Hoće li ljudi preživjeti 21. stoljeće?

Hoće li ljudi preživjeti 21. stoljeće?
Ilustracija: 123rf

POSTOJE mnoge potencijalne opasnosti za ljudsku rasu: klimatske promjene, nuklearni rat, pandemije ili udar divovskog asteroida u Zemlju. Je li naša civilizacija nesigurna? U tekstu pod naslovom “Hoće li ljudi preživjeti ovo stoljeće?”, doktor filozofije i sveučilišni profesor David Edmonds za BBC razgovara sa stručnjacima koji su svoje karijere posvetili odgovarajući baš na ovo pitanje i istražujući kako ograničiti rizike s kojima smo suočeni.

Što je egzistencijalni rizik?

“Egzistencijalni rizik je prijetnja čovječanstvu ili našim potomcima koja bi u suštini mogla okončati našu priču”, kaže Anders Sandberg, istraživač s oxfordskog Future of Humanity Institutea. Sve do sredine 20. stoljeća mislili smo da živimo na prilično sigurnom mjestu, ali to više nije tako. Uznemirujuće je da su egzistencijalni rizici, koji prijete uništenjem ljudske vrste, brojni i raznoliki.

Udar asteroida

Do 80-ih godina nismo smatrali da bi Zemlja mogla biti podložna globalnoj katastrofi, izazvanoj padom velikog kamena s neba. No 1980. godine je znanstveni dvojac, otac i sin Luis i Walter Alvarez, objavio svoju hipotezu da su dinosauri uništeni udarom asteroida u planetu. Alvarezovu hipotezu nedavno je potvrdila međunarodna skupina znanstvenika, što se dijelom dogodilo kao posljedica otkrića velikog kratera na meksičkom poluotoku Yucatanu.

Međutim, unutar tvrdokorne zajednice egzistencijalnih rizika izgledi da će svijet nestati kao posljedica nesretnog udara asteroida smatraju se malim u usporedbi s rizicima koje stvaramo sami...

Prenapučenost, iscrpljivanje resursa i klimatske promjene

Većina nas prepoznaje rizik koji predstavljaju klimatske promjene, no Karin Kuhlemann, istraživačica s University Collegea u Londonu, fokusirala se na veličinu populacije. Radi se o nečemu što rijetko stiže do naslovnica, baš kao i iscrpljivanje prirodnih resursa, a čini da se osjećamo loše i zbog toga radije ne razmišljamo o tome.

Međutim, baš kao i mnoge stvari koje bi ljude mogle poslati u kolektivnu smrt, klimatske promjene i prenapučenost međusobno su povezani, smatra Karin. I mi smo krivi za to.

”Klimatske promjene su aspekt prenapučenosti, baš kao i iscrpljivanje resursa, te jedno pothranjuje drugo. Resursa je sve manje pa onda koristimo sve više nafte da ih nadoknadimo i tako pogoršavamo klimatske promjene”, kaže Karin Kuhlemann.

Sve dok se broj stanovnika ne prestane povećavati, zaustavljanje klimatskih promjena moglo bi biti nemoguće.

Uništavanje biološke raznolikosti

Živimo kao da je uništavanje divljih vrsta samo usputna šteta koja izaziva sažaljenje, no neka istraživanja ukazuju da do sredine ovog stoljeća količina ribe u moru neće biti dovoljna da bi se održao komercijalni ribolov. Neće više biti ribe s krumpirićima u restoranima, niti će biti ribe u supermarketima, zato što ćemo ih uništiti.

Insekti također potiho nestaju, a s njima i ptice, zato što se hrane tim insektima. Ne znamo kakvi će biti učinci smanjivanja biološke raznolikosti, smatra Karin, ali svakako postoji slabo shvaćeni osjećaj da to neće biti dobro za nas.

Pandemije

Lalitha Sundaram iz Centra for Existencial Risk u Cambridgeu bavi se biološkim rizikom. Govoreći o pandemiji Španjolske gripe 1918. godine, ona naglašava kako je u jednom trenutku 50 posto populacije bilo zaraženo, a između 50 i 100 milijuna ljudi je umrlo.

