LEGENDARNI crnogorski rukometaš i bivši trener RK Zagreba Veselin Vujović danas slavi okrugli 60. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, donosimo vam priču Olivere Bogavac iz časopisa Tempo iz 1988. godine, nakon njegova oproštaja od šabačke Metaloplastike, s kojom je dvaput bio europski prvak.
BIO JE banket. I muzika je svirala (u srce ih dirala) sve nešto kao "Jel ti žao", i tako to. A za finale... "Samo za Vuju", a sad adioooo-o, a sad adio... I bilo je sjetno, i kanula je i poneka suza.
Neki sat prije banketa, u čast tridesetogodišnjice Metaloplastike i pedesetogodišnjice šabačke kemijske industrije, igrao se (a što bi u Šapcu?) rukomet. Pred oko 3000 navijača Metaloplastika je odigrala prijateljsku utakmicu s Barcelonom i pobijedila 28:22. I bilo bi to za Šapčane, kao i obično, veliko slavlje. Samo da nije bilo one "svečane i radne" 32. minute.
Zašto? Kao da još ima nekoga tko to ne zna. Sudac je zaustavio vrijeme.
Ljubimac šabačke i rukometne publike uopće, kapetan Metaloplastike Veselin Vujović - Vuja, skinuo je kapetansku traku i predao je Zlatku Portneru. Skinuo je dres Metaloplastike i obukao crveno-bijeli, Barcelonin. U drugom poluvremenu pucao je na gol svog (do maloprije) klupskog druga Lukića. Dekoncentriran i (ozbiljno) uplakan - pogodio je samo jedanput.
"Nije nikakva tajna", kaže Vuja. "Za praktički tri godine (ova mu se računa kao da je igrao za Španjolce) u Barceloni dobio sam 650.000 dolara. To je način da osiguram egzistenciju i sebi i obitelji jer čovjek ipak ne igra zauvijek. Mora se misliti na vrijeme. Započet ću poslije neki biznis."
U Šapcu?
"U stvari, najviše bih volio da bude ovdje. Ovdje se nekako najviše osjećam kao kod kuće (možda zato što stanuje preko puta punice), ali tko zna. Da prođu ove tri godine, pa ćemo vidjeti."
Da se odrazim, poletio bih
Sebe ne može ni zamisliti kao nešto drugo. Kao čovjeka koji nije igrač. Ili barem trener. Nekoga tko u dvoranu ulazi samo kao gledatelj.
"Ja onako, razumski, znam da neću igrati još tko zna koliko. Eto, već mi je 27 godina. Dolaze mlađi. Ali, mada sam svjestan da mi je ono 'poslije igračke karijere posvetio se' sasvim blizu, nekako ne volim o tome razmišljati. Moj život je u stvari trening, rezultati, igra, kombinatorika na parketu, navijači.
Recimo, igra se na stranom terenu. Publika urla. Mrzi vas i vi to osjećate. Spominju vam svaki čas roditelje i preostalu žensku rodbinu, procjenjuju vam uši, nos, noge. Prosječnog igrača to blokira. Ne može igrati čak ni prosječno. A ja takvo stanje volim. Uzmem loptu i kroz gomilu psovki, zvižduka i urlanja krenem prema protivničkom golmanu.
U tim trenucima taj golman izgleda ogroman, a gol mali, sasvim mali. Izgleda kao da nije moguće pogoditi ga. Onda, u jednom djeliću sekunde, shvatiš gdje treba gađati. I kad pogodiš, u gledalištu koje je još trenutak prije toga urlalo - nastane tajac. E, taj trenutak, kad jednim svojim pokretom natjeraš nekoliko tisuća pobješnjelih ljudi da zašute, to je nešto što me ispunjava tolikom srećom da mi se u takvim trenucima čini da ću, ako se samo malo jače odrazim - poletjeti."
Kapetan u gledalištu
"Zlajo! Jao, sudac, majku ti..." (nije za novine). "Zlajo! Pa ovaj nije normalan. Sad! Saaad!"
