BLIZANCI Jasmin i Alec Bobinac iz sela Jurandvor na Krku 2015. godine otišli su iz Hrvatske u potrazi za novim životnim prilikama i poslom, kojeg na Krku izvan sezone nije bilo.
Tada 19-godišnjaci, koji se danas zovu Jay i Allen, otišli su u Irsku. Odabrali su tu zemlju jer su znali engleski, a nakon toga su, kako kažu, uzimali prilike kako su dolazile, piše Nives Matijević za H-Alter u svom serijalu Hrvatska dijaspora u Irskoj – insajdersko izvješće. Sve tekstove pročitajte OVDJE.
"Bez radnog iskustva bilo je teško naći posao, nismo imali CV, nismo mogli dobiti PPS broj niti otvoriti bankovni račun. Jedno vrijeme bili smo u skvotiranoj kući i mogli smo ići na intervjue za posao, ali smo je morali napustiti, pa smo završili na ulici. Spavali smo gdje smo stigli, po haustorima, u gradskim parkovima… Preko tjedna ispod nadstrešnice u St. Stephen Green parku u centru Dublina, a za vikend u Phoenix parku, nedaleko od rezidencije irskog predsjednika Michaela Higginsa, ali to tada nismo znali", ispričao je Jasmin (Jay). Inače, PPS broj koristi se za pristup javnim uslugama, a ima ga svatko tko se rodio u Irskoj, radio ondje ili primao neku vrstu socijalne pomoći.
"Onda smo jedan dan u gradu vidjeli zeleni bus-caffe No Buck's u koji su beskućnici mogli otići po besplatnu kavu i hranu. Tamo smo upoznali Aubreyja McChartyja, vlasnika tvrtke za selidbe i skladištenje. McCharty je jedan od utemeljitelja humanitarne organizacije Tiglin, koja upravlja No Buck’s caffeom, objektima za privremeni smještaj beskućnika te s dva centra za rehabilitaciju, muškim i ženskim, gdje se ovisnicima o drogi, alkoholu, kocki i slično pomaže u odvikavanju te ih se kroz različite edukacije uči raznovrsnim životnim vještinama, osposobljava za pronalaženje posla i integraciju u društvo, osobito mlade koji izlaze iz sustava socijalne zaštite", dodao je.
Jay i Allen su naposljetku počeli raditi za Aubreyja na selidbama i u kuhinji restorana. Govore kako su štedjeli, ali da nisu imali dovoljno novca da unajme stan, pa su u prosincu 2016. dobili na korištenje sobu u tzv. "transitional house".
"Paralelno s radom i volontiranjem u Tiglinu završio sam tečaj poslovne administracije, a kasnije sam upisao socijalni rad na Institute of Technology (IT) u Carlowu", ispričao je Jay, koji je prvi diplomirao, a nakon njega je diplomirao i Alen.
Ovi blizanci su danas zaposleni u Tiglinu na puno radno vrijeme. Jay radi kao "community employment manager", a Allen kao socijalni radnik.
Jay je prošle godine dobio i nagradu irskog Crvenog križa Young Humanitarian Award za svoj rad s ljudima u teškoj situaciji, a kasnije i priznanje predsjednice gradskog vijeća Dublina (Lord Mayor of Dublin) Hazel Chu za rad na prvoj liniji u doba epidemije covida-19.
"Volim raditi s ljudima i raduje me kad napreduju. Ideja naših centara za rehabilitaciju je pomoći onima u poteškoćama da se pridignu i nađu smjer kojim žele ići u životu. Neki nisu imali puno prilika u životu, ali trebaju naučiti reagirati na priliku kad se ukaže. U razgovoru s njima pokušavam doznati što žele. Ako ne znaju, nastave raditi za pučku kuhinju i organiziramo im edukacije. Nekima treba više vremena da postanu zapošljivi, a među njima ima ljudi od 18 do 62 godine", rekao je Jay, koji je u Irskoj postao prava humanitarna zvijezda. Daje intervjue, gostuje na radiju i televiziji i koristi svaku priliku za promociju Tiglinova humanitarnog rada.
Braća su upoznala i irskog predsjednika Michaela Higginsa i prvu damu Sabinu Higgins. Prije nekoliko mjeseci Higginsovi su posjetili jedan od Tiglinovih rehabilitacijskih centara, gdje su im i braća Bobinac bili domaćini.
O svom nekadašnjem životu u Hrvatskoj Jay je izbjegavao govoriti.
"Vidjet ćemo što budućnost nosi. Cijeli moj život sada je ovdje, u Irskoj", zaključio je.