Foto: Ante Delač/Index
GRANICA sa Srbijom najčuvaniji je dio Hrvatske. Od Save do Dunava po izlokanim cestama, šumskim putevima, u svakom selu, raskrižju, proširenju uz cestu, a i u mnogim grmovima nalaze se mobilni timovi granične policije. Nekada su granice čuvali od švercera drogom i duhanom.
"Sve je manje takvog šverca. Danas lovimo ljude", kaže jedan od policajaca koji su nas dočekali na graničnom prijelazu Bajakovo. Njih dvojica bili su naši noćni vodiči u patroli zelenom granicom između Srbije i Hrvatske. Prostor je to kojim se najviše ilegalnih migranata pokušava probiti prema Europi. I pokušavaju dok ne uspiju. Nitko ne odustaje.
Vozače se ne isplati loviti
"Četvorica migranata i dva vozila", čuje se na radio vezi dok se vozimo šumskim putem od Bajakova prema Strošincima. Prašnjavi šumski put vodi se kao županijska cesta, ali od udaraca u rupe jedva se čuje što našim vodičima javljaju kolege s drugog dijela područja koje pokrivaju. Policijski kombi posrće, nema nikakve šanse da stignemo na intervenciju. Kroz buku čujemo isprekidane dijelove dogovore policajaca koji su krenuli u lov.
"Pazite da vam ne pobjegnu migranti", upozorava vođa akcije. Vozači koji su migrante dočekali uz granicu manje su bitni. Policija već zna da su migranti trebali put nastaviti Volvom i Mercedesom zagrebačkih registracija. Za njihove vozače mogu se i kasnije pobrinuti. Iako, i taj trud se rijetko isplati.
"Suci najčešće odbacuju naše prijave protiv vozača. Najčešće kažu da su pokupili autostopere i sud to prihvati. Ako ne možemo dokazati da su migrante prevozili za novac samo odšetaju. Jednom smo na autocesti zaustavili kombi sa 14 migranata. Zatvoren, bez prozora. Vozač je tvrdio da ih je vodio u turistički obilazak i sud je to prihvatio", kaže naš vodič. Novac rijetko prelazi iz ruke u ruku, nagrada za prijevoz do ugovorenog mjesta najčešće se isplaćuje preko Western Uniona i sličnih agencija za slanje novca. I to tek po obavljenom poslu, isporuci žive robe na dogovoreno mjesto.
Nitko ne plaća unaprijed
"Nekada su plaćali unaprijed pa bi ih nakon nekoliko kilometara izbacili iz vozila tvrdeći im da su ih doveli u Italiju. Kada zaplijenimo drogu, nje više nema. Ovdje se roba vraća i dogovoreni posao se obavlja sve dok ne uspije", objašnjava nam vodič finese krijumčarenja ljudi. Migrante naziva robom ne zato što smatra da nisu ljudi, koristi naziv koji su iskovali krijumčari. U drugim slučajevima su oni za njega migranti, i u glasu mu se često čuje suosjećanje za ljude koji se upućuju na tisuće kilometara dugačak put da bi se dokopali sigurnosti i barem malo boljeg života.
"Cijena prijevoza od granice je oko 1200 eura. Nekad manje, nekad više. Ogroman se novac vrti na sirotinji", kaže naš vodič.
Hrvati čuvaju i makedonsku granicu
Policajce nazivamo vodičima, bez osobnih imena, poštujući njihovu želju da im skrijemo identitet. Nisu sramežljivi, niti se stide svog posla, samo žele sačuvati svoj mir i sigurnost svojih obitelji. Obojica su veterani granične policije. Prošli su svaki pedalj hrvatske kopnene granice. Otkako su 2005. godine ustrojene mobilne jedinice granične policije, gotovo da žive na terenu. Naši vodiči došli su iz Zagreba, granica sa Srbijom danas je najčuvanija, ali jednako tako mogli su ih poslati bilo gdje drugdje. Sve su prošli i sve znaju. No, u posljednjih godinu dana ne čuvaju samo hrvatske granice.
"Za par dana idem u Makedoniju. Pomažemo tamošnjim kolegama tehnikom i znanjem. Oni nemaju gotovo ništa pa im naša tehnika jako pomaže", objašnjava. Svakoj ekipi hrvatskih policajaca bude dodijeljen makedonski kolega koji, policijskim rječnikom, postupa prema ilegalnim migrantima. No, i hrvatski policajci u Makedoniji su naoružani i smiju primijeniti silu ako je potrebno. Zasad, na sreću, to nisu morali raditi. Uhvaćeni ilegalci su miroljubivi i ne pružaju otpor. Znaju da im se više isplati da ih vrate preko granice pa da ubrzo mogu ponovno pokušati nego da završe u zatvoru. No, vratimo se na hrvatsku granicu.
