VELJKO DŽAKULA, predsjednik Srpskog demokratskog foruma, ovih je dana pomalo euforično najavio kraj manjinske politike Milorada Pupovca, a predsjednika Josipovića proglasio rodonačelnikom "potpuno nove politike prema Srbima u Hrvatskoj".
Kako bi izgledala ta promjena kursa na srpskoj manjinskoj sceni vidljivo je iz događanja koji su uslijedili nakon proslave Oluje. Dva srpska tabora (jedan okupljen oko krovne udruge Srpsko narodno vijeće i stranke SDSS, a drugi oko Džakulinog srpskog demokratskog foruma) već danima se međusobno optužuju za izdaju srpskih interesa, političku korupciju i kriminal u trošenju budžetskih sredstava. Mediji objavljuju podatke iz davno odbačenih kaznenih prijava u kojima se vođe hrvatskih Srba prikazuju kao manipulatori i notorni kradljivci, a srpske političke i kulturne institucije kao leglo nemorala.
Doista, čak ni Tuđmanovim službama, svojedobno zaduženim za antagonizaciju Srba, nije polazilo za rukom da u tako kratkom roku rasplamsaju "bratoubilački rat" kakav u najvećoj manjinskoj zajednici vlada ovih dana.
Džakula proširio sukob i preko granica Hrvatske
Veljko Džakula proširio je sukob i preko granica Hrvatske, dajući izjave i opsežne intervju beogradskim medijima. U svima se predstavlja kao nova politička snaga na manjinskoj sceni, te optužuje, proziva i smjenjuje Milorada Pupovca. Džakuli to nije prvi put, slične je istupe imao i proteklih desetak godina, ali nikad s tolikim odjekom i uz potporu vrha hrvatske države. U rujnu 2008. pokušao se nametnuti radikalnim manifestom-peticijom "Status i položaj Srba i Hrvatskoj", u kojem je HDZ-ovu vladu čiji je koalicijski partner bio SDSS, optužio za opstrukciju u obnovi srpskih kuća te manipulaciju glasovima Srba na parlamentarnim izborima.
Optužbe su zvučale neuvjerljivo jer je Sanaderova vlada vodila vrlo koncilijantnu manjinsku politiku, pa je tako Ministarstvo vanjskih poslova RH hrvatskim Srbima omogućilo glasanje na 13 mjesta u Srbiji, umjesto u nekadašnja tri, a država je u jednom mandatu obnovila 19.700 srpskih kuća, odnosno 85 posto od ukupne obnove.
Autori otvorenog pisma bili su Veljko Džakula, predsjednik Upravnog odbora Srpskog demokratskog foruma (SDF), Ratko Bubalo, predsjednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju (HCIT) iz Novog Sada, te Dušan Ećimovića, predsjednika Upravnog odbora Društva za mir, razvoj i ekologiju iz Beograda. Beogradsko-zagrebačku peticiju potpisala su i dva hrvatska intelektualca Zvonimir Čičak i prof. dr. sc. Ivo Banac, kojima je nesimpatična lijeva "propartizanska" orijentacija Pupovčevog SDSS-a. Tko su ostali potpisnici?
Potpisnici malvezatori i seksualni uznemiravači
Koautor peticije Dušan Ećimović poslovno je bio vezan uz tvrtku APN, koja se bavila nezakonitom prodajom imovine hrvatskih Srba, a surađivao je i sa Stevom Pavićem, kojemu je zbog malverzacija sa srpskim nekretninama u RH sud odredio zatvorsku kaznu od devet godina. I sam Ećimović je jedno vrijeme bio pod istragom. Izvršni direktor SDF-a Ljubo Manojlović prijavljivan je zbog seksualnog uznemiravanja zaposlenica.
U dokumentu se zbog govora mržnje prozivaju hrvatski elektronski i tiskani mediji, a izrijekom se navodi zagrebački konzervativni dnevnik Večernji list. Zanimljivo je da je većinu svojih intervjua (pa i posljednji o Pupovcu) Džakula dao upravo Večernjaku i to novinaru Davoru Ivankoviću koji ne prati manjinsku politiku, ali godinama prati HDZ.
Peticiju je dodatno radikalizirao Svetozara Livada (Džakulin savjetnik koji ovih dana također proziva Pupovca) tvrdeći da su "hrvatski Srbi danas u gorem položaju nego ikad, gorem nego za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je barem postojao antifašizam".
Treba li na čelo hrvatskih Srba gurati promašenog političara koji je u Hrvatskoj bio i "agresor i žrtva"?
Iako Pupovca optužuje zbog kulta ličnosti, Džakula je u dobroj mjeri uzurpirao SDF jer je cijeli niz mandata na čelu te organizacije. Nevladinu udrugu koja broji megalomanskih 30-ak podružnica opremio je bogatim voznim parkom na što je otišao dobar dio međunarodnih donacija, a osobni mu je vozač bio brat predsjednika HHO-a Zvonimira Čička.
Džakula će na hrvatskoj političkoj sceni ostati upamćen kao jedan od lidera pobunjeničke vlade ratnog zločinca Milana Martića i njen prvi pokajnik. No, treba li na čelo hrvatskih Srba gurati promašenog političara koji je u Hrvatskoj bio i "agresor i žrtva"? I treba li to činiti hrvatski predsjednik?