RIJEKA je u pretposljednjem kolu prvenstva svladala Hajduk na Poljudu s 3:2 i uključila se u utrku za drugo mjesto koje vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka. U zadnjem kolu treba im pobjeda protiv Istre, ali i remi Osijeka i Lokomotive koji s istim brojem bodova (62) ulaze u direktan okršaj za Ligu prvaka.
Rijeka se s tri pobjede u nizu vratila u igru, ima bod manje od Lokomotive i Osijeka (61), a sinoć su na Poljudu poveli protiv Hajduka i u međusobnom omjeru od osnivanja HNL-a. Pobijedili su Hajduk 33 puta, dok su Splićani ostali na 32 pobjede, uz 29 remija.
Iako su Riječani na gostujućem terenu svladali rivale u uzbudljivoj i zabavnoj utakmici, susret je bio je daleko od ozbiljnog nogometa.
Ni Hajduk ni Rijeka nisu zaslužili igrati Ligu prvaka
Prva i druga momčad s ljestvice HNL-a idu u borbu za Ligu prvaka, a uzorak od 36 odigranih kola dovoljno je velik za procjenu njihove igre. U rezultatskom smislu pogrešno je reći da Rijeka nije zaslužila igrati Ligu prvaka. Jednako pogrešno bi bilo reći da to nije zaslužio Hajduk, da je kojim slučajem još uvijek u igri. No osim rezultata postoje i drugi parametri.
Jedan od njih je dojam, a i Rijeka i Hajduk su ove sezone odigrali puno više loših nego dobrih utakmica. Takav je bio i sinoćnji derbi. U ruletu taktika koje su teško mogle dati ploda, pobijedila je ekipa koja je napravila manje kardinalnih grešaka i koja je imala više sreće.
Hajduk je s obzirom na budžet i sastav ekipe najveći podbačaj sezone. Očekivanja su bila puno veća od konačnog rezultata. Rijeka je bolja u tom pogledu, ali ni njihova sezona nije bila naročito uspješna. Na kraju mogu skupiti maksimalno 64 boda, što je njihov najslabiji rezultat otkad se liga igra u ovom formatu posljednjih sedam sezona.
Simon Rožman je još jedan trener Rijeke koji radi u iznimno teškim uvjetima u kojima uprava rasprodaje najbolje igrače, a ne dovodi nikog. Zbog činjenice da i dalje uspijeva momčad zadržati konkurentnom, treba mu odati priznanje. Međutim, ekipa koja na tržištu ne pokazuje ni najmanju ambiciju i koja se kadrom i igrom krpa iz kola u kolo, ne bi trebala igrati Ligu prvaka.
Tudor i Rožman postavili su igru koja nije mogla uspjeti
Čim su izašli početni sastavi za sinoćnji derbi na Poljudu, moglo se naslutiti kakvu ćemo utakmicu gledati. Hajdukovih 4-4-2 s rombom u sredini terena i Rijekinih 3-5-2 najavili su da će u sredini terena vladati ogromna gužva s čak osam igrača koji će tamo tražiti loptu. S Hajdukove strane tu su se nalazili Jurić, Čuić, Jradi i Caktaš, dok su s Rijekine tu bili Lepinjica, Lončar, Halilović i Andrijašević koji se s pozicije drugog napadača spuštao u veznu liniju.
Bilo je jasno da će taktičku pobjedu i kontrolu nad utakmicom uspostaviti ekipa koja brže i efikasnije nađe širinu u svom napadu, čime će doći do zraka u posjedu i raširiti suparnika. Nijednoj ekipi to nije uspjelo.
Hajduk je u još jednom Tudorovom eksperimentu izgledao izgubljeno. Njegovi usko postavljeni veznjaci, koji se nisu mogli osloboditi čuvara u ovako postavljenoj igri, kretali su se prema svojoj obrani kako bi primili loptu. To ih je udaljavalo od zone u kojoj bi trebali tražiti višak i razigravati Juranovića i Čolinu koji su kao bekovi trebali biti rješenje u ovakvoj utakmici.
Tek su u 23. minuti prvi put odigrali smislenu akciju protiv ovakve obrane. Jairo se postavio između stopera Galovića i beka Raspopovića. Raspopović je zbog toga morao prići blizu svojem stoperu kako bi mu pomogao, a to je ostavilo ogroman prostor na krilu za Čolinu. Jairo je dobio loptu i odložio je za Čolinu, čime je Hajduk prvi put sustavno ostvario višak na utakmici. Do kraja susreta je uglavnom glavom pokušao probiti zid.
Hajduk do svojih bekova nije mogao doći, a Rijekini nisu bili na pozicijama na kojima bi napravili razliku. Nisko postavljen blok i pasivna igra u obrani značili su da se Raspopović i Štefulj moraju spuštati blizu svojem golu, a onda se po osvajanju lopte ne stignu dovoljno brzo podići kako bi ponudili svojim veznjacima rješenje u širini terena. Najbolje od Rijeke vidjeli smo u tranziciji u kojoj je Lončar sjajno nalazio prostor iza Juranovićevih leđa, ali nekoliko povremenih rješenja nisu razina koja bi ih trebala zadovoljiti.
U utakmici u kojoj nijedna ekipa nema rješenje za onu drugu obično pobijedi ona koja napravi manje grešaka u opasnoj zoni. Tako je bilo i ovaj put.
Sve što trebate znati o Hajduku ove sezone stane u prvi Rijekin gol
Nakon ovog susreta može se pričati o užasnoj povratnoj trci Hajdukovih veznjaka koji su kasnili za svojim igračima u obrambenoj tranziciji, može se pričati i o pripremi prekida na kojem nitko ni u jednom trenutku nije obratio pozornost na usamljenog Galovića ili zonu u kojoj se on nalazi, zbog čega su izgubili utakmicu u sudačkoj nadoknadi. Može se pričati o još sto većih ili manjih grešaka, ali to nije potrebno.
Dovoljno je pogledati prvi Rijekin gol koji sadrži sve što trebate znati o Hajduku u ovoj sezoni. Najprije je nekoordinirani presing doveo do toga da Stanko Jurić ne zna za kojeg je igrača zadužen pa je Lepinjica ostao petnaest metara udaljen od bilo kojeg Hajdukovog igrača. Nakon toga Ćuić nije na vrijeme prepoznao da će lopta ići Lončaru u dubinu pa ga je Lončar pretrčao. Situaciju je mogao spasiti Dimitrov, ali teško je objasniti njegovu reakciju i pasivnost prema Lončaru kada je Rijekin veznjak stigao do lopte. Na kraju, nevjerojatno je koliko dugo je Vuškoviću trebalo da na vrijeme prepozna opasnost i Dimitrovu dijagonalno zatvori leđa.
Ovo nisu greške igrača koji su nedovoljno dobri ni greške uzrokovane nepažnjom ili sistemskim manjkom načina na koji Hajduk igra. Ovo su greške igrača koji ne znaju što trebaju raditi na terenu. Ovo su greške igrača koji ne vjeruju ni treneru ni jedan drugome. Oni svake sekunde dižu glavu u nadi da će netko drugi preuzeti odgovornost za njihovu ulogu koja im nije jasna.
To je slika Hajduka ove sezone. Jalov, izgubljen, preplašen i bez ikakvog identiteta, miljama daleko od ozbiljnog nogometa i vlastitih ciljeva.
S druge strane, Lokomotiva igra najatraktivniji nogomet u ligi, jasno definiran. Osijek nije spektakularan, ali je manje loš od Rijeke i Hajduka. Jedan od ta dva kluba zaslužio je igrati Ligu prvaka.