NEGDJE tokom prošle godine, ne znam točno kad, pročitao sam članak u crnoj kronici Slobodne Dalmacije o tipu iz jednog od sela smještenih oko mog najdražeg Gradića. Čovjek je nožem ubio vlastitu ženu.
Ništa novo, ali cijela priča oko tog ubojstva bila je jako zanimljiva jer se ovaj, unatoč činjenici da mu nije utvrđen nikakav psiho-poremećaj, branio pričom kako je vidio Vraga i pokušao ga ubiti.
A desilo se sljedeće. Žena mu pila kavu sa susjedom koju je selo proglasilo vješticom. Ovaj upao u kuću, pričinio mu se Vrag na licu susjede i krenuo na nju nožem. Žena se ispriječila između njih i ovaj je strefio direktno u srce. Ubio je.
Tad sam mislio da je tip jednostavno idiot. Dobro, mislim to i danas, ali za razliku od tada, nisam više toliko skeptičan prema cijeloj priči s vješticom. Možda mu se stvarno pričinilo nešto od čega se usra, postao hiperparanoičan i napravio sranje.
S druge strane, radi se o turbokatoličkoj sredini koja još uvijek vjeruje u kojekakva srednjovjekovna sranja pa umjesto veterinara ili liječnika, najčešće zove popa. I sad, kad te u takvoj sredini etiketiraju vješticom, loše ti se piše.
A vještice, još uvijek nisam siguran, ali čini mi se da postoje. Barem osobe s nekakvim nadnaravnim sposobnostima, a kako ih nazvati nemam pojma. Ova koju sam upoznao nazivala se vješticom.
Tu počinje ova Pušiona. Upao sam u taj birc oko ponoći, pijan kao šlapa. Mislim, bio je jedini koji je još uvijek radio. Tamo naletio na frenda koji je se s neke dvije anonimne ženske klatario oko šanka.
Prištekao se njima, popili još po dva piva i dočekali fajronat. Ono, klasika – dosad, tlaka, crnjak, tupilo. Kao, tek je dva ujutro, ne spava nam se, one su simpa, ljeto je i blablabla. Završili na plaži s još pive i đointom koji se pojavio nemam pojma odakle. Samo mi se odjednom našao u ustima.
Idila. Šljunčana plaža s koje puca pogled na požar na Braču, more, zvijezde i ribari koji ribama prodaju lampu za sunce. Romantika, alkohol, grass i dvije cure. Atmosfera kao stvorena za predigru.
Dobro, jebiga, ne možeš odmah, ali siguran si da će sve završiti onako kako planiraš pa si opušten. Ono, sve je na tvojoj strani, a još imaš i taj hotel na brdašcu iznad grada da nastaviš cijelu priču. Ono, ljetna večer sa svim pripadnim elementima.
Sjedila mi je s desne strane i trebalo je počet s nekom šprehom, s uletom, sa zajebancijom. Ju hev tu plej it kul, što bi cheef rekao. Bila je odjevena u crno, kao i ja. S crnim očima i crnom kosom koja se presijavala na mjesečini.
- Šta si ti cijela u crnom? Furaš se na Thompsona ili Joy Division?
- Ja sam vještica. – rekla je.
- Je, a ja sam patuljak. Snjeguljici se nije dalo vani večeras, ima stvari. Mislim, dobar je dim. Stvarno.
Nije joj bilo smiješno. Gledala me skroz ozbiljno.
- Ne zajebavam se. Ozbiljno, ja sam vještica.
- Čekaj malo, zajebavaš se. Mislim, uletali su mi s masu priča, ali ovo neću popušit.
Pogledao sam frenda. Nije izgledao začuđeno. Kimnuo je glavom kao da potvrđuje priču.
- Sori, ja san malo skeptičan. Daj mi objasni, jebote, kako si ti vještica?
- Pa mogu se odvojit od tijela. Meditiram i odlebdim, ne mogu ti to opisat tek tako.
- Misliš na one astralne fore.
- Da.
- Dobro, zar ne misliš da bi to mogla bit autosugestija?
- Bila kod psihijatra, nije. Stvarno mi se to događa. I dida mi je doživljava iste stvari. Pop ga je jednu večer, ka, pokuša izliječit, istjerat đavla (nasmijala se) pa je završio u ludari.
- Ko, dida ti?
- Ne, pop.