400 tisuća eura za zaljubljenog Ibru
"Prvi ilegalac kojeg smo ikada uhvatili zvao se Ibro", priča policajac koji upravlja mobilnom termovizijskom kamerom. Na Ibru koji je noću gazio potok između Hrvatske i Bosne i Hercegovine sručila se sva sila mobilne termovizije vrijedne oko 400 tisuća eura. A Ibro je samo noću dolazio ljubavnici u Hrvatsku. Zbog nekog prekršaja nije smio legalno u Hrvatsku, ali ljubavni zov je bio jači.
Dok ga vrijedna tehnika nije zaustavila. Može se činiti da se ne isplati uložiti toliki novac samo da bi se zaustavilo zaljubljenog ilegalca, ali mobilna termovizija se koristi i u puno pametnije svrhe.
"Ovakvom opremom smo otkrili i uzgajalište droge u jednom stanu. Lijepo se vidjelo kako je zbog opreme za uzgoj puno topliji od svih drugih stanova u zgradi", priča nam policajac. Te noći stajao je blizu autoceste i nadgledao područje u radijusu od pet kilometara. Zaključan u skučenom prostoru s dva monitora.
"U Mađarskoj su ubili dvojicu kolega koji su bili u ovakvom kombiju. Prišuljali su im se i smaknuli ih automatskim puškama. Kombi s opremom su ukrali. Ne znam jesu li ubojice ikada pronašli, ali pretpostavljalo se da je kombi naručila ruska mafija", prepričava događaj od prije desetak godina.
Zbog sigurnosti nije dozvoljeno fotografiranje neoznačenog policijskog kombija prepunog dragocjene elektronike. Zaključanog operatera često obilaze policijske ophodnje, za svaki slučaj. A i on u nepravilnim razmacima mijenja položaje. Što zbog sigurnosti, što zbog boljeg pokrivanja terena.
Njegovom i oku njegove kamere noću malo što može promaći. Pokazuje nam jelene koji mirno pasu uz rub šume.
"Dok su oni tamo to mi područje nije zanimljivo. Nestanu li znači da su se pojavili ljudi", objašnjava. Ne vidi samo krupne životinje. Na njegovim ekranima sasvim se lijepo vide i lisice, i zečja uha, pa čak i miševi. Ljudske siluete nemoguće je previdjeti. Na ekranima se vide kao bijeli duhovi koji prolaze poljem ili uz rub šume, čak i ako samo izvire glavom iz dubokih kanala uz polja. Kanali su sada suhi i čisti i ilegalci ih koriste za skrivanje.
Cijelu noć ganjali rode
"Sve vidimo, ali ponekad i pogriješimo. Jednom smo cijelu noć ganjali rode po kanalu. Kako bi povremeno izvirile tako bi nam se učinilo da je riječ o ljudima", priča uz smijeh.
Umjesto naganjanja s ilegalcima kroz polja, kanale, šumu i šikare, policija sve češće primjenjuje puno lagodniju taktiku. Termovizijom prate ilegalce i onda ih dočekaju na zgodnom mjestu. Prije ili kasnije moraju izbiti na neku prometnicu. Ili da se sastanu s prijevoznikom ili da nastave put lakšim terenom.
"Ovo su četvorica Libijaca koje smo nedavno ulovili", pokazuje nam snimku jedne takve akcije. Nije uzbudljiva kao u filmovima. Zastrašujuće je koliko se lako izgubi osjećaj da su te sjene ljudi sa svojim željama i strahovima. Ljudi koji ni ne znaju da ih prati kamera koja će prekinuti njihov san da se domognu zapada i koja će ih natjerati da pokušaju ponovno.
No, ni tehnika nije svemoguća. Posjetili smo i veliku stacionarnu kameru u Tovarniku, mjestu kroz koje su prošle godine prošle stotine tisuća izbjeglica iz Sirije, a među njima i mnogi Afganistanci, Pakistanci, Iranci, Kurdi, Kosovari. Golemi ljudski val koji se valjao s istoka.
Seoski psi pouzdaniji od tehnike
"Večeras se kamera svako malo smrzava. Ne radi ni pedeset posto onoga što može", kaže mladi policajac koji je te večeri upravljao moćnim oruđem za nadgledanje granice. Problem je kaže u novom, baš toga dana ugrađenom, dijelu elektronike – slovenske.
"Čuo sam kerove kako laju u selu, a ništa nisam vidio. Izašao sam vani i čuo kako divlje laju. Očito su prošli tu blizu mene, a tek sam ih kasnije primijetio na ekranu", priča nam kako su seoski psi ponekad pouzdaniji od skupe tehnike. U grupi koja mu je umalo umakla bilo je sedam osoba. Dok smo se opraštali s njime policija ih je još tražila, krenuli su kanalima i šikarom. Vozeći se iz Tovarnika čuli smo pse u Ulači. Možda su tamo, pomislili smo. Slično je mislila i policija. Dva puta su nas zaustavili provjeravajući jesmo li u svoj minijaturni automobil ukrcali sedmoricu ilegalaca. I ne samo nas, zaustavili su i svoje kolege koji su neobilježenim automobilom patrolirali granicom. Policija za čuvanje granice uglavnom koristi neobilježene automobile, a ne šarene - kako nazivaju one s policijskim oznakama. Od policijskih ilegalci odmah počnu bježati, a za civilne nisu sigurni je li možda u njima samo neki slučajni prolaznik ili je riječ o njihovom dogovorenom vozaču. U Ličkom Petrovom Selu policajci su tako doživjeli prilično neobično iskustvo. Parkirali su neoznačeni automobil u hladu i vozač je slučajno pritisnuo sirenu. Odjednom su iz grmlja istrčala dvojica muškaraca i uskočila na stražnje sjedište. Zvuk automobilske trube očito je bio dogovoreni signal da je prijevoz stigao.
"Zaustavljamo sve. U Makedoniji smo jednom zaustavili BMW X5 s 13 ilegalaca. Zapravo nismo ga mi zaustavili nego se zabio u jarak dok je bježao", pričaju nam. U Hrvatskoj su na autocesti Rijeka – Zagreb presreli kombi s 26 ljudi u prtljažnom prostoru. Gušili su se. Ako ih uspiju toliko smjestiti u veće automobile moglo je i našu Toyotu stati dvoje-troje ilegalaca. Manjih.
Migranti sami uskočili u policijski auto
Policijske patrole na cesti zaustavljaju i domaće ljude. Neki od njih bili su uključeni u organiziranje ilegalnih prelazaka granice. Djeci su plaćali da gledaju i dojavljuju u kojem smjeru je okrenuta kamera da bi znali kada mogu krenuti, a kada trebaju stati.
Južnije, prema Savi, nailazimo na dvojicu lokalnih policajaca u službenom kombiju. Parkirani su uz cestu od Strošinaca do Jamene, mjesta u Srbiji. Cesta je blokirana betonskim piramidama. Njome su lani prošle tisuće migranata. Iskrcali bi ih iz autobusa i pustili u velikim grupama prema Hrvatskoj.
"Bili smo jednom samo nas dvojica, a njih je petsto je nahrupilo. Što smo mogli, kako zaustaviti toliku masu? Neću valjda pucati u njih", priča jedan od dvojice policajaca koje je tu noć zapalo da čuvaju cestu. S njima je i pas, ne službeni, nego lutalica koju su jednom nahranili pa sada svaku večer čeka na istom mjestu. Kao čuvar je beskoristan, nije ni glavu podigao kada smo stigli.
"Sad već znaju da smo ovdje pa i ne pokušavaju proći ovom cestom. Nisu to više velike grupe kao lani pa bismo ih mogli zaustaviti", kaže policajac.
Kad nema migranata tu su kradljivci drva
To što nema migranata ne znači nema posla. Uz granicu sa Srbijom je šuma koja privlači kradljivce drva.
"Jedan u selu je prodavao drva. Šumarija nam je rekla da njima ništa ne nedostaje, a on sve više i više drva prodaje. Kad smo došli kod njega uz zid kuće smo našli poslagane protutenkovske mine. Sve ih je vilama povadio probijajući put kroz minsko polje prema šumi. Šumari tamo nisu zalazili", priča nam čuvar granice. Iz Srbije u istu šumu zalaze lopovi. Sijeku stabla na hrvatskoj strani, ali tako da padnu na srpsku stranu granice. Ukrali u Hrvatskoj, a u Srbiji im ne mogu ništa.
Obojica čuvara ovog sada mirnog dijela granice sudjelovali su prošle godine u akcijama smještaja i transfera migranata. Najgore im je, kažu, bilo u Opatovcu.
Na granici ne plaču samo ulovljeni
"Poboli su se jednom noževima kopt i musliman. Zbog vjere. Kad smo iz poplave u Gunji izvlačili po 15 kerova u čamcu ni jedan nije zarežao na drugoga, samo bi spustili glavu na šape i čekali da dođemo do obale, a ovi bježe od rata i onda se bodu noževima. Ne razumijem ja to", priča nam policajac.
Opraštamo se od njega i ostavljamo ga sa psom i kolegom u noći čiji mir remeti samo zvuk poljoprivrednih strojeva u daljini. Treća smjena vadi luk. Cijela granica miriše po njemu, miris se uvlači u automobile i u odjeću. Kao da na granici nema dovoljno suza.