Foto: Hina
HRVATSKA udruga banaka (HUB) objavila je tekst u kojem nudi svoje pojašnjenje načina financiranja kredita u švicarskim francima i mehanizam upravljanja valutnim rizikom.
Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
"U posljednje vrijeme, osobito nakon snažnog jačanja CHF, prema bankama je lansiran niz optužbi od strane raznih ekonomskih stručnjaka, koje upućuju na navodno ostvarivanje špekulativnih profita od rasta tečaja, kao i od ranijih pomaka tečaja, a vezano uz kredite u CHF s valutnom klauzulom (CHF krediti). Dovodi se u pitanje način refinanciranja CHF kredita, odnosno nepostojanje izvora financiranja u valuti CHF u bilancama banaka, te provođenje špekulacija i makinacija derivativnim transakcijama (međuvalutnim swapovima).
S obzirom na navedeno, smatramo primjerenim javnosti i stručnim krugovima koji prudentnost poslovanja banaka dovode u pitanje, ovdje pojasniti mehanizme upravljama bilancom banke (imovinom – kreditima i obvezama – izvorima financiranja) koje banke primjenjuju u praksi, s posebnim osvrtom na CHF kredite i valutnu klauzulu općenito. Pojašnjenja će ukazati na netočnost gore spomenutih tvrdnji, te demistificirati pojmove i instrumente čija se pogrešna interpretacija zlonamjerno rabi u javnosti.
Kako bi principi upravljanja bilancom bili u potpunosti razumljivi u ovom kontekstu, potrebno je razdvojiti:
- načine i praksu refinanciranja (prikupljanja izvora sredstava za financiranje) kredita s valutnom klauzulom (koristit ćemo primjer CHF kredita) i
- načine upravljanja valutnim (tečajnim) rizikom, uz pojašnjenje situacija u kojima je banka izložena takvoj vrsti rizika.
Pojam izloženosti valutnom riziku
Notorna je činjenica da profit, odnosno zarada koja proizlazi iz preuzimanja određene vrste rizika, može biti ostvarena isključivo ako postoji izloženost toj vrsti rizika, što znači da je ekstra profit na tečaju moguće postići samo ako je valutni rizik preuzet u materijalnoj mjeri. Nadalje, valutni rizik postoji isključivo ako postoji nesrazmjer između imovine banke i njenih obveza u određenoj valuti, odnosno ako postoji višak imovine (plasiranih kredita) nad obvezama (izvorima financiranja), ili obrnuto. Kada bi banka imala višak CHF kredita u odnosu na izvore financiranja u CHF, ostvarivala bi profit u slučaju rasta tečaja, jer bi svođenjem bilance na kunsku protuvrijedost bila ostvarena ekonomska korist. Ako bi pak obveze bile veće, u slučaju rasta tečaja ostvario bi se gubitak.
Kod hrvatskih banaka ne postoji nesrazmjer između njihove imovine i obveza u izvjesnoj valuti, pa ni onih denominiranih u CHF
Nije teško dokazati da gore pojašnjenog nesrazmjera nije bilo. Naime, banke, i to već dugi niz godina, o svojoj deviznoj poziciji moraju obavještavati regulatora (HNB) svakodnevno. Iz tih je izvještaja lako provjerljivo da valutne neusklađenosti niti u jednom trenutku nije bilo, odnosno da je postojala isključivo u ekonomski zanemarivoj mjeri s obzirom na volumene. S obzirom, dakle, na to da osnova za ostvarivanje špekulativnih rezultata (preuzeti rizik) nije postojala, isti ni teorijski nije mogao biti ostvaren.
Način na koji su banke održavale ravnotežu između imovine i obveza u stranoj valuti, uključujući i ravnotežu između CHF kredita i CHF izvora financiranja, je u principu izuzetno jednostavan. Kako bi bio u potpunosti razumljiv, potrebno je pojasniti suštinu kredita u valutnoj klauzuli.
