ŠPANJOLSKA je po svojem značaju, utjecaju i uspjesima centar europskog klupskog nogometa. Derbi Reala i Barcelone se zbog povijesnog konteksta i glamura tih klubova i njihovog značaja s pravom naziva jednim od najvećih svjetskih derbija.
Najluđi španjolski derbi ipak se igra u Andaluziji. Ovo je priča o seviljskom derbiju (El Gran Derbi), koji će danas doživjeti svoje 129. izdanje. Priča o stoljeću mržnje i sukoba u Andaluziji.
Rudarima nisu dali da igraju za bogatu elitu Seville. Bilo je dovoljno da se dvojica pobune
Andaluzija je povijesno gledano jedna od najvažnijih španjolskih nogometnih pokrajina. Tamo je 23. prosinca 1889. nastao Recreativo, prvi španjolski klub koji je funkcionirao od svojeg osnutka. Dva tjedna kasnije Andaluzija je dobila i svoj drugi klub - Sevillu, a dva kluba odigrala su tim povodom i prvu službenu klupsku nogometnu utakmicu u Španjolskoj u kojoj je Sevilla slavila s 4:0. Suprotno početku brojnih klubova u samim povojima igre, Sevilla je već od samih početaka njegovala renome uglednog i bogataškog kluba. Nju su zapravo osnovali Britanci koji su činili društveni establišment i posjedovali rudnike diljem te pokrajine. Tada izrazito agrarna sredina, Sevilla je vapila za klubom koji bi se postavio kao protuteža "klubu za gospodu". Povod za to dogodio se 1907. godine. Većina direktora Seville odbila je dva radnika iz vlastitih rudnika promovirati u igrače svojeg kluba, smatrajući da će to narušiti njihovu elitističku reputaciju. To je bilo sasvim dovoljno da dva direktora otiđu iz kluba i osnuju jedan sasvim novi.
Svojim činom htjeli su pokazati kako je novoosnovani klub suprotnost snobističkoj Sevilli. Klub je smješten u neugledno cigansko naselje u gradu, dok će se Sevilla kasnije preseliti u Nervion, jedan od najelitnijih dijelova grada. Kao klupske boje uzeli su zelenu i bijelu, koje predstavljaju boje andaluške zastave. Time su, za razliku od Seville koja je od samih začetaka imala internacionalni identitet, htjeli dati do znanja da je ovo klub namijenjen isključivo Andalužanima. Betis je predstavljao staro rimsko ime za Andaluziju, a 7 godina kasnije udružit će se s drugim gradskim klubom, Sevillom Balompié, čime nastaje Real Betis Balompié, klub kakvim ga danas znamo. Samo uvrštenje riječi "Balompié" dovoljno govori o nakanama osnivača novog kluba - taj izraz predstavlja izvornu španjolsku riječ za nogomet, čime su napravili jasnu distinkciju od svih "Fútbol" klubova u državi koji su koristili anglicizam za najpopularniji svjetski sport. Klub će vrlo uskoro dobiti i predznak "kraljevski", premda će tijekom većeg dijela povijesti činiti "crnu ovcu" kraljevske španjolske sportske obitelji.
Građanski rat produbio netrpeljivost
U Španjolskom građanskom ratu dodatno je porasla mržnja i netrpeljivost između rivala. Betisovi navijači i danas će reći kako je Sevilla bila mezimica španjolskog diktatora Franca. Betis je svoju prvu i jedinu titulu prvaka zaradio upravo u posljednjoj sezoni prije rata, tijekom kojeg su njegovi istaknuti navijači, ali i dužnosnici, stali na stranu Francove oporbe. Sevilla je istovremeno predstavljala konzervativniji dio stanovništva koji je podržavao drugu stranu u ratu, na kraju kojeg je Betis imao brojne gubitke. Njegovo igralište bilo je bombardirano, a čak sedmorica igrača baskijskog podrijetla potjerana su iz kluba. Sevilla je u prvoj polovici vladavine Generalisima upisala svoje najbolje rezultate. Jedinu titulu uzeli su u prvom španjolskom prvenstvu nakon 2. svjetskog rata, a tijekom 40-ih i 50-ih godina u pravilu su završavali među nekoliko najboljih momčadi u prvenstvu.
