Nekad najveća nada Hrvatske i najbolji naš atletičar Željko Vincek u pismu je objasnio teške uvjete u kojima se pokušava vratiti vrhunskoj atletici. Njegovu priču koju je objavio portal Run Croatia prenosimo u cijelosti.
Zaljubljen u trčanje
Ja sam Željko Vincek, hrvatski atletski reprezentativac od 2003. godine.
Moja priča počinje još ranije, već kao klinac maštao sam kako sam najbrži čovjek na svijetu te kako osvajam Olimpijske igre. Već u ta vremena volio sam se natjecati s vršnjacima ali i onim puno starijima.
Toliko sam bio zaljubljen u trčanje i takmičenja da sam iscrtao na asfaltu ispred kuće ciglom atletsku stazu. Tamo su se održavala prva moja takmičenja i prvi uspjesi. Tog ljeta bio sam najbrži u ulici, osvojio sam prvo natjecanje ali je i atletika osvojila mene. Postali smo nerazdvojan par, toliko sam volio trčati da ni u dućan koji je bio 50 metara od moje kuće nisam išao polako nego u sprintu. U osnovnoj školi pokazao sam učiteljima da mogu računati na mene u svim sportovima, pa sam tako zbog svoje brzine bio najbolja nogometna špica, rukometno krilo ali i vrlo dobar gimnastičar. U 6. razredu upoznao sam prvi put atletsku stazu, nastupio sam za školu na županijskom natjecanju i osvojio drugo mjesto, no kao i većina dječaka otišao sam u nogomet sve do 1. razreda srednje škole.
Tako sam 2002. godine na tjelesnom istrčao rekord škole na 400 metara. Profesor me uvrstio u ekipu škole i bio sam najbolji atletičar sjeverozapadne Hrvatske. Pobijedio sam na 100 i 400 metara. Dobio sam te godine poziv atletskog kluba Varaždinska banka da im se pridružim. Na jesen sam krenuo na prve prave atletske treninge, moj prvi trener dao mi je za početak da skačem dalj i motku. Naporno sam trenirao i počela su prva ozbiljna natjecanja. Prvo službeno natjecanje bilo mi je u Karlovcu, sjećam se kao danas kako mi je trener dao prve sprinterice iako su bile broj 47 a ja sam nosio 42 bio sam najponosniji, kasnije sam pobijedio na 100 metara i bio drugi u skoku u dalj.
Već na sljedećem natjecanju istrčao sam omiljenu disciplinu, 400 metara. Pobijedio sam na kupu Hrvatske i postao najbrži mlađi junior Hrvatske. Počeo sam trenirati sa svojim drugim trenerom samo za disciplinu 400 metara. Trener Marinko Šipoš i ja počeli smo jednu lijepu atletsku priču. Uz ozbiljan pristup već na proljeće 2003. godine istrčao sam normu za svoje prvo veliko natjecanje. Pobijedio sam na seniorskom kupu Hrvatske i izborio nastup na seniorskom kupu Europe u Istanbulu. To je bio moj prvi nastup za reprezentaciju Hrvatske. Plasirao sam se i na svjetsko atletsko prvenstvo za mlađe juniore koje se održavalo u Kanadi. Tamo sam pokazao sav svoj talenat i kao da sam već iskusan trkač odradio kvalifikacije i polufinale. U finalu sam osvojio svoju prvu veliku medalju. Bio sam 3. na svijetu! Senzacija i oduševljenje. Prilazili su m i velikani poput Jonsona i govorili kako sam budućnost produženog sprinta.
Nastavio sam s treningom i dva tjedna kasnije u Parizu sam pokorio Europu. Pobjeda na 400 metara na prvenstvu mlađih juniora Europe. Završio sam sezonu kao najbrži Europljanin. Krenuli smo u nove pripreme i u juniorski staž. Kao junior počeo sam ozbiljnije trenirati, 2004. godine ponovno sam bio najbrži u Hrvatskoj na 400 metara te sam se plasirao na kup Europe u Plovdivu. Tamo sam prvi put osjetio pravu seniorsku atletiku Europe. Bio sam najmlađi u utrci na 400 metara. Opet senzacionalno pobjeđujem s vrhunskim rezultatom. Kao mlađi junior trčao sam 47,26 na 400 metara a u Plovdivu sam istrčao 46,19. Bio je to najbrži juniorski rezultat u Europi i novi hrvatski juniorski rekord. Tim sam rezultatom izborio nastup na svjetskom juniorskom prvenstvu u Italiji. Kvalificirao sam se u polufinale i nažalost za jednu poziciju nisam uspio izboriti finale. No još odlučniji i gladniji pobjeda krenuo sam u pripreme za iduću sezonu.