Hvata se za glavu, blijedi, stišće šake, zatvara oči, skače s klupe i pretječe jedno četiri reda gledatelja. Tko to? Naravno, Veselin Vujović! I to prije nekog vremena na polufinalnoj Metaloplastika - Crvena zvezda, koju je kapetan, zahvaljujući "čojstvu i junaštvu" prikazanom u susretu s Pelisterom, pratio iz gledališta.
"Tata, zasto cika Vuja ne igla?" pitala je stalno jedna trogodišnja navijačica Metaloplastike iz petog reda (kapetan je "sjedio" u četvrtom), a dolazile su i delegacije petogodišnjih navijača. Jedna predvođena izvjesnim Nebojšom da priopći: "Čika Vujo, mi navijamo za tebe." A druga, pod vodstvom Marka Vujovića, kapetanovog bucmastog jedinca, da se raspita za koga Vuja navija. Marko je rekao za Zvezdu. ("To samo u nogometu, sine moj.")
"Ovo mi je već šesta utakmica koju ne igram i, ako je za ugled drugima - mnogo je brate."
Poslije smo iz daljnjeg razvoja događaja vidjeli da je istog mišljenja (srećom!) bila i natjecateljska komisija koja je i odrezala kaznu.
"A recite mi pravo: što sam ja drugo mogao učiniti u Bitolju? Čovječe! Oni tamo željeli su našu smrt! (Kapetan je uvjeren da ne pretjeruje.) U dvorani se pušilo. Bilo je zagušljivo. A znate kako je, manjak kisika utječe na mozak. Teško se koncentrira, postanete nervozni... I, kad je izbila tučnjava, što sam mogao učiniti? Kako bih sutra pogledao svojim drugovima u oči da sam se sklonio ili počeo nešto gladiti u smislu: 'Jao, pa nemojte, molim vas!' Nije Vuja takav čovjek!"
Vuja je od onih što su, kad ih ne diraš mirni ko bubice, "ako si drug, spreman sam ti biti više nego brat", ali ako li ga pipneš, ili nekog od njegovih - beri kožu na šiljak.
"Još sam se smirio otkad sam se oženio. Ljilja aktivno radi na tome!"
Praznovjerni "bog za rukomet"
U ugodnoj "metalno staklenoj" dnevnoj sobi obitelji Vujović, na četvrtom katu jedne stambene sandučare bez lifta u centru Šapca, dok Marko budno prati doživljaje Brzog Gonzalesa, a Ljilja izjavu za novine, Vuja objašnjava:
"Ljilja je jedini moj objektivni kritičar. Često se za vrijeme utakmice okrenem prema njenom mjestu u gledalištu da vidim što misli o nekom potezu. Da, dolazi na svaku utakmicu. Ako baš ne može, ja joj se javim odmah po završetku. Tako je bilo i poslije Bitolja..."
"Onda sam do četiri ujutro radila kao telefon servis, zvale su me žene i djevojke svih koji su otputovali da čuju što je bilo..."
"Da nema nje, ja bih lako uobrazio da sam neki bog za rukomet. Niti bih trenirao, niti bih se mnogo zalagao. Ona mi uvijek skrene pažnju kad pogriješim, stalno me sputava da u igri ne mislim samo na sebe. Eto, otkad sam se oženio, ni na jedan trening nisam ni zakasnio."
Pred važnu utakmicu Vuja kod kuće pakira opremu. Prvo poljubi patike - pa ih stavi u torbu. Poslije poljubi šorc, pa majicu, pa tako redom. Onda polako siđe do crvenog Golfa pred zgradom i do dvorane vozi lagano "uvijek istim ulicama".
"Jesam pomalo praznovjeran, a tko nije? Možda to i nije baš praznovjerje. To što pred odlučujuće utakmice radim sve natenane pomaže mi da se smirim. Ja sam živac. Ma ne, nikad se nisam uplašio protivnika. Uvijek sam siguran u sebe. Ako me i hvata trema, a hvata me neka vrsta nervoze, onda to nije nešto što me paralizira. Ja u takvim trenucima osjećam kao neke zrnce pod kožom. Htio bih skočiti, potrčati, odmah zaigrati... E, zato sebe usporavam."