Ekonomska suština kreditiranja i otplate kredita s valutnom klauzulom
Transakcija plasiranja kredita ugovorenog s valutnom klauzulom, dakle u kunskoj protuvrijednosti odnosne valute, suštinski predstavlja plasman kredita u određenoj valuti (ovdje konkretno CHF,) uz istovremenu konverziju iste valute u njenu kunsku protuvrijednost po važećem tečaju na dan korištenja i isplatu iste kunske svote korisniku kredita, kao cijene za konvertiranu svotu odobrenoga kredita.
S obzirom na takvu strukturu transakcije, svakom isplatom kredita banka u trenutku isplate postaje izložena valutnom riziku. Naime, svakom takvom isplatom remeti se postojeća (uravnotežena) valutna struktura kreditora, jer se imovina banke u vidu kunskih novčanih sredstava zamjenjuje imovinom denominiranom u CHF (potraživanja od klijenata po valutno indeksiranim kreditima).
S obzirom na to da su, kako je gore navedeno, banke svakodnevno održavale uravnotežene bilance u CHF valuti, samo je po sebi razumljivo da su se takve promjene valutne strukture nužno morale promptno neutralizirati.
Imajući u vidu gore opisana bilančna kretanja (rast CHF imovine, smanjenje HRK imovine), neutralizaciju je moguće napraviti isključivo dodatnom kupoprodajom valuta, odnosno, konkretno, banke su morale prodati CHF na međubankarskom tržištu. Kako se ovdje, dakle, radi o dvije gotovo istovremene transakcije kupoprodaje CHF suprotnih smjerova (obje provedene najčešće u istome danu), jasno je da se time ne ostavlja prostora špekulaciji na kretanje tečaja. Dodatno, kako bi banke uopće mogle prodati CHF na tržištu i ujedno pribaviti kune (stavljene na raposlaganje klijentima po CHF kreditima), nužno je bilo imati CHF na raspolaganju, a to je moguće isključivo zaduživanjem u nekom obliku.
Zaključno, stvaranje i održavanje portfelja u CHF kreditima, uz istodobno održavanje uravnotežene valutne strukture bilance, logički podrazumijeva zaduživanje, odnosno prikupljanje izvora financiranja u CHF.
Kod otplate CHF kredita tijekovi su naravno suprotni: klijent vraća kunsku protuvrijednost CHF po tečaju važećem na dan plaćanja, potraživanja po CHF kreditima se smanjuju (a povećavaju se kunska novčana sredstva banke), banka za primljene kune po tržinom tečaju kupuje CHF na međubankarskom tržištu kako bi valutno uravnotežila bilancu, te se sama razdužuje i vraća CHF izvore sredstava.
Opet, uzimajući u obzir lako dokazljivu valutnu usklađenost bilance na dnevnoj razini, ni prilikom otplate kredita ne postoji dakle nikakav špekulativni prostor.
Ilustracija novčanih tijekova
Pojašnjenu praksu refinanciranja CHF kredita i upravljanja valutnim rizikom banaka, u kojoj dokazano nema špekulativnih elemenata, najbolje je ilustrirati primjerom.
Krećemo od situacije u kojoj imamo potpunu valutnu uravnoteženost bilance banke (banka nije izložena valutnom riziku) i sklopljen ugovor o plasiranju CHF kredita klijentu u iznosu od 100 CHF, a treba biti isplaćen sutradan, u kunskoj protuvrijednosti po tada važećem tečaju.
Imajući u vidu ugovorenu transakciju s klijentom, banka se zadužuje u iznosu 100 CHF na bilo koji od tri opisana načina. U tom trenutku evidentira obvezu za povrat izvora financiranja u iznosu 100 CHF, ali s druge strane bilježi i porast novčanih sredstava na vlastitom računu (i koja predstavljaju njezinu imovina) također u iznosu 100 CHF. Valutna struktura ostaje nepromijenjena, banka i dalje nije izložena valutnom riziku, jer je za isti iznos povećano stanje i imovine i obveza.