2005. godine bio sam maturant te sam u školu išao popodne. Trenirao sam u teškim uvjetima, naime dizao sam se u pola 6 kako bi vlakom otišao u Varaždin na trening , već u 10 i 45 vračao sam se 20 km natrag kući na ručak i ponovo u 13 sati kretao u školu da bi se u 20 sati vratio kući. Bilo je jako teško i stresno razdoblje. Bio sam odlučan i uložio sam velik trud koji mi se isplatio. Bila je to sezona iz snova, Već u prvim uvodnim utrkama pokazao sam veliku formu pa sam tako postavio novi državni juniorski rekord na 200 m u prvoj utrci. Otišao sam na kup Europe u Švedsku i tamo obranio naslov od godine ranije. Istrčao sam normu za Mediteranske igre u Almeriji. Otišao sam u Španjolsku po što brži rezultat. Plasirao sam se u finale i onda eksplozija u finalu. Novi juniorski rekord Hrvatske, najbrže vrijeme juniora u Europi ali i sveukupno 15 seniorski rezultat u Europi 45,90.
Osvojio sam prvu seniorsku veliku medalju, uzeo sam seniorsko srebro na 400 m i istrčao normu za svjetsko atletsko prvenstvo u Helsinkiju. No prije Helsinkija čekalo me juniorsko prvenstvo Europe u Kaunasu. Tamo sam došao s prvim rezultatom, odlično odradio kvalifikacije i polufinale. U finalu glavni konkurent mi je bio Martin Rooney iz Engleske. Bilo je to veliko finale i još veća pobjeda. Prilikom ždrijeba staza dobio sam 8 stazu te nisam nikog imao ispred sebe, trčao sam sjajno i izašao kao vodeći na zadnjih 100 metara. Velika pobjeda nad vidjet ćemo kasnije dvostrukim seniorskim prvakom Europe .
Najveća nada Hrvatske
Dva tjedna kasnije nastupio sam na svjetskom prvenstvu i zauzeo 24. mjesto na svijetu u jednoj od najjačih disciplina. Za nagradu te me je godine hrvatski olimpijski odbor proglasio zajedno s Marinem Čilićem te ovogodišnjim olimpijskim pobjednicima u jedrenju, Fantelom i Marinićem najvećom sportskom nadom u Hrvatskoj.
Počeo sam se spremati za sljedeću sezonu no nažalost zbog nekoliko ozljeda i puknuća mišića ta je sezona bila iscijepana pa nisam postigao zapaženih rezultata, ali ipak osvojio sam 20 mjesto na prvenstvu Europe za seniore u Švedskoj. 2007. godine postao sam senior, dobre odrađene pripreme su bile iza mene i norma za EP bila je tu. Otišao sam u Debrecen sa 6 rezultatom u Europi , odradio vrhunski kvalifikacije i polufinale. Ušao sam među osam finalista u Europi , kakvo finale je tek sljedilo. Trener Šipoš spremio me odlično i zadnja poruka bila mi je da idem jako i ako dođem prvi na 300 metara da imam medalju. Odlučio sam krenuti jako pa što bude. Na 300 metara izašao sam drugi i krenuo u finiš. Pobjedničko vrijeme zaustavilo se na 45,69 ali pobjednik se nije znao, naime ruski atletičar i ja ušli smo u cilj poravnati pa je odlučivao fotofiniš. Izgubio sam zlato samo za jednu tisućinku. Identično vrijeme ali ipak drugo mjesto u Europi i istrčana norma za Olimpijske igre, moj se san ostvario, idem na Olimpijske igre u Peking.