Nasilje jedina konstanta, igrače Betisa u vojsci uoči derbija zaključali su u barakama
Prvi seviljski derbi odigran je davne 1915. godine. Sevilla je uspješnija s 43 pobjede nasuprot 29 Betisovih i generalno je uspješniji i trofejniji klub. Jedina konstanta seviljskog derbija oduvijek je bilo nasilje. Nitko od nas nema vremena da ih nabrajamo sve, ali neki su bili značajniji od drugih. Godine 1918. Manuel Perez "Grozni", Sevillin igrač, izboden je od strane Betisovih navijača. Perez je napad preživio, ali nerede koji su uslijedili na gradskim ulicama morala je smirivati španjolska vojska. Tri godine kasnije nekoliko igrača Betisa služilo je vojnu dužnost, ali se očekivalo kako će biti pušteni da odigraju derbi protiv gradskog rivala. No Sevilla ih je nadmudrila i prevarila - potkupili su vojničko osoblje koje je zaključalo Betisove igrače u barake. Zeleno-bijeli su iz protesta na teren poslali svoju mladu momčad i Sevilla je slavila s nevjerojatnih 22:0.
Tukli su redare, trenere, doktore
Ni u godinama nakon Francove vladavine stvari se nisu normalizirale. Tako je početkom 80-ih golman Seville dospio u središte pažnje time što je proživljavao burne bračne odnose kada su lokalne novine otkrile da ga je žena prevarila. Betisovi navijači nisu imali previše samilosti i na derbiju su na njega bacili bikove rogove, jasno aludirajući na poniženje koje je doživio kao prevareni supružnik. Dva najsvježija primjera bezumnog nasilja pristižu također od Betisovih pristalica. Prvi je stigao u derbiju početkom ovog stoljeća, kada je jedan navijač štakom, koju je na stadion unio i koristio njegov prijatelj, brutalno pretukao jednog od redara koji se poveselio Sevillinom golu. Godine 2007. seviljski derbi umalo je imao i tragični epilog. Frederic Kanoute zabio je pogodak, a slavlje tadašnjeg trenera Juandea Ramosa navijači Betisa nisu mogli trpjeti. S preko 30 metara pogođen je zaleđenom bocom vode. Kada je stigla hitna pomoć koja je pomagala onesviještenom treneru, započela je tučnjava i s medicinskim osobljem, a nemile scene prelile su se i na gradske ulice. A da je nasilje u tom derbiju nerijetko i ono institucionalno, a ne samo ulično, pokazao je slučaj otprije 15-ak godina. Tada je gradski pročelnik za promet odlučio da će nova relacija vlaka prestati točno prije dijela s Betisovim stadionom. Iako se radi o jednom od ključnih i najstarijih dijelova grada, Betisovi navijači bili su prisiljeni hodati preko 30 minuta od posljednje stanice do svog stadiona. A da nasilje ne postoji samo na tribini i ulici, pokazalo je i jedno od najluđih predsjedničkih nogometnih rivalstava.
Kada zarate dva luđaka
Godine 1992. Manuel Luiz de Lopera postao je vlasnik Betisa. Radi se o, najblaže rečeno, kontroverznoj ličnosti. Svojevremeno je u klub doveo Denilsona za 32 milijuna eura, u najvećem transferu u povijesti nogometa tog doba. Kako bi se pobrinuli da Brazilac isplati uloženo, zaposleni su privatni detektivi koji su pratili Denilsona po svim seviljskim klubovima. Brazilac je uhvaćen u organiziranju velikog tuluma s damama noći na koji je pozvao sve suigrače koji su ženama lagali kako su na klupskom sastanku. Dodatni problem bio je i u činjenici da se za samo nekoliko dana igrao derbi sa Sevillom, a Lopera je poručio Denilsonu da će ga u Brazil vratiti u dijelovima ako ne pobijede. Brazilac je ostao čitav, ali bio je to tek početak Loperovog ludila. Stadion je preimenovao sebi u čast, smatrajući se najbitnijim čovjekom u klupskoj povijesti. Mrzio je sve svoje oponente, a posebno Josea Mariu del Nida, predsjednika Seville.
Nazvao stadion po sebi, stavio svoju bistu ispred najvećeg rivala na utakmici
Potonji je imao sličan megalomanski sindrom pa je rekao kako je on najvažnija osoba u Španjolskoj nakon pape. I premda je za vrijeme njegovog mandata klub doživio velike europske uspjehe, neodgovorno poslovanje dovelo je Sevillu na rub stečaja od kojeg su se spasili zajedničkim pothvatom grada, navijača te prodajom najvećih zvijezda. Gotovo identična stvar dogodila se i Betisu. Dvojac se toliko mrzio da je Lopera Del Nida zvao samo po majčinom prezimenu i zabranio svojim suradnicima da spominju njegovo ime, a zabilježili su i direktan fizički obračun. Lopero je prilikom jednog derbija na kojem je Betis bio domaćin dao izraditi svoju bistu i postavio ju ispred Del Nida kako bi ju ovaj bio prisiljen gledati cijelu utakmicu. Del Nido je gurnuo i razbio bistu, što je izazvalo burnu reakciju Loperovih prijatelja i rezultiralo općom tučnjavom s mnoštvom ozlijeđenih i privedenih. U godinama njihove vladavine bilo je sasvim prirodno puštati utakmice suparnicima koji su bili u direktnoj utrci s rivalom u borbi za Europu ili ostanak u ligi. Tako je Betis 2009. godine završio u Segundi nakon što je Valladolid slavio protiv Seville koja se njegovim igračima bolno očito micala s puta. Danas je Del Nido u zatvoru gdje služi sedmogodišnju kaznu zbog gospodarskog kriminala, dok se Loperu, osim sličnih optužbi, na teret stavljaju i stvari koje navijači Betisa nikako ne mogu oprostiti, poput izvlačenja preko 30 milijuna eura iz kluba. Dva predsjednika gotovo identičnog modus operandija dali su glavni pečat nedavnoj prošlosti ovih klubova, a na pepelu koji su ostavili iza sebe nastali su neki novi Betis i Sevilla.
Očekujte kartone i nerede
Što očekivati od današnjeg derbija? Za razliku od sada već velikog broja sezona u kojima je Sevilla bila izrazito nadmoćna, klubovi se nalaze u velikoj borbi za europske pozicije. Sevilla na petoj poziciji ima 6 bodova prednosti, a jedino što je sigurno jest da će na terenu, ali i izvan njega vladati veliki rat. Ako je vjerovati španjolskim statističarima, radi se općenito o najgrubljem europskom derbiju, a rat izvan terena jednako prate i protagonisti na njemu. Momčad koju vodi Quique Setien igra jedan od estetski najdojmljivijih nogometa u Europi i nadaju se kako je ispred njih razdoblje u kojem će preskočiti Sevillu koja se nalazi u blagom padu. Već godinama se ponose klupskim motom koji glasi "Manqué pierda!", koji nema adekvatan prijevod s andaluzijskog, ali koji označava ogromnu strast Betisovih navijača koji se smatraju mnogo vjernijima i luđima od Sevillinih. Možda najbizarniji dokaz tome dogodio se prije nekoliko sezona kada je jedan mladi navijač na pretplatničku sjedalicu pored svoje postavio karton mlijeka. Kada su ga pitali što je u njoj, on je odgovorio: "Pepeo mog oca. On je bio i zauvijek će biti Betisov navijač, a ovo je njegovo mjesto."
Zaboravite madridski derbi i El Clasico, ovo je najluđi derbi u Španjolskoj.