Sutradan banka isplaćuje CHF kredit klijentu u kunskoj protuvrijednosti od 750 HRK, s obzirom da, primjera radi, važeći CHF/HRK tečaj na taj dan iznosi 7,50.
Banka bilježi daljnje povećanje CHF imovine od 100 (u vidu potraživanja od klijenta vezano uz povrat kredita, jer su prema propisu imovinske stavke u stranoj valuti i stavke u kunskoj protuvrijednosti iste strane valute devizne stavke istog ranga), ali istovremeno bilježi smanjenje HRK imovine od 750, s obzirom na smanjenje novčanih sredstava na vlastitom računu.
Kumulativno, banka ima povećanje imovine od 200 CHF (povećanje sredstava na vlastitom računu od 100 CHF, i potraživanje od klijenta po plasiranom kreditu od 100 CHF), HRK novčana sredstva su smanjena za 750, a obveze su povećane temeljem zaduženja za 100 CHF.
Valutna struktura banke se promijenila, i postoji višak imovine nad obvezama u iznosu 100 CHF, te je banka u tom trenutku izložena valutnom riziku (ako tečaj počne padati, banka će ostvarivati gubitke).
Kako bi banka eliminirala takvu izloženost, nužno je smanjiti CHF imovinu, pa banka prodaje 100 CHF na međubankarskom tržištu, na isti dan kada je CHF kredit plasiran, znači po tečaju 7,5. Provođenjem transakcije smanjuje se imovina u CHF (u vidu smanjenja novčanih sredstava na vlastitom računu u iznosu 100 CHF), povećava se imovina u HRK (u vidu povećanja novčanih sredstava u iznosu od 750, koji odgovara tržišnoj cijeni prodanih 100 CHF), a valutna struktura bilance banke postaje ponovno uravnotežena.
Krajnji rezultat opisanih transakcija je sljedeći: banka je povećala imovinu u CHF u iznosu 100 CHF (potraživanje po plasiranim CHF kreditima) i obveze po zaduženju u iznosu 100 CHF (temeljem zaduženja), dok se prometi po vlastitim računima banaka (i CHF novčana sredstva i HRK novčana sredstva) pobijaju te stanja na vlastitim računima ostaju nepromijenjena u donosu na inicijalno stanje.
Banka ne može ostvariti špekulativni rezultat u vremenu do dospijeća i konačne otplate CHF kredita, jer će uvijek od klijenta primiti kunsku protuvrijednost 100 CHF po u tom trenutku važećem tečaju, koju koristi kako bi po istom tečaju kupila 100 CHF, te se sama razdužila.
Pribavljanje izvora financiranja
Konačno, potrebno je dotaći se navedenih CHF izvora financiranja i načina njihovog prikupljanja.
Banke izvore financiranja u određenoj valuti (pa tako u CHF) mogu prikupiti temeljem primarnih izvora (depoziti građana i pravnih osoba), direktnih zaduženja na međubankarskom tržištu (u vidu depozita ili kredita uzetih od financijskih institucija), ili sintetičkih / indirektnih zaduženja korištenjem derivativnih transakcija. Što se tiče potonjeg, banke su, u mjeri u kojoj su se u pojedinim razdobljima s obzirom na stanje na tržištu uopće zaduživale na taj način, sklapale ponajviše ugovore o međuvalutnom swapu.
Što je ugovor o međuvalutnom swapu ?
S obzirom na to da je ugovaranje međuvalutnih swapova izazvalo popriličnu razinu nerazumijevanja, potrebno je taj instrument demistificirati.
Engleska riječ „swap“ i ne znači drugo doli „zamjena“ i uobičajeni je ugovor u poslovanju banaka.
