OČITO je sve u percepciji, vlastitoj koliko i javnoj. Recimo, kad hrvatska nogometna reprezentacija pobjeđuje, spomenik se diže prvenstveno Slavenu Biliću. Kad se iluzija rasprši, krivnja se svaljuje na pijane bitange od igrača, na ozljede i višu silu, čak i na predsjednika Nogometnog saveza. Vjerojatno i portira. Najmanje na izbornika.
Bajić najzaslužniji za (ne)uspjeh u borbi protiv korupcije
Po istoj logici, kad se locira odbjegli Gotovina i procesuira Branimir Glavaš, kad se ukebaju tri privatizacijska dugoprstića i četiri gramziva profesora, kad se u međunarodnim izvješćima apostrofira "određeni napredak" u borbi protiv korupcije, onda svi komplimenti idu na račun Mladena Bajića. Kad se, pak, Hrvatsku proziva zbog korupcije u vlasti, državnim poduzećima i javnoj nabavi, te nadasve kriminala u privatizaciji, tek rijetki usuđuju se na račun tog istog Bajića uputiti poneku primjedbu. Redovito je kriva nesposobna policija, ponekad neorganizirani Uskok, a u posljednje vrijeme čak i politika koja - po izvještaju Europske komisije - koči istrage. Ali nikad prst krivnje nije uperen u jednu od najvažnijih osoba u pravosudnom lancu - glavnog državnog odvjetnika.
Sutlić ponosan na uništavanje javne televizije
Ili pogledajmo što se ovih dana događa na Hrvatskoj televiziji. Ravnatelj Vanja Sutlić okupio je svoje zaposlenike kako bi priopćio da im prijeti opći potop: od pada gledanosti i prihoda od marketinga, do smanjenja plaća, uskraćivanja putnih troškova i čega sve ne. No, kad ga je Aleksandar Stanković pred svima upitao hoće li zbog svega navedenog podnijeti ostavku, Sutlić je uzvratio: "Zadovoljan sam svojim radom. Ponosan sam na sve što je na HRT-u napravljeno tijekom mog mandata".
Tko zna, možda je u pravu: za propast programa kriva je Hloverka (koju je on postavio), za propast marketinga kriv je Blago Markota (kojeg je on postavio), dok glavni ravnatelj očito sebe smara tek počasnim ambasadorom koji putuje svijetom predstavljajući HRT. Od Chamonixa do Kube.
Logiku je teško okrenuti naglavce
Ova tri slučaja pokazuju koliko je odgovornost za neuspjeh zapravo relativan pojam. Podložan svakakvim interpretacijama. Primjerice, odgovornost za uspjeh puno je lakše detektirati. Bilić je najbolji izbornik, Bajić je najbolji državni odvjetnik, Sutlić je najbolji ravnatelj javne televizije. No, kad stvari krenu loše, usađenu logiku teško je okrenuti na glavu.
Teško je godinama dizati spomenik Biliću, pa ga sada odjednom kukom i motikom potjerati u zaborav. Mnogo je prikladnije servirati slike razularenih nogometaša koji su izdali svog prijatelja izbornika. Puno je lakše proglasiti Engleze krivcima što su nas "izdali drugi puta u povijesti". Lakše je naricati nad ozljedama, pa čak i opandrčiti Vlatka Markovića koji - sjetimo se - nikad nije ni želio Bilića za izbornika. Lakše je bilo čerečiti sve izbornike koji su nas odveli na Svjetsko prvenstvo, nego onog jedinog koji nas - nije odveo. I sad Slaven Bilić mora uvjeravati javnost da je ipak on najodgovorniji za neuspjeh. A vlastitog glasnogovornika podsjećati da su se igrači ipak "usvinjili" u Funtani.
Politika opstruira, a Bajić surađuje
Jednako tako, teško je napadati Mladena Bajića zbog svih onih afera koje redovito padaju u zaborav. SDP-u je, recimo, trebalo šest godina da odbije prvi izvještaj o radu Državnog odvjetništva. Ove godine odbit će i drugi. Ali u javnosti Bajić nikad nije pribijen na križ zbog objektivnih i svima očitih neuspjeha. Bruxelles je u najnovijem izvješću prozvao politiku zato što opstruira istrage protiv korupcije, međutim zaboravlja se da je Bajić taj koji toj istoj politici godinama povlađuje.
Tko će pozvati na Bajićevu smjenu?
Punih pet godina "afera kamioni" stajala je u DORH-ovoj ladici. Nije li to dovoljan razlog da se pozove na Bajićevu smjenu? Ali tko će pozvati: vlast koja njime upravlja, mediji koji s njim usko surađuju ili opozicija koja nema pojma tko joj glavu nosi na ramenima? Budimo ozbiljni.
Ozbiljni poput Vanje Sutlića. Ravnatelja koji je ponosan na činjenicu da se u njegovu mandatu HRT srozao na najniže grane u povijesti. Što enormno troši i mizerno zarađuje, što služi vlasti, a ne javnom interesu, što se sramoti i što vrijeđa. Vanja Sutlić misli da dobro radi svoj posao. A to očito misle i oni koji ga drže na tom mjestu, unatoč svemu što je uspio uništiti. I onome što će tek uništiti.
Mravak se čudi što je smijenjen, Polančec što još uvijek nije
I tako, ispada da je odgovornost prilično fluidna kategorija. Ovisna o raspoloženju pojedinca, o percepciji javnosti, najčešće o interesima politike. Ivan Mravak i dalje se čudi što je smijenjen. Damir Polančec što još uvijek nije. Bilić će biti smijenjen uz sve počasti. Bajić neće nikad biti smijenjen. Sutlić će iz počasnog biti promoviran u pravog ambasadora. Negdje od Chamonixa do Kube. A mi ćemo se i dalje praviti da nam je stalo.