- Sereš.
- Ozbiljno. A ti, samo postavljaš pitanja ili ćeš reć nešto o sebi? Čim se baviš inače?
- Pišem. A ovo mi postaje sve zanimljivije. Mislim, na upoznaš svaki dan vješticu. Srušila si mi sve predodžbe o njima. Nemaš metlu i uopće nisi ružna. Mislim, izgledaš super za jednu vješticu.
Nasmijala se.
- Ti još uvijek ne viruješ?
- Pa ne znam, jebiga, čudno mi sve to malo. Ali ono, radoznao sam pa pričaj. Mislim, kako da ti kažem, ovde sam navikao na dosadu i glupe ženske. Ti mi dođeš kao kontra i jednom i drugom. Ono, žena sa zanimljivom pričom.
- A šta da ti pričam?
- Pa ne znam, kako izgleda to kad odlipiš?
- Pa ono, ko san. U nekom si nedefiniranom prostoru i hrpa slika ti samo prolazi pred očima, a nemaš pojma zašto su tu. Neke su lijepe, neke toliko grozne da si na granici ispaljenja. To je kad odeš na tamnu stranu. Ali ja sam bijela vještica.
- Kako to misliš?
- Pa ne zloupotrebljavam to. Konkretno, mogu saznat što misliš o nečem, natjerat te da napraviš nešto, mogu ti se uvalit u snove i složit ti sranje.
- Ae nemoj.
- Pa rekla sam ti da sam bijela vještica.
- I, jesi to radila ikad?
- Ne. Ali je meni tip bio uletio. Imala sam viziju jednog tipa iz Splita, njegove ulice, stana, čak sam mu vidjela i ime na vratima. Sutra sam pogledala u telefonski imenik i sve se poklopilo. Otišla u Split i našla ga točno na toj adresi. A nikakve veze s njim nemam. Ništa. Samo se pojavio.
Tu sam se već lagano sjebo, ali još uvijek sam mislio da sere. Opet, kao, pušio sam priču jer žena je, fakat, super izgledala i šumilo je more i bili smo pijani.
Što je možda bilo i najvažnije, bio sam u prilici da zabrijem s vješticom, a to se ne događa dva puta u životu. Radoznalost je čudna stvar. Enivej, želio sam je u hotelu.
- Dobro, vjerujem ti, ali još uvik san pod dojmom. Čudno mi je sve to. Mislim, godišnje me jedna stvar uspije iznenadit i mislim da je ovo ta.
- Svi se iznenade, ali, eto, ti si barem OK.
- Kako to misliš?
- Pa, za razliku od ekipe ovdje, saslušaš šta imam reć. Ono, ne sprdaš me zbog toga.
- Pa ono… kužim da ti je to zajeb. Pogotovo u ovakvoj sredini. I, ono, sviđaš mi se. Mislim, …
Zagrlio sam je.
- Di živiš? – pitala je.
- Gore u hotelu.
- Obiljno!!? Šta to nije zatvoreno?
- Imam ključ, jedna soba je sređena. Možemo gore ako želiš, super je, a i imam još nešto grassa u sobi.
Pogledala me, nasmijala se i rekla "Amo".
U hotelu je samo jedna soba bila sređena, u ostalim dijelovima nije bilo struje tako da smo se kroz mrak probijali do sobe. Vještica i ja. Osjećao sam čudno, naduvan, kao u nekom filmu. A volim se osjećati kao u filmu.
Rolao sam, ona je prelistavala nekakve tekstove koje su isprintani bili pored kompa.
- Ako ikad napišeš išta o meni, odgrist ću ti kurac. – rekla je.
Samo sam se nasmijao.
- Idemo na krovu?
- Amo.
Upalio sam svijećnjak i krenuli smo. Tu je stvarno počeo film. Hodali smo kroz mračne hodnike s upaljenim svijećnjakom i probijali se do krova. Kao u nekom hororu. Vještica je išla iza mene. Ona može saznati što mislim, mislio sam. Onda bi valjda skužila da sam više oduševljen time što je vještica nego ičim ostalim. Mislim, realno, želio sam se ševiti s vješticom. Na istu foru na koji se neki žele ševiti s crnkinjom ili kineskinjom… samo zato što je drukčije i što ti je ovo, vjerojatno, jedinstvena prilika. Mislio sam da ne kuži preseravanja s razumijevanjem. Zapravo, ne znam što sam mislio. Bio sam zgažen i želio puknuti vješticu mada zapravo nisam vjerovao da je vještica. Čudno.