Međuvalutni swap nije ništa drugo nego ugovor s drugom ugovornom stranom (financijskom institucijom) o financiranju banke u jednoj valuti uz istovremeni plasman neke druge valute, na dogovoreni rok. Ugovara se kao kupnja jedne valute (koja je potrebna za financiranje) za drugu, uz istovremeno dogovaranje obrnute transakcije na dogovoren datum u budućnosti. Taj instrument banke koriste kada imaju “višak” jedne valute (proizašao ili iz primarnih izvora, prijevremenih otplata ili bilo kojih drugih standardnih operacija, a koji nije plasiran klijentima) što je u poslovanju banaka normalna situacija. Umjesto da banke taj “višak” plasiraju na međubankarskom tržištu kao kredit / depozit, i dodatno uđu u aranžman direktnog zaduženja u CHF, optimalnije je (a istovremeno suštinski identično) napraviti međuvalutni swap.
Financijski efekti swapa identični su efektima koji proizlaze iz stvarnog plasmana “viška” jedne valute i zaduženja u drugoj valuti, koja je potrebna za financiranje, odnosno direktnom zaduženju u potrebnoj valuti. Naime, tečaj pri inicijalnoj zamjeni valuta, u osnovi, definira koliko će određene valute banka plasirati, a za koliko će se druge valute banka zadužiti, i najčešće je tržišni, dok tečaj pri obrnutoj zamjeni (vraćanje u početnu poziciju) predstavlja isključivo korekciju inicijalnog tečaja za međusobno obračunate kamate.
Ovdje je svakako potrebno napomenuti da kretanje tečaja kroz životni vijek swap transakcije ne stvara nikakve financijske efekte, što međuvalutni swap čini izuzetno neprikladnim instrumentom za špekuliranje. Štoviše, međuvalutni swap uopće ne mijenja valutnu strukturu bilance, što je, kako je ranije opisano, osnova za ostvarivanje rezultata s obzirom na tečajni rizik.
Dakle, međuvalutni swap na prvi pogled možda djeluje tajnovito, no radi se o veoma jednostavnom instrumentu.
Ono što možda zbunjuje javnost i razne stručnjake je način prikaza takvog instrumenta u knjigama i financijskim izvještajima banke.
Zaduženje putem međuvalutnog swapa se ne prikazuje kao bilančna obveza po osnovi uzetih kredita, već kao izvanbilančna obveza po derivatnim transakcijama, jer tako nalažu relevantni Mađunarodni računovodstveni standardi (MRS). Specifičnost zahtjeva MRS-a je i prikazivanje financijskog efekta kao rezultata koji je proizašao iz trgovanja, iako se suštinski radi o kamatnim prihodima i rashodima. No obveza da banka vrati CHF svom vjerovniku neminovno postoji, kako god bila evidentirana, bilančno ili izvanbilančno. To je stvar tehnike i nije za očekivati da će biti razumljiva širokoj javnosti, no pripadnici struke i poznavatelji MRS -a ne bi trebali imati problema u razumijevanju.
Zaključno
Banke koriste sva tri instrumenta zaduženja koji su opisani gore (u nekom razdoblju moguće samo jedan od njih, a u drugome se zadužuju moguće na sva tri načina), ovisno o situaciji u kojoj se nalaze s obzirom na dostupnost primarnih izvora.
Temeljem sva tri instrumenta hrvatske banke su zaista zadužile i primile valutu koja je predmet transakcije odnosno ugovora, i po sva tri imaju obvezu da tu valutu vrate.
Stanje plasiranih kredita klijentima u valuti CHF je u svakom trenutku odgovaralo agregiranom stanju obveza po te tri vrste instrumenata zaduživanja, ako izuzememo zaista nematerijalna odstupanja (s obzirom na porftelj kredita klijentima u CHF), koja su plod upravljanja bilancom na razini portfelja, a ne po principu “kredit po kredit”, koji je iz jasnih razloga tehnički neprimjenjiv u praksi."