gol za 3:2 i naslov prvaka nakon 44 godine čekanja. Tko zna gdje bi danas bio Manchester City da svemogući Argentinac nije zakucao tu loptu kraj Kennyja, ali upravo je ta titula bila temelj onoga što taj klub danas znači u svjetskom nogometu.
Tanka je linija između uspjeha i neuspjeha, a još tanja između života i smrti. Malo je nedostajalo da City ne bude ono što je danas, a još manje da Sergio Leonel Agüero zvani “Kun” danas uopće bude među živima.
Rizična trudnoća
Leonel Del Castillo i Adriana Agüero imali su 19, odnosno 17 godina i kćerkicu Jessicu kad su se preselili iz Tucumana u 1300 kilometara udaljeni Buenos Aires u potrazi za boljim životom. Sve što su imali je malo zemlje u siromašnoj četvrti Gonzalez Catan kraj zagađene rijeke Las Viboras. Sav novac koji je imao Leonel je potrošio na cigle kako bi vlastitim rukama svojoj obitelji izgradio dom. Imao je taman za malu kućicu kojoj je krov napravio od željeza i aluminija koje je skupio na smetlištu.
WC je bio rupa u podu prekrivena kartonom. Pitke vode nije bilo pa je Adriana svakog dana hodala do pumpe za vodu kako bi napunila boce, što piše u Agüerovoj biografiji.
Krajem 1987. Adriana je zatrudnjela, a u proljeće sljedeće godine otrovna Las Viboras je poplavila njihovu četvrt zbog obilnih kiša. U strahu da će joj lopovi opljačkati ono malo što imaju ako se evakuiraju, tročlana obitelj nije željela napustiti svoj dom iako je voda bila do koljena. Kad su oluje dva tjedna kasnije pojačale, morali su napustiti svoj kvart i 20-ak danas su spavali na podu u lokalnoj crkvi.
Kuća im je u međuvremenu bila opljačkana, no vratili su se u nju, a život im se vraćao u normalu. I baš tada je trudnoj Adriani, dva i pol mjeseca prije termina za porod, pukao vodenjak. Lokalna bolnica nije znala što bi s njom pa je djevojka tri sata autobusima, vlakovima i pješke išla do velike gradske klinike. Liječnici su rekli da će joj pokušati spasiti trudnoću koja je bila krajnje ugrožena. Trebala je ostati u bolnici nekoliko dana, ali je na kraju ostala dva mjeseca i puštena je kući dva tjedna prije termina.
"Donijet će vam sreću"
Kad se vratila na porod, liječnici su joj rekli da je dijete zaglavilo i da će morati napraviti epiziotomiju (zarezivanje vagine). Uz to, dječaku će slomiti ključnu kost kako bi ga lakše porodili, ali drugog načina nije bilo. Tako se 2. lipnja 1988. godine rodio mali Sergio, piše u njegovoj biografiji.
Kad je pregledao dječaka i shvatio da neće imati nikakvih trajnih oštećenja, liječnik je rekao Adriani:
“Ovaj mali će vam donijeti puno sreće u životu.”
Iako su preostalih pet njegovih braće i sestara koji su se kasnije rodili nosili očevo prezime Del Castillo, Sergio je oduvijek bio Agüero. Prema argentinskom zakonu, u vrijeme njegova rođenja roditelji su bili maloljetni, a budući da nisu bili ni vjenčani, novorođenče je moglo nositi samo majčino prezime. U životu koji je prepun slučajnosti Sergio se trebao se zvati Lionel, ali to ime nije bilo na listi dopuštenih imena u Buenos Airesu. Smio se zvati Leonel, kao i njegov otac, pa su ga roditelji nazvali Sergio Leonel Agüero.
Nogomet mu je bio suđen, a baš kao što je liječnik rekao, imao je puno sreće. Obitelj Agüero-Del Castillo stalno se selila, ali je igrom slučaja uvijek živjela jako blizu nogometnog terena. Kad je imao pet godina, Sergio je uglavnom gledao crtiće, posebno “Wanpaku Omukashi Kumu Kumu” prema kojem mu je susjed, pogriješivši slova, dao nadimak Kun.
Kad su se preselili u četvrt Los Eucaliptus, korner zastavica bila im je točno metar od ulaznih vrata i Agüero više nije mogao ignorirati nogomet.
Igrao nekoliko utakmica u jednom vikendu
Čim je počeo igrati nogomet, otac Leonel, inače i sam nogometaš, shvatio je da je mali iznimno talentiran. Ostavio se posla i počeo je voditi sina na utakmice. Sergio bi za vikend igrao četiri, pet utakmica za razne momčadi i zabijao bi i po sedam golova. Nije imao konkurenciju i uz pomoć prijatelja Cristiana Formige u napadu i golmana Emiliana Moline, s kojim je bio nerazdvojiv, rasturao je konkurenciju.
“Tata se strašno žrtvovao za moju karijeru. Bio je sa mnom na svim utakmicama. Da nije, možda bih negdje putem odustao jer nisam želio sam putovati. Mama je bila puno stroža od njega. Tata me vodio na treninge, ali ona je rekla da neću smjeti igrati ako ne budem dobar u školi”, rekao je Sergio Agüero u svojoj knjizi.