A kad izgubi?
"Pa nisam baš često bio u situaciji da gubim..."
A kad izgubi?
"To je tako rijetko, uostalom, ne može se uvijek i samo pobjeđivati. I porazi dobro djeluju na čovjeka. Vidi gdje je pogriješio..."
A kad izgubi?
"E, onda mi baš nije ni do čega. Postanem nekako - boležljiv. Dođem kući i vučem se kao prebijen. Nemam snage ni da se popnem uz ova četiri kata bez odmaranja. Torbu ni ne nosim, nego je vučem za sobom po stubištu. Ako, na primjer, Marko galami ili pravi lom, ja, koji bih u drugoj situaciji dreknuo, zamolim: 'Molim te, sine, malo tiše, vidiš da tati nije ni do čega.'"
Tražiš sažaljenje?
"Ne baš sažaljenje, ali razumijevanje. Eto Ljilja, koja mi u obrnutim situacijama uvijek ukazuje na greške, u takvim me uglavnom hrabri. Spremi ono što ja najviše volim jesti, a ja ne mogu, odem u krevet odmah, bez večere. Nabijem jastuk na glavu i sve mi se čini kao da mi se ispod grudne kosti ugnijezdio neki kamen od jedno 50 kila. I stalno vraćam film..."
Zaposleni autoritet
Mašna, torbica, odijelo od listera ili makar džemper uz sive hlače. To je ono kako ljudi zamišljaju tipičnog trgovačkog putnika. Onda, osmijeh od uha do uha i taj tipični frajer kuca na sva vrata redom, oslovljava s "burazeru" i nešto nudi.
"Ha, ha, ha, pa zar biste vi mene stvarno mogli tako zamisliti?"
Ali, Vujoviću, pa vi ste, službeno, trgovački putnik RO Metaloplastike! Zapravo, vama je rukomet samo hobi. Barem bio do sada. Recite, molim vas, za naše čitatelje, kako ste to uspijevali spojiti i uskladiti svoje radne s obvezama vrhunskog sportaša?
"Ovaj... kako da vam kažem. Ja sam stvarno zaposlen u RO Metaloplastici. I primam plaću. Ali to nije baš tako, mislim, nisu oni ni računali da ću ja baš svaki dan dolaziti na posao i sjediti tamo osam sati. Mada nije da baš ništa nisam radio za tu plaću. Recimo, ja sam svojim igračkim autoritetom mnogo pomogao jednom kad su mojoj radnoj organizaciji bile prijeko potrebne neke devize i tako u još nekoliko slučajeva..."
I tako, eto još jednog Jugoslavena sa zaposlenim autoritetom. Srećom, ovaj je barem simpatičan, pa ako već nema boljeg načina da bude odgovarajuće plaćen za toliku radost koju je donio tisućama ljudi, možda ni ovaj nije loš.
Mislim "bio" loš. Konačno, prešao je u profesionalce. U Barceloni neće morati izigravati trgovačkog putnika. Raduje li se barem?
"Plakali smo na ovoj utakmici. I ja (što da krijem, takav sam) i Zlaja i članovi uprave, ostali igrači, ali u suštini još nisam svjestan da stvarno odlazim. Sad ću prvo na pripreme, pa na Olimpijadu, pa kad se vratim s medaljom (naravno da se ne možemo vratiti bez nje) tek onda stvarno odlazim. A kako ću tamo? Što ja znam. Mislim da će me prijateljski primiti. Bio sam već u Barceloni. Španjolci su topli ljudi, slični nama, nećemo valjda biti usamljeni. Naravno da vodim i obitelj. Marka ću odmah upisati u englesku školu. Mlad je (5), brzo će naučiti jezik, naučit će i španjolski, naučit ćemo i Ljilja i ja...
A sad adio za Vuju (najavljuje šef orkestra)... A sad adioooo, i tko zna kad...
"Očekujem da makar jednom i s Barcelonom budem prvak Europe (šmrc), bio bih nekako nesretan da to ne postignemo (a sad adio) i nije tri godine bogzna koliko. Ja ću se vratiti!"