Sjedili smo na terasi. Pušili đoku i mazili si. Sve je bilo obećavajuće, čudno, drukčije. Sve je bilo kao u romantičnoj sceni horora. Dvorac na brdu, vještica na krovu, pun mjesec i pun kurac zvijezda na nebu. Volim romantiku i čudne stvari, atmosferu. Zapravo sam sebičan nekad, kad me, recimo, boli kurac za nju. Uživao sam, mazio se s vješticom i brijao.
Spustili smo se natrag u sobu. Počeli se skidati, drpati. Legli na krevet. A onda me, samo odjednom, ugrizla za jezik, pogledala tako da sam se sledio i počela se oblačiti.
- Čekaj, u čemu je problem?
- Vidimo se sutra. - rekla je i nasmijala se nekako čudno.
Popizdio sam. Ostao sam tako napaljen na krevetu i pizdio. Koja luđakinja u pičku materinu! Jezik me bolio za popizdit. Srolao sam još jednog, izišao na balkon i krenuo mozgati o svemu tome. A ništa, pušiona. Krenuo mozgati o svemu što sam pričao i radio. Nisam napravio niti jedan zajeb. Mislim, ništa po čemu bi skužila da mi je u cijeloj toj priči bilo napeto puknuti ženu koja za sebe tvrdi da je vještica. Možda stvarno može čitati misli. Nema šanse. Jebeš sve. Dovršio sam đoint i zaspao.
Bauljao sam nekakvim hodnicima s hrpom bolesnih slika naslikanih po zidovima i šumom vodom koji je dolazi odnekud. Nemam pojam odakle. Hrpa krikova je dolazila iz soba, ali u koju god bi ušao, bila bi prazna. Paranoično sam tražio izlaz. Onda smijeh. Zvučni valovi nekakvog spooky-smijeha koji će, imao sam osjećaj, samo odjednom potopiti te hodnike. Hodnik bi vodio do drugog hodnika, taj do sljedećeg. Kao u nekom jebenom labirintu.
Na kraju svakog stajala je ona. Mahala rukom i smijala se, pozivala me da je pratim. Pratio sam je. Opet hodnik, opet slike, još bolesnije nego prije. Išao sam dalje. Pokazala mi je jedna vrata, ušao sam.
Tamo je stajala medicinska sestra i pokušavala nekom starcu dati injekciju. Ovaj se batrgao, urlao "Vrag! Vrag!". Sestra me molila da joj pomognem. Krenuo sam prema starcu. Ovaj se ustao od stola i krenuo na mene nožem. Pogodio sam ga šakom i bacio se kroz prozor.
Opet hodnik. Ona opet na kraju hodnika. Trčao sam za njom. Bila je neuhvatljiva. Dotrčao sam do nekakvih patuljaka. Držali su dugačke lule u ustima. Ponudili me. Uzeo sam. Povukao dva dima, a onda se tih patuljaka pojavila hrpa. S razjapljenim čeljustima i očnjacima kao u pit-bulla.
Počeo sam bježati. Ona se opet pojavila. Trčao sam za njom. Do nekog prozora s kojeg je skočila. Skočio sam za njom i počeo padati.
Probudio sam se u znoju. Pogledao oko sebe. Bio sam u hotelu. Krevet ispod mene bio je natopljen znojem. Buljio sam u plafon nekih pet minuta dok nisam bio potpuno siguran da sam u hotelu.
Počeo rolati. Jedva. Ruke su mi se tresle, a trava ispadala po cijelom stolu. Izišao na balkon i zapalio.
Sjedio sam na podu balkona do devet ujutro, a onda opet nekako uspio zaspati.
Probudio me mobitel oko dva. Ona.
- Je li sad vjeruješ?
- Pička ti materina, kučko glupa, jebat ću ti mater kad se vidimo!! Ubit ću te!!!
Smijala se.
- Daj se smiri najprije. I, ubuduće, ako želiš spavat sa mnom, samo pitaj. Nemoj srat, jer to ne volim. Idemo na kavu?
- Dobro, sjebala si me, šta sad oćeš?
- Pa ništa, ide mi se na kavu? Oćeš?
- Ae dobro, evo mi za po ure.