O strašno brzom i iznimno dominantnom klincu počelo se pričati po Buenos Airesu, a onda i šire. Željeli su ga Lanus i Quilmes, ali Leonel nije mogao plaćati članarinu koja je bila obavezna. Javili su se Boca i River, no roditeljima se nije sviđala ideja tako naglog odlaska u neki veliki klub, a onda se pojavio Samuel Liberman.
Argentinski biznismen imao je dobre veze s Independienteom i jako dobar nos za talente. U karijeri je otkrio Diega Forlana i bio je uvjeren da je mali Sergio zlatna koka. Iako Agüero nije imao još ni deset godina, Liberman je njegovoj obitelji kupio kuću, Sergija upisao u privatnu školu, nabavio im je odjeću, hranu i sve ostale potrepštine i davao im mjesečnu naknadu. Zauzvrat je dobio sva ekonomska prava na njihova sina na deset godina.
Kad je imao 12 godina, ozbiljno je iskakao iz prosjeka i argentinski list Cronica opisao ga je kao igrača na kojeg možete staviti kuću da će uspjeti. Sljedeće godine želio ga je Juventus. Iako je obitelj primala mjesečnu naknadu od Agüerova “vlasnika”, i dalje su imali jako puno potreba. Ponudu je bilo teško odbiti, ali su oni to ipak učinili.
Biznismen otkupio ekonomska prava na mališana
Samuel Liberman shvatio je da Agüero mora uspjeti i, kad je imao 14 godina, odveo ga je u menadžersku agenciju IMG koja i dans brine o njemu. Obitelj, koja je sad imala već sedmero djece, preseljena je u novu, veću kuću, a Sergio je dobio ugovor s Nikeom. Tri dana nakon 15. rođendana ubačen je u prvu momčad Independientea te je s 15 godina i 33 dana postao najmlađi igrač koji je zaigrao u prvoj argentinskoj ligi na utakmici protiv San Lorenza. Iako je strelovitom brzinom došao do seniorskog nogometa, Agüero sljedećih godinu dana nije previše igrao. No kad je spojio tri utakmice i zabio prvi gol, dobio je poziv u argentinsku U-20 reprezentaciju na SP-u u Nizozemskoj. Tamo je upoznao Lionela Messija. On se pak trebao zvati Leonel, ali je otac krivo ispunio papire kad ga je prijavljivao, a budući da je to ime bilo dopušteno u Rosariju, Leonel je postao Lionel Messi. Susret s Agüerom negdje je očito bio zapisan. Bili su najmlađi članovi te reprezentacije, zbog čega je izbornik odlučio da će biti cimeri.
“Izbornik je bio uvjeren da će Sergio kad-tad igrati u Europi. Budući da je Messi već bio u Barceloni, smatrao je da će mu njegovo iskustvo kroz razgovor pomoći. Odmah su se sprijateljili i postali jako dobri”, rekao je novinar Sergio Fresco koji je pratio karijeru obojice.
I dok se Argentina pripremala za turnir, Agüerov prijatelj Emiliano, onaj golman s kojim je igrao kao klinac, teško je stradao u prometnoj nesreći u Buenos Airesu. Sergio je stalno bio na internetu i kod kuće provjeravao je li sve u redu. Stručni stožer reprezentacije pripremao se kako da postupio ako dječak premine i nisu znali kako da mu to priopće. Dogodilo se najgore. Emiliano je preminuo i stožer je zamolio osoblje hotela da isključi Wi-Fi kako dječak ne bi sam negdje na internetu pročitao tužnu vijest.
Neraskidivi prijatelji
Neke sobe su i dalje imale pristup internetu. Messi je ranije ustao, saznao da je Sergijev prijatelj poginuo i on mu je to i prenio.
“Taj trenutak stvorio je neraskidivu vezu među njima”, rekao je Fresco.
Argentina je osvojila to Svjetsko prvenstvo i Agüerovu karijeru više ništa nije moglo zaustaviti. Uskoro je u Independienteu dobio broj 10, zabio je tri gola u dvije utakmice u velikom derbiju protiv najvećeg rivala Racinga. U 36 utakmica za klub svojeg djetinjstva zabio je 18 golova. Željeli su ga svi europski klubovi, ali najbrži je bio Atletico koji ga je, pokazalo se, pratio godinama. U ljeto 2006. godine platili su 23 milijuna eura, što je bio rekord za nekog igrača i najveći Atleticov ulazni transfer.
Ostalo znate.
Trinaest godina kasnije Agüero, veliki Messijev prijatelj, u profesionalnoj karijeri ima 641 utakmicu za Atletico, City i Argentinu i 371 gol. Zabijao je golove koji su usmjeravali sudbinu čitavog jednog kluba. Okretao je utakmice, sam je lomio protivnike i gotovo da nije odigrao lošu sezonu u karijeri. Nije igrao u najvećim svjetskim klubovima, ali je bez dileme jedan od najvećih.
Liječnik je bio u pravu. Agüero je donio neizmjernu sreću svojim roditeljima, ali i tisućama nogometnih navijača diljem svijeta koji neke njegove golove, kao onaj QPR-u, nikad neće zaboraviti.