Pandemija se dogodila tijekom velikih migracija, ljudi su se vraćali iz rata i živjeli u gusto naseljenim prostorima. Iako su današnja cjepiva dobra, globalizacija donosi opasnost. Tijekom Španjolske gripe ljudi su putovali vlakovima i brodovima, ali u eri putovanja zrakom bolest se može proširiti još brže te imati potencijalno razorne posljedice.

Prijetnja pojedinaca

Većina egzistencijalnih rizika koje je stvorio čovjek nisu namjerni, ali kako znanost i tehnologija napreduju, trebamo se fokusirati i na mogućnost da zlonamjerni agenti pokrenu katastrofalne napade, primjerice da u laboratoriju uz pomoć sintetičke biologije stvore virus. Ako postoji ”dugme sudnjeg dana”, koje nas može uništiti, postoji i potencijalno zabrinjavajući broj ljudi koji bi pritisnuli to dugme, smatra Phil Torres, istraživač s Future of Life Institutea.

Među takvim ljudima mogli bi biti religijski ekstremisti, koji vjeruju kako ih je bog obvezao da unište svijet kako bi ga spasili, poput pripadnika japanskog kulta Aum Shinrikyo. No mogli bismo biti u opasnosti i zbog ”idiosinkratskih glumaca”, kako ih naziva Torres, odnosno ljudi koji žele dovesti do ljudskog izumiranja zbog nekih svojih osobnih razloga, poput podivljalih ubojica. 

Takvi ljudi želju za masovnim ubojstvima mogu izražavati javno ili u privatnim dnevnicima. Koliko takvih ljudi ima? Neke procjene upućuju da u svijetu postoji oko 300 milijuna sociopata ili psihopata. Mnogi od njih mogli bi predstavljati prijetnju.

Nuklearni rat

Nuklearni rat nas vjerojatno ne bi sve usmrtio, ali njegove posljedice bi mogle. Seth Baum, iz Global Catastrophic Risk Institutea, objašnjava kako uništavanje gradova u nuklearnoj eksploziji može podići prašinu kroz oblake sve do stratosfere. Ta bi prašina tamo mogla ostati desetljećima i blokirati sunčevu svjetlost. Izumiranje ljudi u nuklearnom ratu dogodilo bi se kroz kombinaciju inicijalnog uništenja, gospodarskih poremećaja i potom učinaka na globalni okoliš.

Umjetna inteligencija

Rizik od umjetne inteligencije pojavljuje se u različitim oblicima. Primjerice, rizik od autonomnih algoritama koji mogu slučajno uzrokovati kolaps globalnog tržišta dionica i dovesti do gospodarske implozije ili ideja da bismo mogli potpuno izgubiti kontrolu nad strojevima.

Scenarij zbog kojeg su stručnjaci zabrinuti je pojava lažnih videozapisa poznatih osoba, koji su manipulirani na način da se čini kako rade ili govore ono što kreator zapisa želi. Netko zlonamjeran mogao bi plasirati lažni video u kojem jedan svjetski lider prijeti drugome te tako razbuktati napetosti između dviju nuklearnih sila. Takva tehnologija već postoji i sve ju je teže prepoznati.

Kako smanjiti egzistencijalne rizike?

Sve ovisi o kojem se riziku radi. Anders Sandberg radi na tome kako buduće strojeve zadržati pod ljudskom kontrolom. Drugi stručnjaci planiraju kako reagirati na katastrofe poput pandemije, a neki istraživači bave se geoinženjeringom klime ispuštanjem prašine u stratosferu ili time kako preživjeti nuklearnu zimu prehranom baziranom na gljivama.

Za Karin Kuhlemann najvažnije rješenje za mnoge egzistencijalne rizike je zaustaviti rast populacije. Ona vjeruje da trebamo promijeniti socijalne norme oko brojnosti obitelji te odbaciti stav da svi moramo imati djecu i trošiti koliko god želimo. Na taj način svatko od nas može odigrati svoju ulogu u sprječavanju globalne katastrofe.

Ljudi nisu baš dobri u dugoročnim perspektivama, a naše institucije nisu prilagođene interesima budućih generacija, no pod uvjetom da 21. stoljeće ne bude naše posljednje, moramo ozbiljnije shvatiti egzistencijalne rizike. Budućnost nije zapisana u kamenu. Postoje stvari koje možemo spriječiti i upravo sada je vrijeme za djelovanje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara