Foto: Vlada.hr

BIZARNA je ovo situacija. Ivo Sanader godinama je uvjeravao europske birokrate da će sve velike zvjerke imati u Hrvatskoj pošteno suđenje. A sada se upravo on, najveća zvjerka od svih, žali da upravo on neće u Hrvatskoj imati pošteno suđenje.

Zvuči paradoksalno, zar ne? Onaj koji je upravljao pravosuđem, dobro zna da se tog pravosuđa treba bojati. Ali opet, onaj koji se godinama zaklinjao u neovisnost pravosuđa, sada tvrdi kako je ono pod političkim utjecajem. Kojem Sanaderu treba vjerovati?

Oni koji su služili Sanaderu, sada mu sude

Da stvari budu još napetije, isti oni koji su godinama služili Sanaderu i pod Sanaderom - od premijerke Kosor, preko ministra Karamarka do Mladena Bajića - sada rade isto što su radili u njegovo vrijeme.

Uvjeravaju Europu da će odbjegli premijer imati pošteno suđenje, kao što ju je Sanader uvjeravao da će ga imati Hrvoje Petrač, Vladimir Zagorec i Branimir Glavaš. Koliko su ih imali oni, imat će ga i Sanader. U to se sada kunu Ivo Josipović, Vesna Pusić, Jadranka Kosor i mnogi drugi. Ali ne i Ivan Herak.

Sanaderu presudila ulica

Bivši ministar turizma koji je punih jedanaest godina suđen, da bi na kraju bio oslobođen, izjavljuje kako "Sanader sada ne bi imao pošteno suđenje jer je u društvu takva atmosfera da ulica sudi". I to je zaista tako. S jednom bitnom razlikom u odnosu na Sanaderovo vrijeme.

Tada Zagorcu i Petraču nije presudila ulica, nego vlast. Predsjednik Mesić još je prije izricanja prvostupanjske presude izjavio da je "Zagorec kriv, naravno da je kriv", dok je Petrač osuđen pod pritiskom Haaga i EU, više kao Gotovinin jatak, nego kao otmičar Zagorčeva sina.

Svi oni koji su tada u Sanaderovo ime brinuli o poštenim i pravednim suđenjima u Hrvatskoj, o svemu tome brinu i danas. Ima li onda Sanader pravo bojati se suđenja u Hrvatskoj?

Tko može osloboditi Sanadera?

Ivan Herak otvorio je važno pitanje. Nakon ove hajke na Sanadera - ali i njegovu zločinačku kamarilu - u kojoj mu je presuđeno prije nego što mu je uopće suđeno, tko može zamisliti situaciju u kojoj bi ga hrvatski sud pustio na slobodu. Kad bi, recimo, ustvrdio kako nema dovoljno dokaza, da se nije radilo o kriminalu, nego o političkim odlukama, a da je sve one satove i umjetnine doista dobio na dar. Recimo od punca.

Ili još bolje, da na suđenju Ivo Sanader prokaže Jadranku Kosor, kao što je Petrač na svom suđenju prokazao Zagorca, osigurao svjedoke, praktički napisao optužnicu, a onda na odsluženju kazne uživao neviđene povlastice. Je li to u ovoj atmosferi uopće moguće?

A što je s običnim građanima?

Unatoč svemu tome, Sanader će sigurno u Hrvatskoj imati pošteno i pravedno suđenje. To nije sporno. Proces tako visokog profila ne smije se okončati ni s mrvicom sumnje.

Problem je što takve garancije ne mogu dobiti obični ljudi u ovoj zemlji. Tako je bilo prije Sanadera, za vrijeme Sanadera i bit će još dugo vremena sve dok pravosuđe i sudstvo bude u rukama onih koji su ga godinama uništavali.

Lako za Sanadera. Njegovo suđenje bit će pod povećalom, pod monitoringom, pod kontrolom, pod garancijama, kako god to željeli nazvati. Pitanje je što se za to vrijeme odvija na drugim suđenjima, u drugim procesima, na devastiranim sudovima, pred potplaćenim ili loše plaćenim sucima. To je rak-rana Hrvatske.

Monitoring svih svetaca

Čedo Prodanović nedavno je u jednom intervjuu plastično prikazao taj problem. Suđenje Mirku Norcu i Rahimu Ademiju za zločine u Medačkom džepu bili su, kaže on, u skladu s najvišim standardima profesije. Bio je to slučaj pod ingerencijom Haaga i pod kontrolom stranih promatrača.

Međutim, desetine sličnih suđenja, naročito Srbima za ratne zločine, bila su ispod minimalnog standarda. Neka su bila čak i sramotna, kao ono Svetozaru Karanu u Gospiću.

Taj zaključak može se prenijeti i na slučaj Sanader. Za njega nema straha, o njegovu procesu već dovoljno računa vode predsjednik Republike, premijerka, Vrhovni sud, Bruxelles, Washington, Kaptol i svi sveci.

Za koga je strah rezerviran?

Strah je još uvijek rezerviran za obične građane koji od hrvatskog pravosuđa i sudova strepe, umjesto da se u njih uzdaju. Njima ono famozno Poglavlje 23. još uvijek izgleda kao Kvaka 22.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje