Hrvatska banka za razvitak političkog utjecaja

VLADIMIR KRISTIJAN potvrdio je jučer svoju ostavku na mjesto predsjednika Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak. Ova ostavka je neobična, s obzirom da je Kristijan u HBOR prešao iz Erste banke prije samo 9 mjeseci.

Iako je dosta neutralno progovorio i naveo razlike u vlastitim stavovima i stavovima Vlade kao razlog svojega odlaska, očito je da je problem dublji od onoga što navode i jedna i druga strana.

Kristijan je počinio dva politička grijeha: prvo je HBOR plasirao mnogo manje kredita od nametnute "kvote" od pet milijardi kuna, a zatim je otkriveno da tročlana Uprava navodno nije jednoglasno donosila odluke.

Nisam surađivao s HBOR-om, ali sam surađivao s kanadskim EDC-om (Export Development Canada), Exim bankom SAD-a (Export-Import Bank of the United States) i njemačkim KfW-om (KfW Bankengruppe) pa mi je jasno kako funkcioniraju banke za promociju razvoja i izvoza.

Situacija s našim HBOR-om nema smisla. Razloga je nekoliko:

1. Prije 9 mjeseci Kristijan je predstavljen kao profesionalan i iskusan bankar koji je izgradio zavidnu karijeru u jednoj od vodećih privatnih banaka u Hrvatskoj, a sada ga izvori iz Vlade opisuju kao izgubljenog i nesposobnog. Je li zlatan ili bezvrijedan? Ako je zaista sposoban, dužni smo i zbog njega i zbog sebe saznati što je uzrokovalo spor s Vladom.
    
2. Zašto bi Uprava morala donositi jednoglasne odluke? Ako je voditelj Uprave odabran da upravlja tvrtkom, neka i upravlja njome. Imali smo 70 godina zakona rulje vlasti raznih odbora. Odbori su savršeni za izbjegavanje osobne odgovornosti, za gušenje kreativnosti i usporavanje razvoja, ali rijetko pomažu izgraditi vjerodostojne korporacije.
   
    
3. Ministar Grčić se navodi kao vođa kampanje za smjenu Vladimira Kristijana. Zajedno s njim, u Nadzornom odboru sjedi još pet ministara: Lalovac, Vrdoljak, Jakovina, Lorencin i Maras. Ne mogu ni zamisliti zašto su ovi ministri dobili mjesto u Nadzornom odboru. Međutim, ako uzmete u obzir da je 2012. godine HBOR odobrio kredite vrijedne 10.2 milijarde kuna, 2013. godine kredite vrijedne 7.8 milijardi kuna, a 2014. godine kredite vrijedne oko 4 milijarde kuna, nije teško pretpostaviti gdje bi mogli ležati interesi ministara. U državi poput Hrvatske, gdje ekonomijom upravlja Vladin sektor, privatni sektor je najlakše kontrolirati pomoću dvaju poluga: javne (državne) nabave i financiranja razvoja kroz HBOR. Međutim, s obzirom da se pokazalo da većina ovih ministara nije sposobna upravljati niti vlastitim feudalnim kraljevinama, veoma je upitno trebaju li oni imati bilo kakvu aktivnu ulogu u upravljanju HBOR-om. Njihove međusobne razmirice, nedostatak discipline i nedostatak uvida u
   upravljanje bankom ukazuju na to da im nije mjesto među članovima Nadzornog odbora.
    
4. Također nije jasno kada je i zašto Vlada postavila „kvote“ za realizaciju novih kredita. Ono što Hrvatskoj treba su uspješni projekti za razvoj i izvoz. Odlučujući kriteriji trebali bi biti kvaliteta projekta, stručnost i prethodni uspjeh vodstva poduzeća te vjerojatnost uspjeha projekta. To je sve. Ukoliko uspijemo ispuniti kriterije za odobravanje 100 milijardi kuna kredita za takve kvalitetne projekte, to je izvrsno. Međutim, ako je opravdano odobriti tek 100 milijuna kuna za takve projekte, i to je odlično.

 

Važno je mudro ulagati, a ne to činiti stihijski, prema nekakvoj politički motiviranoj „kvoti“. To na papiru zvuči odlično, ali uništava državni saldo. Naši su političari ovisni o kvotama – daju kvote za vodstvo ministarstava kako bi se formirale koalicije, provode kvote za različite grupacije i postavljaju kvote ekonomskog razvoja. Specijalizirali smo se za proizvodnju kvota umjesto dobara za izvoz i sada smo osma najneuspješnija ekonomija u svijetu.

Stvarni problem HBOR-a jest to što smo ga balkanizirali. Isprva je HBOR djelovao poput agencije koja je pomagala ponovno izgraditi našu ratom razorenu zemlju. Međutim, rat je završio prije 20 godina. Kao što ne možete biti ratni izbjeglica zauvijek, HBOR ne može zauvijek ostati agencija za obnovu ratne štete. Ono što je započelo kao pokušaj obnove nabujalo je i prometnulo se u agenciju za financiranje i osiguravanje gotovo svega – od tehnoloških start-upova i izvoza do turizma, ribarstva, zemljoradnje, čak i zaštite prirode.

Ovo se nije dogodilo preko noći:

• Naše razne Vlade nisu imale pojma što su radile pa su improvizirale i kopirale tu i tamo od naših razvijenijih susjeda pa je nastao švedski stol agencije za razvoj.
• Političarima je ubrzo postalo jasno da bi se njihovi osobni i stranački projekti mogli financirati kroz ovaj praktički nepresušan izvor sredstava pa su uredili Nadzorni odbor na način koji im je omogućavao kontrolu nad kolanjem novca.
• Ono zbog čega je HBOR osobito koristan jest činjenica da nije lako kritizirati dodjelu sredstava za rast, razvoj i izvoz. Bilo bi to poput kritiziranja majčinstva – to se malo tko usudi.
• Dok smo se približavali članstvu u Europskoj uniji, naše vođe su nam neprestano govorili da moramo sustići naše razvijenije susjede. Do toga nikada nije došlo, ali potrošili smo milijarde kuna HBOR-a pokušavajući odati dojam da se trudimo.
• Duboko u sebi, mi smo egalitarističko pleme. Ako HBOR pokriva izvoz, onda bi i ribarstvo trebalo biti uključeno. Ako Dalmatinci dobivaju sredstva za ribarstvo, i Slavonci bi trebali dobiti sredstva za poljoprivredu itd. Napokon je gotovo svako područje djelovanja Hrvata završilo pod kišobranom rubrike „razvoj i izvoz“. Kladim se da su i Grci učinili nešto slično.
• Najbolji dio iskorištavanja HBOR-a za cijeđenje kuna poreznih obveznika za političku dobit jest činjenica da se negativne posljedice vide tek godinama kasnije. Dugi period počeka i otplate osigurava da tko god trenutno ima vlast može preuzeti zasluge za financiranje projekata, dok istovremeno izbjegava krivnju za loše kredite.

Antun Kovačev je proveo 21 godinu na čelu HBOR-a, što ga čini našim najdugovječnijim takvim javnim službenikom. Radi se o osobito rijetkoj pojavi u državi gdje političke stranke odmah po dolasku na vlast smjenjuju aktualne službenike. Kao jedini sličan primjer nameće se Ivan Mišetić iz Croatia Airlinesa, a znamo što se ondje dogodilo nakon njegovog odlaska.

Možete o komercijalnim bankama misliti što god želite, ali one imaju više discipline od javnih institucija. No unatoč tome, naše su banke odobrile milijarde kuna kredita upitne kvalitete i HNB s punim pravom traži od njih da osiguraju velike rezerve da pokriju potencijalne gubitke. Ako komercijalne banke vuku takve loše poteze, što mislite, kako HBOR funkcionira s politički odabranim Nadzornim odborom? Mislite li da je HBOR imala više discipline od komercijalnih banaka?

Pitam se je li se Kristijan šokirao pronalascima nakon analize portfelja zajmova HBOR-a. Pretpostavljam da je sama kvaliteta velikog broja kredita bila upitna i da će ih HBOR uskoro morati ponovno evaluirati. Čini se da su stotine milijuna (ako ne i milijardi) kuna od ovih zajmova isplaćene za restrukturiranje velikih državnih poduzeća, ali su zapravo iskorištena za pokrivanje operativnih troškova – prvenstveno za isplatu plaća. Ukoliko je to istina, Europska unija će uskoro vjerojatno ocijeniti takve zajmove kao zabranjenu državnu pomoć i zahtijevati od takvih poduzeća povrat sredstava, i onda će tek postati veselo.

Ako sam u pravu, Kristijan je mudro postupio kada je pooštrio kriterije za dobivanje sredstava iz HBOR-a, što je naljutilo političare uoči izbora. Vlak s novcem usporio je točno u trenutku kada ga je vladajuća koalicija željela ubrzati, iz političke a možda i osobne koristi. Oprezniji pristup Kristijana također ukazuje na problematično funkcioniranje HBOR-a prije njegova dolaska - a netko bi trebao biti odgovoran za takvo stanje.

Čišćenje 25 godina političkog nereda nije nimalo zavidan posao i jasno mi je zašto je Vladimir Kristijan odlučio otići. Također razumijem zašto je vladajuća koalicija htjela održati HBOR na istoj funkcionalnoj razini kao i dosad. Međutim, Hrvatska mora težiti transparentnom, dobro promišljenom i apolitičnom funkcioniranju HBOR-a – a za to će biti potrebna i čvršća ruka od one kojom je Kristijan vodio HBOR.

Autor je diplomirani ekonomist i magistar prava koji je objavljivao tekstove u Wall Street Journalu i časopisu Banka. Glavni je izvršni direktor tvrtke Indium, specijalizirane za strateško poslovno savjetovanje. Prethodno je radio na višim izvršnim pozicijama u tvrtkama iz SAD-a, Kanade i Njemačke.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala