VELIKA DVOJKA južnoameričkog nogometa je u uvodnim mečevima na kontinentalnom prvenstvu senzacionalno prosula bodove protiv patuljaka Bolivije i Venezuele. Domaćini Cope i SP-a 2014. morat će se teško boriti za najavljeno osvajanje naslova najboljih Latinoamerikanaca.
Osim njih, niski neočekivanih remija najboljih ekipa pridružio se osvajač 4. mjesta na SP-u Urugvaj, koji je u najjačem sastavu izvukao tek bod protiv ozljedama potpuno desetkovanog Perua. Jedina od jačih momčadi koja se nije osramotila je Čile, koji je (doduše puno teže no što se očekivalo) pobijedio također oslabljeni Meksiko.
Za Tima Vickeryja, BBC-evog eksperta za južnoamerički nogomet stalno nastanjenog u Riju, podvizi Bolivije i Venezuele samo su jak dokaz trenutne snage cijelog južnoameričkog nogometa: "Tko god 24. srpnja podigne pehar prvaka Južne Amerike, morat će se za njega teško izboriti." Prvi neuspjesi glavnih favorita to itekako pokazuju, a Vickery zajednički nazivnik neuspjesima Argentinaca i Brazilaca nalazi u kroničnom nedostatku strpljenja u njihovoj igri.
Imaju Messija, ali im fali Riquelme
Argentinski izbornik Sergio Batista odavno ne krije da mu je uzor Barcelonina taktika i način igre, po kojima želi složiti i njegovu selekciju. "Ali, zaboravlja na glavnu karakteristiku Guardioline šampionske momčadi - strpljenje dok imaju loptu u posjedu, s kojom kruže oko protivnika dok dramatičnom promjenom ritma ne nađu rupu u njegovoj naizgled neprobojnoj obrani."
Protiv Bolivije Argentinci su se previše žurili i frontalno napadali gol i svaki put kad su jeftino gubili loptu davali su protivnicima priliku da dođu do daha, pregrupiraju se i odole još jednom napadu. "Stara argentinska poslovica kaže da nekad prilikom napada treba zaboraviti na gol i umjesto toga tražiti suigrača. Ako nastaviš gledati i dodavati, gol će prije ili kasnije doći."
Argentinskom načinu igre više je odgovarala tropska Copa 2007., nego njihova "sibirska" 2011.
Najbolji primjer takve momčadi bila je argentinska na Copi 2007. u Venezueli, kojoj je ključni igrač bio danas "demodirani" playmaker Juan Roman Riquelme, ali za koju Vickery piše da je suvereno i strpljivo čuvala loptu, sve dok se do pred sam kraj utakmice ne bi pojavio prostor koji bi iskoristili. "Osim u finalu, gdje ih je Brazil iskontrirao za 3:0, cijelo prvenstvo su odradili savršeno takvim načinom igre."
Dodajmo i ono što je očito i običnom gledatelju - Messi nije napadač, iako argentinski izbornici to od njega uporno žele napraviti. Njegova glavna snaga je u tome što igra iza napadača, u "završnoj trećini" terena.
Bitna je i klimatska razlika: Prije četiri godine se u Venezueli igralo u tropskim uvjetima, dok se aktualna, argentinska Copa, odvija u "zastrašujućoj zimskoj hladnoći."
Brazilski vlak koji se zalaufa, ali do poluvremena ostane bez pare
Vickeryjeva glavna zamjerka brazilskom izborniku Menezesu je što mu se igra u špici temelji samo na ozljedama sklonom Fredu, a kako je očito da im najviše paše igra s jednim napadačem, "centarforskog" tipa, pored spomenutog Freda, u Argentinu je trebao dovesti još jednog "sidruna".
"Pato se predivno kreće i krasno kontrolira loptu, ali nije igrač kaznenog prostora. Utakmica protiv Venezuele pokazala je i da nema podršku suigrača. Brazilci bi više trebali iskoristiti Ramiresovu probojnost.
Playmaker Paulo Henrique Ganso je fenomenalan potencijal, ali mora shvatiti da odigravanje jednog sjajnog pasa nije sve što se od njega očekuje - morao bi biti ključni čovjek početka svih brazilskih akcija i razmišljati nekoliko koraka unaprijed.
Također, Brazil ima moćne napadačke opcije na krilima, ali njihovoj igri nedostaje ono što je oduvijek krasilo njihov nogomet - efekt iznenađenja i neočekivanog, kojim će prevariti protivnika."