Doktori su rekli da je karijera gotova
Uz sve sportske uspjehe i izgubljeno zlato u sezoni prije ipak sam u 2008. godini osvojio svoje najveće zlato, postao sam tata, narodila mi se kći Lara. Krenuli smo se spremati za OI i sve je bilo savršeno do 16.07. 2008. godine. Nastupao sam pred domaćom publikom u Varaždinu dva tjedna prije odlaska u Peking. Dogodilo se ono najgore što je moglo, zbog lagane viroze tjedan dana prije nisam se stigao oporaviti i nastupio sam pod laganom temperaturom. Nažalost bila je to kriva odluka, razbolio sam se još jače i završio u bolnici u teškom stanju, akutno zatajenje bubrega i dugotrajan oporavak. Doktori su rekli da moram prekinuti karijeru, A tu je bila i moja obitelj, žena i kći, bilo je prerizično da odem u Peking, nisam se mogao kockati s obitelji. Odlučio sam pauzirati godinu dana te sam se vratio na mediteranskim igrama u Pescari 2009. godine.
Iako nisam bio spreman, ni približno, uspio sam završiti na 10. mjestu. Bio je to poticaj da ponovno krenem jako te se vratim do kraja. Međutim kako sam se dugo oporavljao od bolesti tako je dugo trebalo da se vratim na stari put. Tek 2013. godine sam se u potpunosti vratio u trening. No tada počinju problemi, kako nisam uspio trčati brzo prijašnjih godina ostao sam bez stipendije i morao sam tražiti druga rješenja. Napravio sam veliku promjenu, napustio sam AK Varaždin i trenera Šipoša te otišao u AK Dinamo Zrinjevac kod trenera Damijana Sedića. Krenula je suradnja i ja sam se posvetio treningu. Iako je situacija takva da putujem u Zagreb na jedan trening a ostalo odrađujem sam bilo je zaista teško. No iz svega toga uspio sam 2014. godine istrčati normu za EP u Zurichu. Tamo sam se u kvalifikacijama nažalost povrijedio te je sezona ranije završila.
Još nisam dao sve od sebe
Prošle godine se situacija još pogoršala i razmišljao sam o odlasku iz atletike. Pokušavao sam na više mjesta moliti za posao da mogu trenirati jer mislim da još nisam sve dao od sebe. Na zimu 2015. rekao sam da ću još ovu sezonu pokušati zapeti i ostvariti norme za velika natjecanja. Trener je složio vrhunski program no za njegovo ostvarivanje trebala nam je financijska pomoć. Za ovu sezonu s trenerom sam odradio 5 treninga a ostalo sam jer nisam imao novaca za putovanja.
Nisam imao ni za vitamine a ni za koju masažu da se što prije oporavim. Uspio sam bez ozljeda krenuti u sezonu te sam na kraju uspio biti viceprvak Balkana ali sam isto tako za samo 13 stotinka promašio normu za EP u Amsterdamu. Neki dan sam razgovarao s trenerom i kaže da vjeruje da uspijemo skupiti 7000-8000 eura mogao bi trčati na svim velikim natjecanjima i biti uz bok najbržim trkačima u Europi a i šire. Vjeruje kako ja to mogu samo ako sam unutra skroz jer ovako kako je bilo ove godine je gotovo nemoguće. Kad malo bolje razmislim u pravu je. Kad sam imao sve uvjete bio sam najbolji u Europi i šire, bio sam proglašen najboljim sportašem u Varaždinu nekoliko puta, dobivao priznanja od HOO-a te proglašavan najboljim hrvatskim atletičarem zajedno sa Blankom Vlašić. A trebalo je uložiti u mene nekoliko tisuća eura.
Vjerojatno sam i ja krivac za nekoliko grešaka kroz karijeru ali krivaca ima više. Ja se nadam kako ću i iduće godine krenuti u lov na što bolji rezultat i u borbu sa štopericom iako znam da ona ne može imati slab dan. Ako sam vas barem malo inspirirao mojom sportskom i životnom pričom, a radi navedene situacije, svaka podrška mojim treninzima je dobro došla .
Hvala! Željko Vincek A.K. Miošića 21 Ludbreg Moj br.mob, 0919068509